Nova pjesnička knjiga Ivane Bodrožić, prva nakon "In a Sentimental Mood" iz 2017., njezine čitatelje i poštovatelje ni u kojem pogledu neće iznenaditi. Autoričini prepoznatljivi interesi, tematsko-motivska čvorišta i fokusi – u rasponu od mučnih, duboko ukorijenjenih osobnih i kolektivnih trauma, preko gorućih društvenih pitanja, do vivisekcije vlastite intime, koja uglavnom ipak nastoji ostati u domeni gesla "osobno je političko" – i dalje su na eksplicitan način, mjestimice možda i pomalo plakatno prisutni, kao i autoričina spremnost da se izloži; gard koji, pogotovo u dominantno malograđanskoj sredini, podrazumijeva određenu dozu hrabrosti. Potonje, doduše, u poplavi najrazličitijih reality programa i sveopće tendencije obznanjivanja onog što se donedavno smatralo privatnim, također valja uzeti s rezervom.
Ni oni koji od književnosti, napose pjesništva, očekuju više od tema, motiva i stava neće se, ovaj put nažalost, naći iznenađenim. Kao i u prethodnim zbirkama, izuzevši s razlogom "neposredovan", i danas jednako potresan, dvostruko nagrađeni prvijenac "Prvi korak u tamu", autorica kao da izvedbom ide niz dlaku horizontu očekivanja najšire publike, pa i onom koji izborom tema nominalno podriva, malograđanskom. Neosjetljivost tekstova "Usijavanja" za manje-više bilo koji element specifično pjesničkog tretmana jezika i organizacije teksta, izričajnu dinamiku i ekonomiju – kako na razini čitavih sastavaka, tako i pojedinih stihova – mjestimice je zaista teško razumljiva u kontekstu pjesničke knjige. Riječima same protagonistice: "jezik je postao ravna crta".
Četiri su ciklusa – "Menstrualni", "Muški", "Besmrtni" i "Ljubavni" – uokvirena izdvojenim pjesmama "Autoportret" i "Epitaf". Prva uspostavlja "autobiografski" ključ knjige, dok potonja, u pomalo self-help maniri, rezimira njezinu u srži ipak vitalističku potku u toposu "smislenog ludila" ljubavi, svim preprekama i općenito životu usprkos. "Autoportret" istovremeno, uvodnim eksplicitnim samoodređenjem protagonistice kroz neposredne pretke, čvrsta mjesta obiteljske povijesti i pripadajući milje, priziva trenutno vjerojatno najprisutniju struju našega aktualnog pjesništva, onu koju radno možemo nazvati genealoškom.
Prve dvije cjeline jasno su tematski određene i već naslovima suprotstavljene, dok druge dvije – iako je motivsku provodnu nit i u njima donekle moguće slijediti – predstavljaju većim dijelom rasuti teret. U prvoj i udarnoj žene su metonimizirane neočekivanom, iznenađujuće inventivnom sinegdohom menstrualnog ciklusa, dok muškarci nisu figuralno obilježeni, već samo suho denotirani, ostajući sirovo, dominantno i patrijarhalno "muški". I muškarci i žene svedeni su međutim uglavnom na svoje društvene uloge/funkcije, maksimalno stereotipizirane i posve jednako pjesnički tretirane. Ti su stereotipi, pogotovo u slučaju muškaraca, najčešće sasvim opravdani, što međutim ne opravdava književni stereotip.
"Ženski" ciklus, s osobnim imenima i uobičajenim ulogama izvučenim u naslove, cilja na sfere kojima su se posljednjih godina u domaćem pjesništvu bavile primjerice Dorta Jagić, Dragana Mladenović, Martina Vidaić ili Monika Herceg, redom uspjelije. Onaj "muški" intertekstualno je uokviren paljenjem i gašenjem mihalićevske majstorove svijeće; sastavci se mjestimice ulančavaju i referiraju jedan na drugi, majstor palicu predaje majstoru, čiji će portreti često otići preko granice karikature, kulminirajući u standardno nesposobnom, od gemišta pijanom, krkanski-balkanskom A je to! Umjesto Mihalića, svemu bi vjerojatno bolje pristajala poanta pjesme "Majstori u kući" Aleksandra Sekulića, koja metaforički, zloguko odjekuje filmom "Majstori, majstori" Gorana Markovića. Iako je za pozdraviti svaki srčani pokušaj razračunavanja s kontekstom sistemske rodne neravnopravnosti, svođenje kompleksnog izrabljivačkog odnosa i mehanizma s historijskom protegom na brzopotezni kompendij stereotipa i njihova analogna tekstualna izvedba prije su medvjeđa usluga poeziji, kao i medvjeđa usluga feminizmu.
Kada pak Bodrožić pristupi materiji ambicioznije, s više svijesti o vlastitom "mediju koji je poruka", rezultati dobacuju iznad neuvjerljivog prosjeka zbirke, u solidnim i vrlo dobrim pjesmama, kakvih, uostalom, ima u svim njezinim knjigama. Slučaj je to, primjerice, u naslovnoj pjesmi, koja je, klasično-retoričkim stupnjevanjem apelativnih obrazaca u nizovima anafora, usmjerena univerzalnoj poanti, zatim u dosljedno strukturno provedenome "Stablu" kao poligonu za neizrečeno ili "Prijateljima nade", u kojima se svakodnevna frustrirajuća situacija, pripovjednom logikom, razvija u cjelovitu, organsku metaforu. Ukratko, angažman Ivane Bodrožić na našoj književnoj i kulturnopolitičkoj sceni važan je i dobrodošao i svakako ima i imat će svoju publiku. Vjerojatnije je, ipak, da njegovoj književnoj realizaciji trenutno bolje odgovara fikcijska proza; barem ako je po pjesničkim dometima "Usijavanja" suditi.
