U Bosni i Hercegovini ne postoji zakon koji zabranjuje abortus, ali postoji niz prepreka koje otežavaju pristup ovom medicinskom zahvatu. Ipak, u dijelovima zemlje je gotovo nemoguće ostvariti ovo pravo, kao što je slučaj u Livnu, Ugljeviku i Širokom Brijegu, gdje medicinsko osoblje odbija raditi abortuse, što nije u skladu sa zakonom u Federaciji, ali jeste u Republici Srpskoj (RS).

U javnim ustanovama u kojima je moguće uraditi abortus žene najčešće ne dobijaju opću anesteziju, zbog čega abortus postaje izuzetno traumatično iskustvo. Abortus putem medikamenata je uglavnom nedostupan u BiH jer ti lijekovi nisu registrirani na tržištu, a klinikama u kojima je dostupan je izrazito skup. Uz to, ni u jednom dijelu BiH nije moguće dobiti kontracepcijske pilule na recept, dok im je cijena u apotekama viša nego u dobrom dijelu EU-a.

Kada odbijaju da urade abortus, zdravstveni radnici nerijetko osuđuju žene koje traže ovaj zahtjev ili izražavajući lične stavove, za koje tvrde da su naučni, pokušavajući ih odvratiti. Pouzdan podatak koliko se u BiH godišnje obavi abortusa ne postoji jer ne postoji sistematičan i konsolidovan način prikupljanja podataka, iako su na to obavezne sve zdravstvene ustanove, javne i privatne.

- Postavlja se pitanje gdje i kako pacijentice mogu dobiti tražene usluge, a da ne prolaze finansijske, psihološke i poteškoće udaljenosti i slično - kaže Dalila Hasanbegović Vukas, programska koordinatorica pri Sarajevskom otvorenom centru (SOC) koji je nedavno objavio još jedno istraživanje o pristupu abortusu u BiH.

Prvo istraživanje, objavljeno 2023., ukazuje na niz problema kada je riječ o pristupu abortusu, počevši od neprepoznavanja ovih usluga u strateškim dokumentima koji oblikuju politike u oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, preko nepotpunih statistika, do praktičnih izazova pristupa ovome pravu.

- U bosanskohercegovačkom kontekstu, iako trenutno ne vidimo baš potpuno direktnu zabranu abortusa, ona je suptilno napravljena - smatra Gorana Mlinarević, aktivistkinja Feminističkog antimilitarističkog kolektiva (FAK).

- S obzirom na to da nemamo univerzalnu zdravstvenu zaštitu, lako je bilo predstaviti abortus kao liječničku intervenciju koja nije neophodna, već kao neku dodatnu intervenciju koja se mora platiti. Samim tim ograničava mu se pristup na one koji si to mogu priuštiti. I naravno, zašto bismo se bavili tabu temama poput seksualnog i reproduktivnog zdravlja i obrazovanja u školama ili u javnom prostoru, kako bismo eventualno spriječili barem neki dio neželjenih trudnoća, kada odgovornost za odgoj i zdravlje djece ionako pada na pleća žene. A i bilo koji oblik kontracepcije košta – govori Marković.

Zakoni i praksa

Prema istraživanjima SOC-a, u BiH ne postoji jedinstven zakon, program ili strategija koja pokriva područje seksualnog i reproduktivnog zdravlja, nego je to regulisano na nivou entiteta, kantona i Brčko distrikta. Postojeći zakoni uglavnom su u oblastima zdravstva, socijalne zaštite, porodičnih odnosa, krivičnog i prekršajnog zakonodavstva. Zakoni na svim nivoima vlasti u BiH odobravaju abortus ženama, prema vlastitom izboru, do desete sedmice trudnoće. U slučajevima da je trudnica maloljetna, kada je trudnoća prešla deset sedmica, ako bi dalje održavanje trudnoće moglo neposredno ugroziti život ili zdravlje trudnice, ako se na osnovu saznanja medicinske struke može očekivati da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili psihičkim nedostacima, ako se radi o trudnoći koja je nastala kao posljedica krivičnih djela seksualnog nasilja, u RS i ako ljekar odbija da izvrši prekid trudnoće, o zahtjevu za abortus odlučuje komisija. U tom slučaju u Federaciji se ne može odobriti prekid trudnoće starije od 20 sedmica, dok se u RS-u postojanje uvjeta za prekid trudnoće nakon 20. sedmice vrši uz procjenu etičkog odbora zdravstvene ustanove.

Ukoliko žene ne mogu obaviti ovaj zahvat iz bilo kojeg razloga tamo gdje žive, zdravstveni radnici u javnoj zdravstvenoj instituciji su im dužni obezbijediti informacije i uslove da to urade u drugoj najbližoj zdravstvenoj ustanovi.

U RS-u je uvedena mogućnost prigovora savjesti za zdravstvene radnike, odnosno da odbiju uraditi abortus ako se to protivi njihovim shvatanjima, s tim da se to pravo ograničava obavezom ukazivanja hitne medicinske pomoći u slučaju akutne opasnosti po život ili teškog oštećenja zdravlja.

Azra Husarić Omerović, novinarka koja je istraživala ovu temu za SOC, kaže kako iako zakon u Federaciji ne omogućava prigovor savjesti, zdravstveni radnici u ovom entitetu narijetko ga koriste.

- Tokom istraživanja, Kanton 10 je odgovorio da oni ne rade abortus na zahtjev jer smatraju da je to ubistvo, čime direktno i svjesno krše zakon - tvrdi Husarić Omerović.

Međunarodna prolife mreža

Žene koje žele obaviti abortus u BiH se suočavaju sa neprofesionalnim odnosom uposlenika zdravstvenih ustanova, odnosno manjkom komunikacije i nedovoljnim informisanjem o svim aspektima postupka, a nerijetko spominju i nehuman odnos ili ponižavanje u zdravstvenim ustanovama. Još jedna prepreka uočena tokom ovog istraživanja je cijena abortusa na zahtjev. Cijene su različite u pojedinim dijelovima BiH, odnosno variraju od zdravstvene ustanove do zdravstvene ustanove i kreću se od 50 do 200 eura ili u nekim slučajevima 350 eura ukoliko je abortus obavljen u privatnim ustanovama.

Azra Husarić Omerović kaže i kako je otkrila da u BiH djeluje najmanje deset organizacija i fondacija koje se zalažu za ukidanje i zabranu abortusa ili se protive njegovoj primjeni i dostupnosti. Sve imaju pokrovitelje van BiH, uglavnom u SAD-u, no neke su uspjele dobiti sredstva i iz budžeta u pojedinim kantonima.

- Tri organizacije su imale direktno finansiranje iz budžeta, odnosno samo u 2023. godini smo iz dostupnih izvještaja pronašli da su se finansirale sa 14 hiljada KM novcem građana. S druge strane, dva savjetovališta za neželjenu trudnoću i jedna stranica finansiraju se pomoću velike međunarodne prolife organizacije Heartbeat International, sa višemilionskom zaradom, koja se u Americi suočava sa nekoliko tužbi za širenje dezinformacija o posljedicama - kaže Husarić Omerović.

U SOC-u kažu da su bili svjesni postojanja ovakvih grupa i pojedinaca, ali ne u značajnom broju. Istraživanjem su ustanovili da je prisustvo ovakvih organizacija nezanemarivo i da se neke finansiraju iz budžeta, recimo u općini Široki Brijeg. Neke od ovih organizacija sjedište imaju u Sarajevu. Takav je Glas za život koji se predstavlja kao organizacija koja pruža podršku i sigurno utočište ženama uz informacije “za i protiv abortusa”. Nakon upita o njihovom radu, organizacija je, tvrdi Azra Husarić Omerović u svom tekstu za portal Detektor, mijenjala sadržaje na svojoj web-stranici i uklonila poveznicu koja ukazuje na to da su dio Heartbeat Internationala, međunarodne mreže prolife organizacija osnovane 1971. godine.

Neke od organizacija koje djeluju u RS-u, kakva je bijeljinska Roditelji za prava djece, koja djeluje u saradnji sa Savezom za život iz Srbije i uz podršku Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, protivi se abortusu kao dio borbe protiv “bijele kuge”, te se zalažu za “odgovornu pronatalitetne politiku” u RS-u. Ova organizacija je i među 20 potpisnika otvorenog pisma protiv Nacrta zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama u RS-u, koji bi uveo femicid u zakonodavstvo.

Spašavanje porodice

Iako ne govore otvoreno protiv abortusa, neke od općina na područja Federacije svojim politikama zagovaraju isto što i organizacija iz Bijeljine. Jedna od njih je Općina Novi Grad Sarajevo koja godinama novčano i na druge načine nagrađuje porodice koje imaju blizance ili više od dvoje djece. Nagradu su 2024. uručili predstavnici Službe za boračka pitanja, rad, socijalna pitanja i zdravstvo i Odsjeka za rad, socijalna pitanja i zdravstvo. Prema zvaničnim podacima, općina iz budžeta svake godine izdvoji oko 60.000 eura u ove svrhe.

Oba entiteta i pojedini kantoni i općine imaju slične programe u cilju podsticanja nataliteta i promoviranja tradicionalnih porodičnih vrijednosti. Neke od političkih stranaka koje djeluju u BiH otvoreno promoviraju ideju da je porodica osnova društva i da kao takva mora biti u fokusu svih nivoa vlasti. Takva je Stranka za BiH u čijem programu stoji da “ako ne spasimo porodice, izgubiće se svaki smisao politike i ekonomije”. Stranka Narod i pravda u svom programu također spominje zalaganje za “pronatalitetnu politiku i zaštitu i promociju porodice”.

Sličan stav ima i HDZ BiH koji u svom programu navodi kako su “temeljni ciljevi nacionalne (hrvatske) populacijske politike brojčani porast, pomlađivanje stanovništva i smanjenje iseljavanja Hrvata u Bosni i Hercegovini”. U skladu sa takvim ciljevima, stoji u programu, zalažu se za “povećanje nataliteta” i “jačanje poticajnog okruženja za obitelji i mlade”. “Kako bi se postigao učinkovit sustav obiteljskih potpora koji vodi k jačanju natalitetne politike, potrebno je unaprijediti i proširiti sustav obiteljskih potpora, kao i redefinirati ulogu i značaj dosadašnjeg sustava obiteljskih potpora u općinama i županijama s hrvatskom većinom stanovništva”, navodi se u programskim ciljevima HDZ-a BiH.

Nasuprot njima su organizacije kakva je SOC, kakvih nema puno na području BiH i čija je moć ograničena, a koje zagovaraju širok koncept reproduktivne pravde, od osiguranja dostojanstvenih uslova za život kroz zaštitu pojedinaca i porodica, preko dostupnost raznovrsnih oblika kontracepcije, seksualne edukacije, sprječavanja i kažnjavanja nasilja u svim oblicima, do kvalitetne i nenasilne akušerske/porodničke prakse te pristupa alternativnim opcijama začeća i rađanja. U skladu sa ovim pristupom, zagovaraju i puni pristup abortusu.

Aktivistkinja i pravnica Gorana Mlinarević u “heteropatrijarhalnom diskursu” koji preovladava u BiH, kao i u regionu, vidi alat za “opstanak te imaginarne zajednice zvane nacija, a žene su u tom mitu viđene kao najslabija karika jer svako njihovo odstupanje od reprodukcije unutar zadatih okvira znače smanjenje nacije”.

- Kod nas se bijela kuga ne rješava boljim životnim standardom koji uključuje čisti zrak i vodu, univerzalnu i bolju zdravstvenu brigu, bolje predškolsko i školsko obrazovanje, bolje uslove na radu itd. Umjesto toga, kreiran je društveni pritisak tako da se podrazumijeva da je svaka žena heteroseksualna, da se jedino može ostvariti u heteroseksualnom braku, i čak i tada jedino je potpuno ostvarena kad rodi djecu - kaže Mlinarević.