Tri godine nakon ‘Hipernovalisa’ i pet poslije ‘Zenzancija’ Miroslav Kirin javlja se novom, devetom po redu pjesničkom knjigom. S obzirom na dominantni zbir postupaka, ton i registar, referentno polje i motivski okvir, ona predstavlja svojevrstan kompendij kasnijeg pjesnikovog rada, ugrubo od knjige ‘Zbiljka’ (teško je ne primijetiti paralelizam u načinu tvorbe i zvučnosti ovih neologizama) nadalje, sa spomenutim ‘Hipernovalisom’ kao nekom vrstom cezure od koje se pjesnička loptica odbija kako unatrag, tako i preko toga imaginarnog zida. Prethodni je naslov, naime, sastavke reducirao i komprimirao do mjere da se da raspravljati da li je još uvijek riječ o pjesmama u iole klasičnom smislu, što je predstavljalo vrhunac autorova interesa za istočnjačke književne forme i od njih teško odvojivu filozofsku pozadinu, koja je uključivala i učenje kineskog te prijevode iz klasične i suvremene kineske lirike. Dalje se u tom smjeru teško moglo, te se Kirin vraća na – također presudno ‘istokom’ kodiranu –zaigranost, paralogiku i apsurd ‘Zenzancija’, ali i lirski pejzaž kroz oko začuđenoga, svijetom začaranoga promatrača prelomljene svakodnevice, koji je u pjesnikov izričaj, na to upućujući već svojim naslovom, inaugurirala ‘Zbiljka’ (2009). U ‘Lirci’ pjesnik naznačene prosedee miješa, integrira te odvodi korak dalje.
Naslovna intervencija predstavlja Kirinov već očiti autorski potpis. Ovaj put u pitanju je igra s lirom, i s iz nje davno izvedenom lirikom – naravno, u barem dvostrukom smislu: kao književnim rodom kojem uvršteni sastavci pripadaju, ali i s kanonom nataloženim (uključujući i patinu ponavljanja, prepoznavanja i ‘potrošenosti’) u ‘Lirici’ kao sveprisutnom romantičko-modernističkom naslovu stihovnih svezaka. Ne treba, međutim, smetnuti ni zviježđe Lire – nebesko ovjekovječenje Orfejeva instrumenta – čiji shematski prikaz ilustrira naslovnicu. Kompozicijske analogije, međutim, nema; broj od šest ciklusa, u koje je raspoređeno devedesetak pjesama, ne odgovara uobičajenim kombinacijama njegovih žica.
Knjigu otvara, a i – budući da je, kao jedina oprema, otisnuta i na stražnjoj korici – zatvara pjesma ‘Razlog’, već se time izdvajajući kao interpretativno posebno gusto mjesto. Karakterizira je istovremeno jednostavnost, lakoća, čak svojevrsna lepršavost izraza i njegovo strogo formalno kodiranje, koje, uslijed prirode postupka – dosljedno provedene anadiploze – priziva u isti mah zatvoren, kontroliran sustav i informacijsku redundantnost svojstvenu govornim obrascima; zaigranost kao konstantnu interakciju, napetost između game i play. Na razini cijele se knjige često primjenjuje isti princip: iz načela ‘ludičke igre’ (play) izvodi se barem privid zaigranoga sustava (game), a ta je zaigranost pjesnički pomno promišljena. Spomenuto ponavljanje, iščitano u kontekstu zadanog motivskog okvira, sugerira svojevrsnu mehaniku, klipno kretanje motora, (pseudo)ritam povijesti i njegove navodne petlje; kontemplaciju revolucije koja ‘jede svoju djecu’ i slobode, koja, moguće, neće umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj.
Pjesnik upošljava protuslovlja i paradokse, ponavljanja i varijacije (česta anafora), rime (ponovno zaigrane, ponekad ‘fonemske’ krasno / kasno) te frazeologiju, poštapalice i informacijsku neekonomičnost svojstvene usmenom izričaju, odnosno njegovom pjesnički preosmišljenom fingiranju. Perspektiva će ponekad sugerirati onu dječju, integrirati uobičajena iskrivljenja, tepanja ili govorne mane, a prizor biti građen u rasponu od ludičke paralogike, preko vrste realizirane metafore, do nadrealističke asocijacije.
Ova je kompaktna, živa i svježa pjesnička knjiga, koja sadrži i nekoliko izvanrednih pjesama, slobodno mogla završiti jednom takvom: antologijskom minijaturom ‘Pljesni’. Ona se može čitati kao svojevrsna paslika čitave knjige, njezin kondenzat: pledoaje istodobno za ‘bezinteresnu igru’ i tajnu metafiziku svakodnevice koja od procesualnosti, nužne vremenske protežnosti interpretativnoga i eksplanatornog bježi u radost iskustva trenutka, njegovu konačnu ali i bezizlaznu potpunost. Na čitatelju je procjena je li u pitanju radost rezignacije, ili gramšijevski pesimizam razuma, a optimizam volje. Pred kraj sveska primijetiti je određeni disbalans, inflaciju ‘brzopoteznih’ sastavaka, koji su mogli biti i izostavljeni. Knjiga koja bježi od velikih riječi, od eksplicitnosti osjetilnoga, na samom kraju ipak kristalizira ‘postmodernu dvojbu’ – kao u kineskim kutijama umnožavaju se leksički i semantički okviri potrebni da se izgovori ‘volim te’ koje ima bilokakvu težinu; i upravo jednim takvim, od subjekta nizom kondicionala izoliranim, ali sasvim izravno ispisanim volim te ova vedra knjiga završava.
