Dobri pisci
‘Dobri pisci imaju tu po sebe uglavnom vrlo neugodnu sposobnost da nehotice pretkazuju budućnost’, piše kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergović u prošlotjednom tekstu ‘Kako je jedan hrvatski roman predvidio propast Agrokora i sudbinu Obitelji’. Roman koji pretkazuje budućnost su ‘Veličanstveni Poskokovi’ (2014.) Ante Tomića, Obitelj je, naravno, familija Todorić, a Jergovićev tekst je apsolutni pobjednik u oštroj konkurenciji tupavih priloga koji se danas, nakon pada Todorićevih, o toj Obitelji pišu. Još jučer, međutim, konkurencije skoro da i nije bilo. ‘Da sam tada pokušao nešto na tu temu u novinama napisati, ne bi mi bilo objavljeno’, evocira Jergović olovne godine medijskog mraka. ‘Ali nisam ni pokušao. Sve novine bile su njihove, jer su se u svim novinama reklamirali njihovi dućani.’ Tek tu i tamo odjeknuo bi se poneki usamljeni glas istine – isključivo ‘na društvenim i kulturnim marginama’ – ali o tome ‘javnost ništa nije htjela da zna’. Tako je, eto, izgledala surova reklamna cenzura u eri Agrokora; u takvim su okolnostima morali pisati i misliti hrabri književnici i kolumnisti Jutarnjeg lista, dovijajući se kako da nesretnoj javnosti doture poruku vjere i nade, obećanje da strahovlada Obitelji ipak neće vječno trajati. A uspijevali su samo oni najdarovitiji: Ante Tomić je recimo – ‘otklanjavši pogleda od njih, jer je znao da se o njima ne piše i ne govori’ – umjesto o Todorićima napisao roman o izmišljenoj obitelji Poskokovih, spretno izmjestivši temu iz zone nečiste savjesti u sferu čiste književnosti. Da su ‘Poskokovi’ samo šifrirana najava skore propasti Obitelji – nešto kao literarni Poskok udalj – odbijao je, doduše, priznati: na sreću, tu je sada njegov novinski kolega da nam metodama naknadne pameti napokon razjasni skrivene značenjske potencijale naizgled benignog humorističkog romana.
I nije da nemamo razumijevanja za prizor dvojice etabliranih književnih mužjaka koji se u grčevitom interpretativnom zagrljaju koprcaju terenom vlastitog kolumnističkog kukavičluka. Dvadeset su godina Jergović i Tomić dvoglasno šutjeli o najmoćnijoj hrvatskoj obitelji, sinkronizirano zaobilazili povode, ljubomorno čuvali uvide: iz tjedna u tjedan nisu napisali ni retka. Danas, kada jedan novinar može pokazati čitavu knjigu koju je napisao o Gazdi onda kada se o Gazdi navodno nije smjelo pisati, kada drugi režiser može prikazati dugometražni dokumentarni film koji je po toj knjizi snimio, kada mnoštvo autora uzaludno podsjeća na istraživačke članke i komentare koje su godinama objavljivali po ‘društvenim i kulturnim marginama’, njih dvojica nemaju, eto, ništa. Krah Agrokora ih je iznenadio, zatekao nespremne: ostali su, da tako kažemo, bez teksta. I nikakvo čudo da nenapisane tekstove sada grozničavo traže negdje između redaka vlastitih biografija: nikakvo čudo da se na mjestu dvodecenijske amnezije najednom ukazuju lukave aluzije. Književna teorija poznaje, uostalom, taj fenomen kada nekadašnji pisci s perspektivom postanu pisci s retrospektivom: riječ je o promjeni ličnog opusa. Možda zato Jergovićev tekst valja čitati upravo onako kako je on, s tri godine zakašnjenja, pročitao Tomićev roman: kao skrivenu najavu onoga što nas čeka. Jer tek dolazi vrijeme komentatorskih vedeta koje će se nenadano prisjetiti vlastitih šifriranih poruka, poneke kolumne prošvercane pored budnog oka urednika, romana čiji subverzivni potencijal stoji u obrnuto proporcionalnom odnosu s vrijednošću dionica bivšeg Todorićevog koncerna… Šta da se radi: nekada su morali ‘otklanjati pogled’, sada moraju misliti na ugled. Nekada su se tješili da javnost ionako ‘ne želi ništa da zna’, sada vjeruju da javnost prvenstveno žudi doznati kako su joj baš oni do jučer lagali. Nekada su ignorirali medijske margine; sada su, evo, završili na margini zbivanja. Tamo – u srcu medijskog mainstreama, koji je iz perspektive Gazdinog carstva ionako oduvijek bio margina – tumače nam kako ‘dobri pisci imaju tu po sebe uglavnom vrlo neugodnu sposobnost da nehotice pretkazuju budućnost’. Jer tako to, naime, rade dobri pisci: oni imaju tu po sebe uglavnom vrlo neugodnu sposobnost da hotimice prekrajaju prošlost.
Rajski dokumenti
Za to vrijeme, sadašnjost prekrajaju nešto hrabriji novinari: njih skoro 400 je godinu dana radilo na tajnim dokumentima koje je Međunarodnom konzorciju istraživačkih novinara proslijedio Süddeutsche Zeitung, nakon što su u njemačke novine procurili iz odvjetničke firme Appleby. Zato sada imamo neku vrstu nastavka velike pretprošlogodišnje afere izazvane Panamskim dokumentima: ovih novih, tzv. Rajskih dokumenata, ima još i više, 13,4 milijuna, a otkrivaju financijske makinacije barem podjednakih razmjera. I dok su nakon Panamskih dokumenata ostavke podnosili islandski premijer i španjolski ministar, Rajski dokumentiraju sumnjive investicije britanske kraljice, skrivena ulaganja Rusije u Facebook i Twitter, off-shore egzibicije najbližih Trumpovih suradnika, multimilijunska izbjegavanja poreza gigantskih multinacionalnih korporacija poput Nikea i Applea… Analitičari, istraživači i komentatori tek će, u danima i tjednima koji slijede, slijediti trag novca i povezivati važna imena s golemim ciframa; u međuvremenu, neki su političari već povukli jasne zaključke iz dosadašnjih otkrića. ‘Glavni problem našeg doba je ubrzano jačanje međunarodne oligarhije’, poručio je američki ljevičarski senator Bernie Sanders, ‘u kojoj šačica milijardera posjeduje i kontrolira značajan dio svjetske ekonomije.’ Vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn bio je još oštriji: ‘Očito je da, kada je riječ o plaćanju poreza, jedna pravila vrijede za superbogate, a druga za sve ostale. Svaka funta poreza koju superbogataši nisu platili funta je koju očajnički trebamo u svom zdravstvenom sustavu, svojim školama i socijalnim službama.’
Hrvatske političare nije nitko ništa pitao, pa o Rajskim dokumentima ništa nisu ni rekli.
Interliber
Prije manje od mjesec dana na Frankfurtskom sajmu knjiga lijevi aktivisti su demonstrirali protiv književnih programa radikalno desnih izdavača povezanih sa strankom Alternative für Deutschland, uspješno sabotiravši jedno javno čitanje, dok su dvije promocije okončale fizičkim obračunima: pozvana je policija, a medijima se danima nakon toga kotrljala žestoka rasprava oko pitanja trebaju li organizatori manifestacije u ime slobode govora otvarati prostor deklariranim (proto)fašistima, pa su zanimljiva gostovanja književnih zvijezda, poput politički zaoštrenog izlaganja Margaret Atwood, brzo kliznula u drugi plan. Jedva koji tjedan kasnije, na Beogradskom sajmu knjiga govorila je nobelovka Herta Müller: njena lakonska izjava kako su Srbi sami krivi za NATO-ova bombardiranja krajem devedesetih pokrenula je kakofoniju polemika, koje doduše nisu bile naročito interesantne – liberali su se mahom pozivali na svjetski ugled autorice koja je domaćinima sasula istinu u lice, nacionalisti su tvrdili da joj ni svjetski ugled ne može pomoći da tu istinu dokuči – ali su barem, eto, demonstrirale kako izgleda medijska dinamika tamo gdje glas pisaca i književna događanja još uvijek nešto znače. Ovaj zakašnjeli telegrafski izvještaj sa svjetskih sajmova pišemo na dan otvaranja jubilarnog, 40. Interlibera: na Zagrebačkom velesajmu nastupit će, prema najavama organizatora, 300 nakladnika iz 16 zemalja, govorit će se o Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja, dijelit će se nagrade, predstavljati autori, bit će promocija, kobasica i gužve pred štandovima. Ali neće biti razloga – čini nam se, poučenima dosadašnjim iskustvom – da se domaćom književnom scenom i knjižnom industrijom već za tjedan dana, mimo standardnih kulturnih izvještaja, bilo tko ozbiljnije pozabavi.
Nek’ se čuje
Radio Student – ‘Radio koji nije za svakoga’ – uskoro bi mogao postati radio koji više nije ni za koga: u 21. godini emitiranja radijska se oprema izlizala pa će, ne nabave li novi odašiljač, studenti morati napustiti najrazigraniju frekvenciju koju trenutno možemo uloviti u Zagrebu i dokolici. Zato su pokrenuli crowdfunding kampanju ‘Nek’ se daleko čuje!’: samo u prvih nekoliko dana skupili su više od polovice ambiciozno ciljane svote od deset hiljada dolara, a već se popis emisija iz prošle sezone čita kao dovoljan razlog da cilj brzo bude dostignut. ‘Balkanska ruta’ koja je redovno pratila izbjegličku krizu, ‘Radio borba’ posvećena edukaciji o antifašističkom nasljeđu, ‘Hodalica’ namijenjena studenticama i studentima s invaliditetom, ‘Abeceda nezavisne kulture’, ‘A gdje su kitovi?’ koja se bavi ekološkim temama: Radio Student, osim što nudi poligon studentima novinarstva za stjecanje radijske prakse i usput pušta fenomenalnu muziku, proizvodi program neusporedivo bliži ideji angažiranog i odgovornog medija nego što to čine skoro sve moćnije javne i komercijalne postaje. A ukoliko nekome medijski ideali slučajno nisu u prvom planu, potencijalnim donatorima dijele i zabavne nagrade: od paketića rizli preko CD-boxova do prostora u eteru, ovisno o visini donacije.
