Više puta i na više načina odasla Miljenko Jergović u javnost obznanu kako Sarajevo nije glavni grad njegove najnovije knjige "Rat". I, moguće je. Vjerojatno je tako. Ama, piscu nikad ne treba vjerovati na riječ. Dovoljno je vjerovati riječi.
E, Sarajevo. Moje Sarajevo. Zašto baš ovoliko volim Sarajevo? Ovoliko, baš ovoliko volim Sarajevo iz istog onog nekog razloga zbog kojega nisam dosad – a ima od toga da je prošlo, evoga, skoro dvadeset i pet godina – isplakao smrt mati moje Nikoline. Kako ne znam razlog zbog kojega nisam htio isplakati roditeljicu svoju, baš nekako tobože isto ne želim znati ni zašto mi srce drugačije preskače u impulsima kad sam u njemu, Sarajevu, negoli kad sam negdje drugdje na dragim mi mjestima poput Beča ili Rima, Madrida ili Berlina… Ča je pusta Londra, prama Sarajevu gradu…
Zapravo lažem, jerbo znam: mati moju Nikolinu nisam isplakao želeći da me srčana rana trajno i svakodnevno, iz svakog udaha do u dojedan zalogaj, svakim štrcajem krvi u žili iznutra, vazda podsjeća na friž što me je bio presjekao, utor koji se bio učinio na najmekšem meni, taj svejedno krvavi trag što je nastao povučen rezom brtvulina sudbine ili smrti, odredivši mi smjer kretanja, oko mojega gledanja i uho vlastitog mi ćuljenja… Ničim izazvano, u tu se emociju nekim svojim duhovnim sredstvom, u me i po meni, tetoviralo i Sarajevo: mimo želje grada, mimo htijenja mene.
Moje je to nedokučivo pobratimstvo sa Sarajevom rođeno onoga trenutka kad sam 15. rujna 2006. po prvi put nogom stupio u nj, izašavši iz autobusa na kolodvoru nekoliko sati prije no što će u Narodnom pozorištu otpočeti opera "Hasanaginica", prva bosanska narodna opera što ju je skladao Asim Horozić, režirao domaće gore list Sulejman Kupusović, a dirigirao sarajevski student maestro Miroslav Homen. Danas, sve, mrtvaci. Debitirao sam kao posjetitelj u Sarajevu ne bih li, eto, čuo i vidio operu. Miris grada što sam ga osjetio udahnuvši friški zrak nakon duge vožnje, nije bio onaj gotovo taktilni miris što se širi s pečenjarnica ili roštilja, onaj miris pita, bureka ili sirnica, već je to bio sasvim otajstveni vonj duha i miris tog čovjeka od grada koji, premda je podignut visoko i rođen podalje od mora, baš kao more sve duše i ljude kupi u se.
Nije stoga nimalo neobično da su fortuna i fatum baš u Sarajevo bili donijeli one čudesne Olimpijske igre, evo, ravno prije četiri desetljeća ljeta Gospodnjega 1984., koja je baš sve i svakoga skupila u se, držeći na okupu biranu sportsku čeljad svijeta, pa još u najmanjem perimetru smjestivši sva borilišta od staze za bob na Trebeviću do skijaške skakaonice na Igmanu, od alpskog skijanja na Bjelašnici i Jahorini do umjetničkoga klizanja u Zetri i hokeja u Skenderiji. I, onako kako je Sandra Dubravčić užgala olimpijski oganj na Koševu uz ono veličanstveno penjanje do grandiozne baklje uza stepenice, skakućući po njima poput vesele košute, tako sam i ja očito pelcovan plamenom iz neke nevidljive šprice na Baščaršiji ili Bistriku, fasujući time neki dobroćudni virus koji me svaki put na spomen Sarajeva, a poglavito po dolasku u kotlinu gdjeno ono leži, nanovo ožeže tim jakim, meni vrlo blagoslovljenim sentimentom.
Postoje dva Sarajeva. Sarajevo grad, Sarajevo metafora. U Jergovićevim librima otprije kojeg desetljeća Sarajevo je bilo grad – danas je ono metafora uspomoć koje pisac, od avlije do avenije, od kale do mahale, gradi paradigmu opsađenosti. Pa onda, čitajući "Rat", kao metaforu svojega grada u okruženju iz kojega ne može ni otići ni uteći, svaki štilac i štilačica uzduž zemaljskih meridijana i poprijeko njezinih paralela ima mogućnost kroz knjigu se očima fiktivno provući kao nogama koračajući kroz ulice svojega nekoga, u datom momentu, bivšega grada ili ne-grada. Grada, koji je na silu prestao gradom biti ili danas pokojnom gradu istom sliči. Jučer su ga, samo da je bio napisan, libar "Rat" na ćirilici slijeva nadesno mogli čitati građani Mariupolja u Ukrajini, a koliko sutra – daj Bože! – moći će ga na abdžadu zdesna nalijevo čitati i sretnici iz Pojasa Gaze… I susjedi, na ovom ili onom pismu, ovom ili onom jeziku. Inšallah!
Simptomatično i simpatično, kao da se nastavlja na nešto prethodno, knjiga "Rat" započinje rečenicom: "A onda je neprijateljska vojska prošla kroz grad." Ovakva svršenost nedovršenosti ili nedovršenost svršenosti, svejedno, baš nekako kao da okopava korijene i otkopava uspomene. Nije običaj da prva rečenica knjige ne naliježe na početak, nego da se naslanja na nešto već započeto. Ovaj incipit knjige snažno me podsjeća na onu neku profanu invokaciju kojom je Slobodan Novak bio započeo svoj najposljedniji roman "Pristajanje"… Nestor hrvatske književnosti, koji se prema koncu vlastitog životnoga puta nešto bio duhovno užegao, dostojno svojega neporecivog književnog djela ispisao je krasnu prozu s alegorijskim nabojem u sebi. Taj njegov roman otvara se pred čitateljem uvodnom rečenicom: "Međutim, moram reći upravo tako – kavez." Ta otvarajuća riječ "međutim", koja nikako ne može biti riječ kojom nešto otpočinje, nego samo bajpas kojim se premošćuju dvije susjedne misli ili prijelaz s treće na četvrtu, kod Novaka je istodobno i auftakt i kontrapunkt, i predudar i fuga… Taj njegov "međutim" stent je što veže roman "Pristajanje" s kapolavorom "Mirisi, zlato i tamjan", a dalo bi se naći razloga i za viticu s onim umjetničkim čudom Izgubljeni zavičaj… Ovakvom jednom povezanošću vidim Jergovićevu knjigu "Rat" u vijencu s onim njegovim dojakošnjim novelističkim pa gotovo kanconijerima, od kojih mi je "Mama Leone" trajni favorit.
A ona, knjiga "Rat" – makar čitatelj mogao zaglaviti u aporijsko-pitijskoj zavrzlami jesu li u njoj ulančani tekstovi priče ili, pak, pjesme u prozi?! – zapravo, roman je o ukopanoj procesiji bezimenih ljudi u opsađenom gradu bez zraka i svjetlosti. Uz poneku iznimku, gotovo dojedan od napisa u naslovu ima usve jednu jedincatu riječ. Bilo da je besjeđenja o zanatlijama, ili općim odrednicama što determiniraju biće što prebiva pod suncem. Ili umire pred sudbinom. A kratkoća svake od njih (od kartice i pol teksta, u prosjeku, banalno tehnički govoreći), poručuje namjerniku kako svaka ta piščeva poetska poruka ima dvije priče. Jedna je ona označiteljska, što semantički iz naslova od jedne riječi čitatelju budi vlastite asocijacije i pretpostavke, a druga je ona ekskluzivno autorova, koja se iz bašte njegove bujne mašte razlijeva iz samoga naslova do u priču kao magma iz netom eruptiranog vulkana.
Vjerujem li ja pak Miljenku Jergoviću kad veli da Sarajevo nije glavni lik knjige "Rat", nije važno. Rat je svaki od interpunkcijskih znakova Sarajeva… I upitnik i uskličnik, i dvotočka i trotočka, i zarez i, ponajmanje ipak, točka
Slike i atmosfere ovih Jergovićevih minijatura prostiru se u rasponu od oniričkih sanjarija do hipnotički nadrealističkih scena, od ubavog lirizma do brutalnog makabrističkog naturalizma prispodobivog starozavjetnim židovskim pjesnicima u prozbenim psalmima, plačevima i jeremijadama, kao i inim hiperrealističkim prikazanjima u nerijetkim biblijskim knjigama sa sjajnim horor-scenama i efektnim bajkama s prizorima strave i užasa. Evo, za ilustraciju, fragmenta priče "Učenica": "Nitko se nije pomakao, možda nitko nije ni vidio da je nastavniku nož u ruci. Ni ona se nije stigla pomaknuti, možda jednom je ili dvaput trepnula okom, mehanički, slučajno, po volji života i po logici organizma koji još uvijek radi, prije nego što joj je zabio nož u trbuh, i dok je još uvijek stajala, tako protivno logici gravitacije, u dva reza razrezao joj utrobu, od pubične sve do grudne kosti, pa od jedne do druge ladvice.
I dok se rušila, ispuštajući glas nalik dugom uzdahu između samoglasnika a i o, iz nje se, uz blijede djetinje unutarnje organe, po podnim daskama premazanim karbolineumom rasuo sadržaj najveće masovne grobnice u ljudskoj povijesti."
Sve je, cijela jedna povijest egzistencije i sadašnjost snalaženja čeljadeta u opsađenom gradu zadobilo mjesta u ovoj knjizi. I urar i postolar, i grobar i general, i vatrogasac i koreografkinja, i kardiolog i svjetioničar, i junak i neprijatelj, i svećenica i narkomanka… Nevjeran netko naprama piscu uz optužbu kako ovo nije knjiga o Sarajevu, naći će argument za svoju skepsu u okrajku rečenice u priči "Turist", gdje stoji: "u gradu pod opsadom, gdje sve je uzbrdica ili nizbrdica" – baš kao u Sarajevu. Ali, na sudu bi se uz dobrog odvjetnika pisac lako obranio početkom prve rečenice "Skeleta", kad zapisa: "A onda je u jesen sedme godine opsade"… Opsada Sarajeva, kako znamo, trajala je pola od tog vremena.
Vjerujem li ja pak Miljenku Jergoviću kad veli da Sarajevo nije glavni lik knjige "Rat", nije važno. Rat je svaki od interpunkcijskih znakova Sarajeva… I upitnik i uskličnik, i dvotočka i trotočka, i zarez i, ponajmanje ipak, točka. Ili tačka, kako kažu u Sarajevu, i, kako su naši stari nekoć ovuda govorili, možda i ne znajući kako taj pojam dolazi od glagola "taknuti" pa, kad takneš prstom ili štapom, ostaje trag što se naziva – tačka. Da, bili su u pravu, ti naši stari, od ovuda i od onuda. Jerbo, bila točka ili tačka, nikakva konačnost ne može stajati iza Sarajeva, koje vazda traje u nekoj vrsti pokreta u sjećanju ili voljenju.
