Bili smo djeca i, naravno, bili smo nestašni. Svako zdravo dijete, dok nagoni još nisu prepustili timun hormonima, nestašno je i živo. Da, baš naoko oksimoronom "živo dijete" naši su roditelji ili rodbina, staratelji ili susjedi određivali karakterizaciju zdravog i nestašnog djeteta. Ovo isticanje nestašnosti, jasno, ima svojstva neokrunjenoga komplimenta. I, što je sredina u kojoj se ostvaruje ta dijagnoza bila manja, to su simptomi bili zgusnutiji i žešći. Osobito u Dalmaciji, pa još osobitije, u mjestima po otocima.
Kao osobita didaktičko-pedagoška disciplina bio je ustanovljen pučki institut imenom – "pasja kost". Nama nestašnoj djeci, u Selcima na Braču, matere i none prijetile su blagom ma djelotvornom eksklamacijom: "Stavit će ti don Luka pasju kost!" Tom opomenom armirale su svoj autoritet ženske seoske odgajateljice najčešće u prilikama našega dječjeg neposluha, s naglaskom na prekršaj koji je bio verbalnoga krimena, kakve izgovorene ružne riječi, one vulgarne, ili, pri stanju kad bi mi djeca neumjesno povisivali intonaciju glasa obraćajući se starijima. Tako je narodnom medicinom u kućnoj radinosti bivala propisanom terapija "pasjom kosti", ponarasla do u metonimiju pedipse ilitiga kazne, odnosno stroge presude bez provedbe osude.
Oživjela mi je u pameti i iskočila iz sjećanja ova odgojna kura iz djetinjstva dok sam razmišljao o Miljenku Smoji, njegovom 100. rođendanu koji se navršio na Valentinovo 14. veljače, i onom usudu po kojem je bio začinski prihvatljiv i aspirinski univerzalan svima među kojima se kretao u svojim reporterskim điradama po kontinentalnoj Dalmaciji i đitama po njezinim škojima. Pa mi onda, istodobno, do u prisoj sjećanja stignu sva ona kasnija petegulavanja i prokazivanja ter etiketiranja epitetima koje ni Smojin Šarko s maslom ne bi smazao, eda bi – pošto je u međuvremenu umro i pokopan pri funeralu u kojem je i njegov kapsil bio dulji od sprovodne povorke! – danas opet uspomena na nj dočekala slavljenje u intenzitetu vidljivo iskrenog oduševljenja, kao da je govora o svetom Duji ili Marku Maruliću, doktoru Gaji Bulatu, gradonačelniku, ili barba Frani Matošiću, fuzbališti...
I jedna i druga Smojina serija doživjela je neslućeni uspjeh, baš kao i zagorska kampanilistička inačica "Gruntovčani"; "od Vardara pa do Triglava" ti čakavski i kajkavski humoristični psiho-sociološki portreti nas samih rušili su sve i barijere i bandere predrasudâ
Smoje... Miljenko Smoje. Šunje... Da ti pamet stane!
I, pokrenuvši je, pamet, "ulize mi u pamet" – kako bje notirao netom spomenuti Marul u proslovlju svoje "Judite" – da je Miljenko Smoje bio istinski kamenčić u cipeli moćnoj gomilici u loži snobovštine među suvremenicima, da je njegov humanistički anarhizam nezacjeljivo rastakao tkivo falšega društva proklamiranog u izvježbano pozlaćenoj laži, da je njegovo pero oštreno za skiciranje vrednotâ anonimnoga čeljadeta koje žuljevima s vlastite kože školuje svoje dijete i uzdržava familiju, a ne da je taj njegov plajvaz bio predodređen za himničke spjevove onima umivenim i počešljanim u odorama, kao i onima njegovanim i ugojenim u ornatima. Smoji je svetiji bio kalafat, nego kurat, draži mu je bio opančar, negoli kardinal, zanimljiviji mu je svakako bio lopižar od inženjera, klesar od poteštata, marangun od advokata...
Da, Miljenko Smoje stvarna je riblja drača i pileća koščica u grlu čitatelja koja fingira onu fiktivnu "pasju kost" iz fenomenalne metafore.
Bogati spektar slika i priča, glendi i facendi što ih je uhom čuo i okom vidio na terenu, omogućio mu je složiti u glavi koordinatni sustav kronike i komike Dalmacije, gdje će na osi apscisi biti sukcesivno nanizani narativni događaji iz svakodnevice, dok će os ordinata poput pluga zaorati u dubinu vremena i iz njega na površinu iznijeti memoriju baš zaboravljenih ili skoro zametnutih navikâ i adetâ...
Paralelno s hodom po kontinentu i plovom među otocima, Miljenko Smoje burdižavao je i po historijskim ljetopisima i žurnalističkim hemerotekama. A slušajući u realnom vremenu ispovijesti stvarnih ljudi i pripovijedanje njihovih egzistencijalnih prispodoba, sastavio je mapu priča i atlas toposa koji će se svi zajedno komotno smjestiti u njegov artizanski raster s popisom ovdašnjih identitetâ. Iz tog sabranog i odživljenog iskustva, a opet ne i bez dodatno (ne umjetno!) potpomognute tendencije za odljevom do u zajedničku slitinu onoga Smojinog artističkog i nerva i žalca sa sasvim medikamentoznom provokacijom u kurativne svrhe akonto higijene duha, razumljivo, nastao je nacrt za projekt koji će se prvotno ostvariti kao scenarij za televizijsku seriju, ali domalo potom realizirati i u proznoj formi u vidu romana.
Prva serija kojom će osvojiti trojezično gledateljstvo ča-kaj-što u bivšoj državi bila je "Naše malo misto" (1969. – 1970.), a druga nastala i emitirana deceniju kasnije pod imenom "Velo misto" (1979. – 1980.).
A prva Smojina objavljena knjiga bila je "Hajdučka legenda" (1971.) što ju je tiskao Nakladni zavod Marko Marulić u povodu 60. obljetnice osnutka nogometnoga kluba Hajduk. Monografija je ta napisana živo, gestom izbrušene žurnalističke smojećevštine, uspomoć koje će njezin pisac i nadalje osvajati čitatelje širokog spektra znatiželje i generacijskih pripadnosti.
Nakon što se te povijesne 1971. godine potrošilo još nešto mjeseci u kalendaru – pošto je taman bio objavio knjigu "Hajdučka legenda" – Miljenko Smoje nedugo nakon knjiškog debija progredirao je i do svojega drugog ukoričenog sveska. Bio je to roman "Kronika o našem malom mistu", što u literarnom smislu predstavlja brončani romansijerski pozitiv nastao nakon scenarističkoga gipsanog negativa. To se i vidi u knjizi; to, da je sam tekst neka vrsta ishodišnoga skicoznog palimpsesta transponirana do u terminalno raskošniju, ma žanrovski zahtjevniju formu. Više nalik samoj drami rukopis je pretežito zasićen dijaloškim dijelovima, dok izostanak obaveze i nužde didaskalijskih apostila i obavijesti pisac rješava škrtim narativnim implantatima. Lukavo je to spisateljski izvedeno za vješto mimoilaženje birokratske didaskaličnosti, ali je premalo deskriptivno-pripovjedačkih dionica koje bi roman učinile prozno moćnijim i književno zrelijim.
Prezren od sviju i izoliran poput bakrene žice u kabelu, Miljenko Smoje napustio je redakciju Slobodne Dalmacije u kojoj je dotad "učinija" više od četiri decenije i pisanja i urednikovanja. Nije to učinio svojevoljno...
Premda je, evo, unutar jednoga godišta Smoje bio objavio čak dva svoja uvezana libra, proći će još punih pet ljeta dok se neće dogoditi da će u svoju kućnu riznicu moći na stalažu dodati novu svoju štampanu autorsku knjigu. Bit će to knjiga "Dalmatinska pisma" (1976.) u kojoj je, kako kaže u predgovoru Igor Mandić, autor prikupio svoje feljtonističke kronike i kritike o – "splitskom načinu života". Jasno, Miljenko Smoje nije samo evidentirao naročitosti na koje je naišao oko sebe, već je prema mnogima od njih gajio ironijsku i rugalačku crtu. Točno konstatira Mandić primjećujući piščevu psihokritiku: "U svojim skicama, u kojima upotrebljava govorne klišeje suvremenog gradskog jezika, Smoje tako stvara kontraste između pohvale jednom mentalitetu i njegove razorne kritike."
I, kao što se u istoj godini, 1971. godini vlastite spisateljske debitantske inauguracije Smoje publici bio dodatno približio dvjema istodobno tiskanim knjigama, jednaku je stvar učinio i ravno desetljeće potom. Štoviše: u okviru iste godine izišle su mu čak tri knjige! Redom govoreći, ovaj put je kao spisateljski refleks na istoimenu ekraniziranu uspješnicu bio publicirao roman "Velo misto" (u prestižnoj biblioteci HIT zagrebačkoga nakladnika Znanje, i pod uredničkim čekićem dokazanoga kovača Zlatka Crnkovića), a kao publicistička sjena proznoga tijela ovaj se put pojavio naviljak Smojinih feljtonističkih pabiraka ukoričenih kao – "Dnevnik jednog penzionera". Sve se to dogodilo ljeta Gospodnjega 1981. Urednik je isti, izdavač je isti, likovni oprematelj knjige je isti – genijalac Alfred Pal – jedino je biblioteka druga: biblioteka ITD. Ona žuta oprema, kao što se zna, za razliku od one bijele u kojoj su se izražavala i distribuirala kola brenda HIT...
I roman "Velo misto" nastao je na jednak način kao i prethodni ostvaraj "Kronika o našem malom mistu". Nakon što je osnovna literarna ideja više nego uspješno bila realizirana i poslije njezine realizacije još uspješnije odzvonila u javnosti, dodatnim šminkanjem u Smojinoj rabotničkoj ordinaciji sami njezin pratekst proveden je do u vrsno romaneskno štivo. (Uzgred budi rečeno: ne zaboravimo kako je u svim prostorima bivše države i jedna i druga Smojina serija doživjela neslućeni uspjeh, baš kao i zagorska kampanilistička inačica "Gruntovčani"; što hoće reći kako su "od Vardara pa do Triglava" ti čakavski i kajkavski humoristični psiho-sociološki portreti nas samih rušili sve i barijere i bandere predrasudâ, ter pomicali granice razumljivosti semantičkih poljâ ovdašnjih jezičnih idiomâ, akumulirajući u jedinstvenost zajedništva i emocije i sentimente svih onih žitelja koji su to gledali u svojem zavičaju, u vlastitom domu.)
Tako se i Smojin "Dnevnik jednog penzionera" iz Splita i Dalmacije mogao jednako vjerno udjenuti u dijarij svakodnevice jednoga Slovenca u Mariboru ili Srbina u Kragujevcu, Bošnjaka u Tuzli ili Crnogorca na Cetinju, Kosovara u Prištini ili Makedonca u Tetovu... Množina onih univerzalnih valera u ovdašnjem prostoru o kojima Smoje razglaba slit će se u kulturi regionalne istosti, a razlike već same po sebi amalgamirat će se na način prilagodbe najbližemu pandanu nekoga od udaljenijih indigenata. I to je ta receptura što je našla puta i staze za probiti konfine razumljivosti među pomalo i distingviranim jezičnim organskim zajednicama i unekoliko kulturološkim osobitostima što tvore ukupnost nas samih u policentričnom spektru ovdašnjih nam sinkretističkih pojavnostî.
Treća knjiga toga kalendara bila je "Libar Miljenka Smoje", koja je u sebi kolacionirala naručaj feljtona i putositnica, ćakula na šentadi i razgovora sa Šantom (lokalnim redikulom iliti oriđinalom, osobenjakom uza kojega nije umjesno pridijevati inače dobrodošlu i pomalo već kanonsku splitsko-mandrilsku zafrkanciju sa šiljkom zajebancije). I ta je zbirka Smojinih visokostiliziranih žurnalističko-literarnih napisa zrcalni prikaz esencijalnosti življenja u Dalmaciji.
Nakon što će raspadom Jugoslavije doći do posvemašnjeg društvenog rasapa među dojučerašnjim susjedima i zemljacima, prijateljima i drugovima, doći će i do tektonskih poremećaja na svim razinama u novonastaloj državi. Miljenko Smoje bit će etiketiran kao srboljub i četnik, čemu će kumovati neke njegove nesmotrene i naivne izjave akonto hvalospjeva Slobodanu Miloševiću. U činu sasvim svjetovnog liturgijskog obezgrješenja neće mu puno pomoći ni njegovo naknadno distanciranje od huljstva što ga je začeo i porodio sâm Slobo: šteta je bila, očito, nepopravljivo nanesena...
Stigma što se poput tetovaže bojom bila injektirala u njegovu kožu, ostavila je biljeg koji je markirao njegov i lik i djelo u svoj svojoj sveobuhvatnosti. Miljenko Smoje bio je mrtvo mrtav i dok je bio živ živcat! Prezren od sviju i izoliran poput bakrene žice u kabelu, ergo, napustio je redakciju Slobodne Dalmacije u kojoj je dotad "učinija" više od četiri decenije i pisanja i urednikovanja. Nije to učinio svojevoljno. Nasreću, postojao je tjednik Feral Tribune – subverzivni list s anarhističkim rebrima u sebi i protestantskom kičmom nepokolebljivosti: mrtvorođenče pobačeno upravo iz ondašnje Novine što je nekim čudesnim grčem evolucije i medicine ipak uspjelo preživjeti – koji je abortiranome Smoji ponudio utočište za dušu i stanište za njegovo daljnje djelovanje. Čitaj: življenje!
Nije škodilo čitateljima niti je udilo Dalmaciji, pero Maloga Marinka presušilo nije, tako da je svekolika publika i zainteresirani publikum imao jednom tjedno tribinu gdje je mogao štiti štorije šantožega šjor Šunje... I ti će na Smojinoj makinjeti istučeni ulomci, pošto budu premijerno publicirani na paginama rečenoga tjednika, doživjeti naknadno ukoričenje u libar imenom – "Pasje novelete" (1995.).
Iako je to bilo neočekivano, u rukopisnoj ostavštini ovoga naknadno svjetovno i beatificiranog i kanoniziranog mučenika pronađena je neobjavljena građa zapisa iz fascikle svojevrsne "ratne kronike", koja je uređena i podastrta kurijožim štilcima podno titula – "Judi i beštije" (2018.). Korespondiraju s posthumnošću ovi misaoni refuli, nastali na Braču u Supetru i Pisku na kopnu "priko konala", a naročito vode deškorš ilitiga diskusiju ovi testamentarni Smojini listovi sa svima nama njegovim poklonicima, koji i inače rado u ruke uzimamo neku od oliterarenih ostavštinâ najvećega kroničara što se u Splitu ikada rodio.
