Kad kažemo da je Goranov vijenac vjerojatno najznačajnija nagrada koju književnik u Hrvatskoj može dobiti za životno djelo, govorimo o nagradi što je u pedeset i kusur godina od svojega osnutka uspjela sačuvati dostojanstvo profesionalnog, ali i igrivog, vedrog u tom događaju: kako za laureate, tako i za publiku poput nas. "Slažete li se s ovakvom skicom profila Goranovog proljeća?", pitamo ovogodišnjeg laureata Miroslava Kirina. "Mislite najznačajnija nagrada za pjesnika", oprezno veli Kirin. Kažemo "ne, mislili smo baš ovako kako je rečeno" i zatim širimo razgovor "panoramski", onako kako naš sugovornik možda ne bi izabrao na prvu, ali se držimo čitateljskog iskustva Kirinove literature. Znamo da je svaki motiv svakodnevice okidač kirinovske mikrofikcije, ali ne možeš pogoditi onaj koji će Kirina pogoditi. "Samo sam rođen u Sisku, inače je Petrinja moj grad", kaže dok ispitujemo što sad radi, prevodi li i koliko ima vremena za razgovor do početka svoje šihte u jednoj zagrebačkoj školi. Djeluje strog prema recepciji svojih, pojedinih, knjiga, čini se nesklon hepeningu oko nagrada, iako zapravo izuzetno uživa – a ima prilično nagrada u svom opusu. Izbrojali smo petnaest naslova iz njegove biografije (gruba podjela: poezija, proza, eseji), uz prijevode Paula Austera, Anne Carson i Wanga Jiaxina. "Zapisci iz dodirnutih krajeva" (Mala zvona, 2023.) su najsvježije njegovo izdanje, izvanredne poetsko-putopisne sitnice.

Kamo vas sjećanje nosi kad je o Goranovom proljeću riječ? Kojeg se događaja ili laureata iz bogate povijesti te manifestacije prvo prisjetite? I koja vam je senzacija bila dominantna ovih dana, uz dodjelu pjesničkih nagrada?

Dodjela Goranova vijenca nikad nije bila osporavana, bar ne javno, u polemičkim napisima čiji bi cilj bio obezvrijediti rad žirija, a time i laureata. Drugo su kuloarske priče koje su nekako normalan usputni način iskazivanja neslaganja. Nemam ništa protiv njih, stvara se živost, pokazuje se kako je akterima književnog polja stalo da donesu svoju prosudbu i suprotstave je drugim mišljenjima. Ta se nagrada oduvijek temeljila na čvrstima kriterijima, mišljenju struke, to jest, književnih kritičara, sveučilišnih profesora, pjesnikinja i pjesnika te je time stekla to poštovanje u struci, ali i u javnosti. Samo proglašenje laureata ima aureolu svečanosti pjesničke riječi, tihog i glasnog optimizma koji načas obasja naše malo društvo. Svakom mladom pjesniku Goran je neosporna vrijednost i potvrda da je na dobrom putu, a na takvom putu zatekao sam se i ja 1989. godine. Bila mi je iznimna čast tad upoznati jednog od naših najvećih pjesnika, Juru Kaštelana, koji je i osobno poznavao Gorana, i pisao snažnu, dojmljivu poeziju koja je svjedočila o tom istom mračnom dobu borbe protiv fašizma kao i Goran. Naše je odrastanje i sazrijevanje bilo prožeto čitanjem njihove poezije koja je, srećom, uvijek uspijevala nadrasti uske i nametnute okvire obrazovnih programa. Kaštelanovi "Tifusari" su imali gotovo kultni status među nama. Kad se ovih dana osvrnem iza sebe, uz uzbuđenje prožima me i nevjerica što se priključujem nizu takvih velikana pjesničke riječi kao što su, među ostalima, spomenuti Jure Kaštelan, Slavko Mihalić, Ivan Slamnig, Zvonko Maković, Branko Maleš, Sonja Manojlović, Jagoda Zamoda, Anka Žagar, Andriana Škunca, Gordana Benić, Delimir Rešicki, Dorta Jagić, Tonko Maroević i vjerojatno najveći hrvatski pjesnik, nedavno preminuli Danijel Dragojević.

Davne 1989. godine dobili ste Gorana za mlade pjesnike za zbirku "Od nje do vječnosti". Ime vaše zbirke lako pamtimo jer je identična naslovu studijskog debija grupe "Nick Cave & the Bad Seeds" iz 1984. godine. Taj kuriozum shvaćamo kao znak zajedničkog pop kulturnog nasljeđa, do rata devedesetih. Rat je bio rez u svemu i za svakoga. Ali osamdesete? Kao student i kvorumaš u poetičkom formiranju, kako ih pamtite?

Lijepo je bilo odrastati u osamdesetima kada se činilo kako se štošta počinje otvarati. Međutim, nisam od onih koji podliježu zazivima nostalgije. Više me zanimaju ona mjesta u suvremenosti koja korespondiraju sa mnom i sa svijetom kakav je danas

Lijepo je bilo odrastati u osamdesetima kada se činilo kako se štošta počinje otvarati, kako je mogućnost izbora pred nama i samo treba odabrati jednu od ponuđenih opcija. Popkulturna scena nikad nije bila uzbudljivija, a time je pomalo i ozračje u društvu bilo optimističnije unatoč već zamjetljivim turbulencijama u društveno-političkom polju. Takav pozitivni pogled pomalo zvuči kao floskula zaodjenuta u ruho nostalgije. Međutim, nisam od onih koji podliježu zazivima nostalgije, stanovitoj bolećivosti i predanosti mislima o prošlom kao tobože boljem. Gotovo nikad ne odlazim na koncerte bendova koji su vrhunac karijere imali upravo osamdesetih i čija je karijera poslije doduše vrijedna poštovanja, no kako nema više one uzbudljivosti kakva se oko njih i zbog njih stvarala u spomenutom razdoblju, radije ne idem. Više me zanimaju ona mjesta u suvremenosti koja korespondiraju sa mnom i sa svijetom kakav je danas, a ne kakav je bio jučer, kakav sam ja bio jučer.

 

Važnost pukotine

Kažete da ste o poeziji dugo imali "konzervativan stav". Što to znači?

I sebe sam iznenadio time što sam rekao. Možda se taj konzervativan stav očitovao u dugotrajnom pogledu na poeziju kao skup utvrđenih obrazaca stečenih čitanjem raznoraznih autora, a da pritom nije bilo fleksibilnosti, odnosno želje da se određeni poetički okviri nadiđu. Ključno pitanje poezije je stalna redefinicija slobode, odnosno granica slobode. Pisanje poezije je neprestano rovarenje po već naučenom, napisanom, da bi se od toga odmaklo, pa isto možda i negiralo. Kada se pojavi ona ključna pukotina u našem pisanju, dolazi do prosvjetljenja, ključnog zaokreta, kao u onom čuvenom Cohenovom stihu: "Postoji pukotina, pukotina u svemu. Tako svjetlost ulazi." Mene su uvijek mijenjala čitanja drugih, sve dok se nekako nisam ustalio u sigurnosti vlastita "iščašenog" pogleda na ono što me okružuje, što pokušavam riječima zahvatiti i što me stalno mijenja.

U rukama nam je vaša knjiga "Nezavršeno putovanje – čitanka iz suvremene kineske poezije" (Hrvatski PEN centar, Zagreb, 2022.), preveli ste i pripremili izbor od dvadeset i dvoje kineskih pjesnikinja i pjesnika: uglavnom s engleskoga, ali i kineskog jezika. Što vam je donio, kao prevoditelju i pjesniku, ovako osjetljiv posao?

To je bilo dugo i neizvjesno putovanje. Ispočetka nisam ni znao da će rezultirati svojevrsnoj antologijom, premda više volim izraz "čitanka" jer on manje obvezuje, a nudi više prostora za užitak u tekstu. Tada, na početku, još sam sanjao kako ću to napraviti izravno iz kineskog i biti onaj koji će prekinuti dugu tradiciju prevođenja tekstova kineske književnosti "iz druge ruke". Dugo sam i vjerovao kako se još negdje mogu pronaći prijevodi suvremene kineske poezije što ih je napravio znameniti pjesnik Josip Sever.

"Pjesnikovo poslanje jest da neprestano ruje" (Foto: Sandro Lendler)

Međutim, osim hrpice tekstova iz dinastije T'ang i nekoliko prijevoda pjesama gostujućih kineskih inženjera ništa nisam našao. Moje učenje kineskog u jednom se trenutku prekinulo kad sam shvatio kako u to ulažem golem napor, a da se ipak ne mislim dokraja posvetiti samo kineskoj poeziji. Ipak, cijelo sam vrijeme prepjevavao engleske prijevode, nekih petnaestak godina, u međuvremenu upoznao mnoge prevoditelje tih kineskih pjesnika i same pjesnike, boravio u Kini nekoliko puta i stekao određeno znanje o suvremenoj kineskoj poeziji koje je i dovelo do te knjige. Prevođenje je uvijek izbor, sva ponuđena materija se filtrira i dobiva se jedna od mogućih predodžaba suvremene kineske poezije. Premda sam bio svjestan određenih mana, pa i gubitaka zbog oslanjanja na nečije razumijevanje te poezije, ipak sam imao dovoljno povjerenja u vrsne sinologe prevoditelje da se upustim u slaganje čitanke. Onaj manji dio što sam ga napravio izravno s kineskoga vrijedno je svjedočanstvo dragocjene i plodonosne suradnje s pjesnikom Huidijem.

Učitelj u tradicionalnom smislu ne postoji, on je jedan fluidan entitet koji se susreće s još fluidnijim entitetima, svojim učenicima. Književnost katkad iskoči iz njihovih radova, neočekivano, i pitate se – otkud? Zato se i ne treba odricati optimizma u pedagogiji

U predgovoru ove čitanke iz suvremene kineske poezije stoji i pitanje "Je li pjesnik na strani svog vremena?", uz parafrazu stiha pjesnika Duo Duoa po kojemu pjesnik nikad neće biti na strani vremena, jer "pretražuje što preostaje onkraj ljudskosti". I ako sad izbjegnemo vječnu usporedbu pjesnika i društva kao razlike u poetici "povlaštene margine" prema centru banalnog života društva, u kojem smjeru vrijedi razmišljati o odgovoru na pitanje je li pjesnik na strani svog vremena? Kao i svaki drugi građanin, pjesnik je u trajnoj napetosti sa svojim vremenom, kao kategorijom društvenosti? Ili se uopće nije moguće odreći margine, kako god ju tumačili?

Margina je jednostavno – nužna. Ona je početna točka, mjesto odakle kreće percepcija svega. Stavljanje u središte ne bi bilo plodonosno, sve bi bilo preblizu, pri čemu bi se ostalo bez potrebnog odmaka, o korisnosti kojega se još debatira, no svi se slažu da je nužan. S druge strane, ne mora se nužno biti "u trajnoj napetosti sa svojim vremenom". Ili se bar na taj odnos ne mora tako gledati. Zašto bi se na tome inzistiralo? Ima pjesnika koji uvijek reagiraju na izazove svog vremena i pokušavaju ga preoblikovati, odnosno, reagirati na njega, onoliko koliko mogu, pa makar bučno i jednokratno i s nepredvidivim posljedicama. No ima i onih koji mirno koegzistiraju s vremenom, ne dovodeći u pitanje posebnosti vremena. Da, da, nužno je osjetiti hrapavost vremena, jer tek to stvara rane, raspukline, manje ili veće traume, ispade iz sustava, gubitak tla pod nogama – a sve to hrani poeziju, i svu književnost. Pjesnikovo poslanje jest da neprestano ruje, podriva, pretražuje što preostaje "onkraj ljudskosti", onkraj velikih kulturnih mijena i ideoloških priča. Ta gurnutost na marginu i u sjenu, da se opet vratimo njoj, pogled iz neosvijetljena mjesta, za pjesnika predstavlja povlašteno mjesto zahvaljujući kojem može bolje osjetiti i artikulirati prijepore društva u kojemu živi.

 

Život nakon potresa

Kad u ruke uzmemo vašu "Babaniju" (Naklada Ljevak, Zagreb, 2021.), zbirku mikrofikcije što uključuje igru žanrova na mijeni fikcije i fakata iz života stvarnih protagonista našeg vremena, misli su nam na granici realnosti života na Baniji. Otud pitanje za vas, kao protagonista zavičajnog realiteta: kako se sada živi u vašem rodnom kraju, nakon potresa? Ako je potres uništio derutnu arhitekturu Petrinje, što slijedi?

Postoji nešto što se ne može raspoznati ispod površine prvog, odista šokantnog doživljaja potresa i njegovih posljedica. A to je ipak nešto dobro, pokazuje se, bez obzira na svu patnju kojoj su ljudi bili izloženi, mada to ne kažem bez osjećaja nelagode. Prvi je impuls mnogih bio da jednostavno napuste to potresom devastirano područje. No onda se nekako pokazalo kako to nije nimalo lako učiniti – bila je tu riječ o identitetu koji je valjalo napustiti i konstruirati novi preseljenjem u neko neodređeno mjesto, što se pokazalo iznimno teškim. Puno je tu bilo neizvjesnosti i možda je upravo zbog nje određen broj žitelja Banije odlučio ostati i boriti se, vjerovati u bolje sutra, premda su jedva podnosili i još podnose ono što im je svakodnevno bilo pred očima. Realno gledano, gradovi na Baniji prije potresa bili su u očajnom stanju, pri čemu mislim i na njihovu desetljećima potrošenu i ratom narušenu arhitekturu. Dovoljno je bilo otići u Petrinji ili u Glinu. O manjim mjestima da i ne govorim. Te su se zgrade godinama mogle polako, beskrajno tužno raspadati i završiti u tišini kao metafori izostanka svakog interesa za njih. Nije se imalo novca, a ni (političke) volje da se uloži u obnovu osobito starih jezgara tih gradova, oni su sve više postajali kulise jednog otužnog dekadentnog kazališta punog memle i prašine negoli kuće za život. Ipak, potres je nedostatak političke ili bilo kakve volje pretvorio u nužnost djelovanja – kuće se moralo obnoviti. No, kad se završi konstrukcijska obnova, ostaje drugo, možda i najvažnije pitanje – hoće li ti uskrsnuli gradovi biti tek lijepe kulise za snimanje koprodukcijskih filmova o minulim vremenima ili će ulice opet živnuti, hoće li se krenuti s ulaganjima, hoće li autocesta do Siska potaknuti jednu novu, pozitivnu migraciju, a Petrinja i okolna mjesta postati poželjne destinacije. Fantastika? Možda i ne, ukoliko se pametno planira i radi, i ima viziju, što pokazuje uspjeh male Novske koja se sve više pretvara u uspješnu zonu poduzetničkog interesa.

Svakom mladom pjesniku Goran je potvrda da je na dobrom putu, a na takvom putu zatekao sam se i ja 1989. Bila mi je iznimna čast tad upoznati Kaštelana, koji je i osobno poznavao Gorana, i pisao snažnu poeziju koja je svjedočila o borbi protiv fašizma

Na terenu vaše svakodnevice, književni i prevoditeljski rad kombinirate sa smjenama rada u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi gdje predajete engleski jezik. Rad s tinejdžerima, posebno ako je riječ o njihovom odgoju u književnu pismenost, držimo jednim od najzahtjevnijih suvremenih poslova: kako vi na to gledate?

To je rad na svakodnevnoj komunikaciji, neprestanom iskušavanju protočnosti komunikacijskih kanala, iskušavanju različitih strategija i trikova, osluškivanja što oni žele, osjećaju i mogu kako bih mogao korigirati i prilagoditi to što im pokušavam izručiti. U doba pametnih telefona teško je svoj autoritet postaviti kao neupitan. Nažalost, ni znanje više nije autoritet. Svaki se dan morate dokazivati, biti kadri mijenjati se, biti fleksibilni. Učitelj u tradicionalnom smislu ne postoji, on je jedan fluidan entitet koji se susreće s još fluidnijim entitetima, svojim učenicima koji su donekle svjesni svega kroz što prolaze, no ne mogu si pomoći, puštaju da ih novo vrijeme neumitno nosi – uz bojazan da generaliziram – prema permanentnoj nezrelosti i izostanku empatije. A književnost, ona katkad iskoči iz njihovih radova, neočekivano, i pitate se – otkud? Kako? I svemu unatoč? Zato se i ne treba odricati optimizma u pedagogiji.

U profesionalnom smislu, što vam je izazov? Kažete da ste s određenom idejom sačuvali fotografije sa svoje prastare Nokije, čija je tehnička kvaliteta bizarna u srazu s pametnom telefonijom. Zašto su vam zanimljive?

Uvijek mi je izazovno ići dalje. Pa da to kretanje naprijed ne bude kretanje nazad. Odveć se lako upadne u obrasce vlastita pisanja koji pružaju lažan osjećaj ugode i sigurnosti. Više volim neizvjesnost počinjanja nečeg novog. Služeći se Nokiom 3310 radio sam namjerno loše fotografije provocirajući značajke likovnosti na tragu apstraktnog, minimalističkog pa i ekspresionističkog slikarstva. Oduvijek me zanimala veza između fotografije i slikarstva, gdje su granice, kao i što je to što fotografija odnosno slika može, a tekst ne može. Tako te "loše fotografije" bilježe vizualni doživljaj svakodnevice i sparuju se s antidnevničkim bilješkama na tragu tekstova u "Babaniji". Zanima me u kojoj je mjeri nešto neopisivo riječima, a radije se kao takvo neopisivo predaje vizualnom govoru. U toj budućoj hibridnoj knjizi zanima me upravo taj suodnos, međuigra slike i teksta, čime sam se svojedobno bavio i u knjizi "Iskopano" (2012.), no to je bila jedna posvema drugačija priča.