"Duhovita i lagana, o ljubavi i Mediteranu, sa sretnim krajem i staromodnom humorističkom porukom, Tomićeva je priča kao zraka sunca kroz oblake, kao najbolja comfort food, tanjur lazanja ili pohane piletine u jednom očajnom danu." Tom su rečenicom proljetos u Jutarnjem listu popratili objavu ulomka iz romana "Nada" njihovog Ante Tomića. Na stranu što rečenica paradigmatski pokazuje da stupidan marketinški jezik dominira medijsko-kulturnom scenom. Razlog zašto sam je citirala tiče se drugoga, spomenutih obilježja Tomićeve "Nade", duhovitosti, lakoće, mediteranizma i sretnog kraja, koje ću i sama komentirati, ali u drukčijem, nimalo jutarnjem svjetlu.
Kao i raniji Tomićevi romani, "Nada" se uklapa u žanrovske matrice humorističnog i dijelom ljubavnog romana. Pritom, neki motivi ukazuju na želju za angažiranim literarnim komentiranjem kurentnih tema odnosa prema strancima, vjerskog fanatizma, srazova mentaliteta itsl. Čini se, autor je računao da će uspjeti variranjem žanrovskih klišeja i prizivanjem Smojine poetike u isti mah zabaviti čitatelje i proturiti im kritiku ksenofobije i konzervativizma.
No, da bi se spojila žanrovska proza i kritička oštrica te osvježio Smojin pristup trebalo je pokazati puno više inventivnosti nego što je tu slučaj. Naime, "Nada" je ispisana bez ambicija da se ironizira, demontira ili obogati žanrovske norme, nadiđe srednjostrujaški humor i iznenadi književnim rješenjima. Nespremnost na formalne i stilske promjene, na izlazak iz zone spisateljskog komfora ima dobru cijenu – roman privlači staru publiku i postiže tiražu, ali nema književnu kvalitetu koja bi mu osigurala dugo trajanje.
Konkretno, "Nada" počinje scenom izbjegličkog broda u oluji i brodolomca koji se nasukao na obalu jadranskog otoka, što je varijacija poznatog književnog/filmskog postupka dolaska stranca u grad kojim se inicira fabula. Stranac, Sirijac Selim, nije prijetnja, već je pozitivan protagonist koji pomaže mještanima, čime se želi demontirati stereotip o opasnom, nasilnom Drugome.
Istovremeno, trajektom Miljenko Smoje (posveta uzoru) na otok dolazi bračni par hrvatsko-bosanskih korijena zavjetovati se Svetoj Margareti koja pomaže u liječenju neplodnosti. Dva se pripovjedna toka povezuju kroz 28 poglavlja, pri čemu se uvode brojni već viđeni motivi (npr. ostarjeli bogataš i njegova mlada ljubavnica) i žanrovska rješenja (duhoviti sažetak prije poglavlja).
Nakon niza epizoda zabuna i gegova, roman završava u sretnom krešendu: Selim i Silvija, sirijsko-bodulski par, nakon bijega s otoka, živi u sretnom braku i dobije dijete, dok drugi par klečanje pred oltarom zamijeni dinamikom u krevetu i također dobije dijete. Taj obiteljski happy end dodatno zatire moguću aktivističku, subverzivnu potku priče. Likovi su karakterizirani tipski i plošno te postavljeni u parove, kao u commediji dell'arte, a duhovitost proizlazi iz blagog parodiranja stereotipova, pa humoru nedostaje snage i jetkosti, provokacije i pomaka prema satiri, ironiji, groteski, burleski.
Piscu se pak ne može osporiti umijeće povezivanja konaca fabule i izgradnje dramske napetosti, ali upravo zbog zanatske spretnosti nisu razumljivi konformizam i značenjska plitkost (ne "lakoća") koju demonstrira u romanu. Ambijent "Nade" je mediteranski, otočki; pa nakon literarizacije Vlajlanda u ranijim romanima Tomić poseže za Bodulijom i predodžbama o bodulima (njihovoj sklonosti filozofskim tiradama, turistifikaciji i dr.). Riječ je o pozitivnoj autoegzotizaciji i eksploataciji slike o idiličnom Mediteranu, što se također uklapa u spomenutu potrebu da se ostane u udobnoj zoni zabave i "proda" topli mediteranski kolorit.
Ukratko, Nada je beznadno zaglavila u žanrovskom soft mainstreamu. Ako mislite da autor nije imao drugog izbora, da humorističko-ljubavni žanr ne trpi društvenu kritiku, da sretan kraj više nije moguć ili da je topla mediteranska priča za široku publiku uvijek kič-proizvod, preporučam da pogledate talijanski film "Uvijek postoji sutra" Paole Cortellesi. Lucidnu, angažiranu, duhovitu i nadasve mediteransku priču čiji sretan kraj potiče optimizam da je slobodniji svijet moguć.
