Književnost omogućuje da živimo živote drugih: gledamo svijet kroz tuđe oči i doživimo ono što nas u stvarnosti mimoilazi. Ta fantastična mogućnost da se izađe iz vlastite kože i postane netko drugi često je skriveni razlog ovisnosti o fikciji. No postoje i drukčiji poticaji pa mnogi čitatelji i pisci traže u književnom tekstu najprije sami sebe te čitaju i pišu sa željom da protumače vlastita stanja. To opsesivno zagledanje u ogledalo i osluškivanje unutarnjih otkucaja u pisanju može izroditi i očajnu i odličnu književnost. Kvaliteta knjige ne mjeri se gramaturom vlastite ili tuđe muke. Ipak, ispovijedanje svoje traume i autistični nedostatak interesa za tuđa iskustva i drukčije svjetove zagušuju već duže ovdašnju književnost. Književni prostor kao da se sužava uslijed dominacije iste boje autorskog glasa, monološkog pristupa i repetitivnog samouobličavanja.
O "tiraniji ispovijedanjem" i o impulsu da se preko književnosti približi drugome više sam puta pisala, a u slučaju knjige koju recenziram tema se nameće iznova. Naime, roman "Sinovi, kćeri" Ivane Bodrožić ispisan je u cijelosti kao roman o drugima: i to u tri glasa i kroz tri vizure. Prvi je glas djevojke "zaključane u vlastitom tijelu" koja je doživjela nesreću, izgubila sposobnost kretanja, govora, gutanja, ali je mentalno ostala prisutna. Drugi je glas osobe u tranziciji, spolom žene, a osjećanjem muškarca; i ona/on je zaključan/a u vlastitom tijelu i njezin/njegov život ispunjen je stalnim skrivanjem i strahom. Treći glas pripada ženi koja nosi traume odrastanja u patrijarhalnom, nasilnom okružju da bi iste te traume prenijela na svoju djecu. Likovi su čvrsto povezani, a u njihovim odnosima i načinu na koji (ne)prihvaćaju jedni druge kristalizira se značenjska dramaturgija romana. No književnost nije sudište pa se i ovdje nikoga ne osuđuje, već se zavlačenjem u tuđu kožu osvještavaju izvori društvene opresije i zarobljenosti pojedinca. Turgenjevljevski naslov "Sinovi, kćeri" podcrtava i središnje teme romana: obiteljske nesreće, roditeljsku supremaciju i transgeneracijske traume.
Iako nije dosljedno provedena (jer dok su misli i osjećanja likova različiti, iskaz je ponegdje sličan), pluralna perspektiva romana osvježenje je na književnoj sceni kojom odzvanjaju jednolični ispovjedni glasovi. Dijaloška forma, tj. trijalog proizlazi iz samih tema; potreba da se oslobodi obiteljskog i društvenog tutorstva odrazila se na potrebu da se oslobodi tutorstva jednog pripovjedača i narativne stabilnosti kao uobičajenog naslijeđa književnih očeva.
Autoričin angažman i pristup u kojem se književnost vidi kao prostor empatije i afirmacije drukčijih glasova vrlo su važni u ovdašnjem kontekstu. No upravo zato što roman tematizira aktualne društvene traume i tabue, u dosadašnjim je kritikama ostala u drugom planu njegova literarnost. Što je zasjenilo kako – to prvo književno pitanje. A odgovori na njega su dvojaki: s jedne strane, Bodrožić je odlična u stilu, finim prijelazima i spoju lirizma i naracije. Njezina osjetljivost za psihološke nijanse i jezično oblikovanje emocija bliski su čak Iris Murdoch i njezinu prikazu perspektive "ispod mreže". Posebno je to izraženo u melankoličnom monologu nepokretne djevojke i onom neurotičnom njezine majke. I dok je u mikrostrukturi jako dobra, autorica pokazuje nesigurnost u makrostrukturi. Roman se mogao jače premrežiti i učiniti dinamičnijim, dok su se ideje mogle iskazati više kroz tekst a manje manifestno. Upitan je i završetak romana: bilješka kao "isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i ovom svijetu kao nevidljivi" i melodramski kraj s riječju "ljubav". Osim što priziva jaspersovsku raspravu o kolektivnoj krivnji i time zamućuje krivnju stvarnih zlostavljača, ta je gesta suvišna. Jer ako iz cijelog romana nije vidljiv temeljni impuls pisanja, onda je on promašen. Ipak, kamenčić koji me nažuljao u zadnjoj etapi ne utječe sasvim na dojam cjeline. Bodrožić je napisala svoj dosad najzaokruženiji roman, zreliji od "Hotela Zagorje" i dublji od "Rupe".
