Kazališna povijest na tlu ovdašnje bivše države dinamičnija je i međurepublički isprepletenija kudikamo više negoli što bi to očekivali upućeniji svekoliki kulturnjaci i prosječniji teatarski zanesenjaci. Evo, na primjer, uzmimo u razmatranje samo kazališno-pozorišnu relaciju između Splita i Sarajeva. Uz dužnu počast naprama rijetkim jedinkama što barataju historiografskim činjenicama teatarske provenijencije, uvjerenja sam kako je premalo onih od kojih bi se očekivala bolja upućenost u konkretne kontakte među dvjema metropolama: bosanskom i dalmatinskom. Jerbo, Sarajevo i Split nisu povezani samo umjetnicima ili umjetničkim djelima što su cirkulirali međusobno, razmjenjujući protagoniste i predstave, nego su ova dva duhovno prevelika grada – s pola kilometra razlike u nadmorskoj visini – bili čak vezani i aktom zajedničke birokratske pripadnosti.

Bijaše to onamo još u vrijeme kad je splitsko kazalište konačno došlo u priliku imati svoje vlastite profesionalne ansamble, u trećoj dekadi XX. vijeka. Uspostavom Narodnog pozorišta za Dalmaciju 1921. godine (dakle, gotovo tri desetljeća nakon što je otvorena kazališna zgrada ljeta Gospodnjega 1893., u kojoj su u višedesetljetnom interregnumu nastupale samo gostujuće operne i dramske trupe), aktiviran je redovni kazališni život Splita. Iako je još 1914. splitska općina pokušala oformiti svoje samostalne kazališne sekcije – operu, dramu i balet – to je propalo zbog prevelikih financijskih izdataka za tada mali grad. Pa se krenulo iznova 1917. godine, kad je čak bio osnovan i fond za prikupljanje novaca u tu svrhu; no, tad se bilo ispriječilo trajanje Prvoga svjetskog rata. Ergo, tek 1921. godine centralno Ministarstvo prosvjete u Beogradu daje zeleno svjetlo za osnutak Narodnog pozorišta za Dalmaciju stacionirano u Splitu. Hoteći ga zadržati pod svojom beogradskom kontrolom, Ministarstvo je dalo na čelna mjesta ljude iz svojega dvorišta: za umjetničkog direktora imenovan je Mihajlo Marković, za dramaturga književnik Mirko Korolija, dok je za direktora bio inauguriran pisac Niko Bartulović rodom iz Staroga Grada na Hvaru, tada nastanjen u Beogradu.

I dok je sve to polazište za neke ine tekstove i teme, u ovom času vratit mi se na naznačenu i dotaknutu povijesnu dionicu s trase između Splita i Sarajeva. Kako je splitska publika vazda bila naklonjena glazbeno-scenskom repertoaru, s afinitetom naspram operama i operetama, uzdržljivost tako preferiranog programa iziskivala je i poveća materijalna sredstva u proračunu kazališnog troškovnika. Ekonomija državne blagajne sugerirala je restrikciju potrošnje koja je dovela do takvog stupnja šparanja da je došlo do opredijeljenosti za asimilaciju pokrajinskih kazališta na način da je sve to skupa rezultiralo činom ujedinjavanja u Narodno pozorište zapadne oblasti sa sjedištem u Sarajevu. Splitski je teatar ovom odredbom dospio pod juridičku subordinaciju sarajevskom pozorištu. Kako je ekonomska računica u cijeloj ovoj priči uključivala i ideološku komponentu, njegovanje hrvatskog jezika potpalo je pod znak pitanja, a samim tim i splitska vjernost centru uprave pod Trebevićem. Rekviziti i kazališna komparserija što je u to doba iz Splita bila prenesena u Sarajevo, nikad poza tim nije bila vraćena natrag…

Splićani su bili vrlo nezadovoljni tih godina "pod Sarajevom", pa je došlo i do velikih protivljenja. U svojoj knjizi "Ča je pusta Londra…" (2002.) teatrolog Anatolij Kudrjavcev prenosi riječi književnika i direktora teatra Marina Bege, koje je isti izgovorio na sjednici Općinskog vijeća u ožujku 1930. godine: "Sarajevsko pozorište već tri godine ubire od države subvencije, pod uvjetom da gostuje u Splitu. Sarajevsko pozorište ne dolazi u Split, a o razlozima zašto ne dolazi neće da govori. Svakomu su jasni. Raspored da sarajevska trupa prima subvencije za Split netaktičan je i nepametan, jer ako je negdje trebalo biti središte ove trupe, to je moralo biti u Splitu. Split ima najljepšu i najveću kazališnu zgradu na Balkanu, staru kazališnu tradiciju (u Split su dolazile poznate, glasovite glumačke sile). Split je na periferiji, na osjetljivom mjestu; Split je centar kongresnog života, centar prometa stranaca koji prema duševnim potrebama zaključuju i kulturni nivo dotičnog naroda… Da je kazališna tradicija u Splitu jaka najbolji je dokaz taj što se u Splitu, odmah poslije odlaska stalnog pozorišta osnovalo Splitsko kazališno društvo koje je nadomještalo prazninu i u svečanim momentima davalo predstave i podržavalo kulturni nivo u ovom gradu. Kvotu koju se dava Sarajevu za Split treba dati Splitu. S ovom kvotom moglo bi splitsko kazališno društvo nabaviti dobre sile i podržavati u Splitu stalno kazalište." Ipak, te 1930. godine raskinuti su svi kontakti sa Sarajevom, a na snagu stupa Narodno kazalište za Primorsku banovinu. Bila je to teatarska legura splitskog i osječkoga kazališta, kojom je upravljao najznačajniji srpski skladatelj – Petar Konjović.

I, točno pola vijeka nakon prestanka juridičke kazališne supremacije Sarajeva nad Splitom, stižu u Split sarajevski kazalištarci. Ne računajući povremena gostovanja dramskih ili opernih umjetnika, redatelja ili dirigenata, 1976. godine Narodno pozorište iz Sarajeva imalo je jedinstveni slet u Split. U okviru Splitskog ljeta bosanski su umjetnici pred dalmatinskom publikom i njezinim gostima izveli vijenac predstavâ u trovečernjoj sesiji. Prvog dana ansambl Drame Narodnog pozorišta izveo je u dramatizaciji i režiji Marina Carića "Zagrljaj" Ranka Marinkovića, na pozornici Meštrovićevoga kašteleta. Sutradan je, na Peristilu, Balet NP-a Sarajevo odigrao također komad hrvatskog autora, naslov "Petar Pan" Bruna Bjelinskog u koreografiji Slavka Pervana, eda bi posljednje večeri bila izvedena Mozartova opera, pod imenom "Figarova ženidba", koju su oživotvorili dirigent Teodor Romanić, redatelj Georgij Paro, scenograf Željko Marjanović i kostimografkinja Hela Kojović-Volfart.

Ekonomija državne blagajne u Kraljevini sugerirala je restrikciju potrošnje koja je dovela do asimilacije pokrajinskih kazališta na način da je sve to skupa rezultiralo činom ujedinjavanja u Narodno pozorište zapadne oblasti sa sjedištem u Sarajevu. Splitski je teatar ovom odredbom dospio pod juridičku subordinaciju sarajevskom pozorištu

Interesantno je kako su kao stalni solisti Sarajevske opere bili u ovoj postavi i Splićanin bas Paško Duplančić i Omišanka sopranistica, slavna primadona Gertruda Munitić. Iz osvrta maestra Nikolaja Žličara izdvajamo: "Sarajevska izvedba te opere protekla je, uzevši u cjelini, uglavnom uspješno. Dobar i uigran orkestar, skladni zbor, nekoliko uspješnih solističkih ostvarenja, stilska čistoća kostima Hele Kojović-Volfart i inventivna režijska koncepcija Georgija Parvanova glavna su obilježja sinoćne izvedbe." (Slobodna Dalmacija, 6. srpnja 1976.).

I onda sada, evo, NP Sarajevo ponovno na repertoar stavlja tu složenu operu genija iz Salzburga. I opet ne može bez Splita! Redatelj Ivan Leo Lemo operno-operetni je kalem između Splita i Sarajeva, koji je u pozorištu uz Miljacku već bio postavio i operetu Ive Tijardovića "Mala Floramye", dok je direktor NP-a Dino Mustafić, reciprocitetni dramski bajpas što premošćuje Sarajevo i HNK Split, s obzirom na to da je samo u zadnje doba režijski inscenirao "Aziz" Predraga Lucića 2017. godine u borovini Vile Dalmacija na južnim obroncima Marjana (bivša Titova vila), nakon čega je u kazališnoj zgradi uprizorio i dramatizaciju romana "Okretište" Damira Karakaša (2022.).

I u ovoj, kao i u svakoj inoj, u redateljskoj redalici Lea Leme sve pršti od energičnosti i dinamičnosti. Komični žanr njegovo je prirodno stanište. Orkestar Sarajevske filharmonije, koji nema prečeste nastupe s ozbiljnim programom, pod ravnanjem dirigentice Ane Zorane Brajović odlično se nosio s poletnom Mozartovom glazbom. A sonorni bas Ivan Šarić (Figaro), kojega smo navikli slušati u belkantističkim operama, u ovoj roli iskazao je poletnost svojega vokala i stilsku blizinu mozartijanskom stilu.

Ovom produkcijom Opera i Balet NP-a Sarajevo pokazali su kako se ne ustručavaju upustiti u koštac s nesumnjivim izazovima. A Mozartova opera "Figarov pir" nije baš mačji kašalj kad je govorenja o okušavanjima s najzahtjevnijim glazbeno-scenskim produkcijama. Ne čačkaju ih, takve izazove i iskušenja, ni kazališni "malo veći brci" od sarajevskih… Opera u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu i Rijeci, poprilično je konsolidirana u novije vrijeme i, kad se već pokazuju tendencije pojačane suradnje, baš bi dobro bilo da se i Sarajevska opera znatnije pridruži i ojača suradnjom s kolegama iz komšiluka. A Ljubljana i Maribor, također, nisu baš tako daleko.