Oni bi da i dalje ubijaju tu jadnu djecu, oduzimaju im pravo na život; govorio je u lokalnom kvartovskom bircu stariji muškarac drugom starijem muškarcu glasom koji je tek neznatno razdvajao povišeni ton od urlanja. Trebalo mi je malo vremena da uhvatim kontekst razgovora i shvatim kako pod pojmom "jadna djeca" misli na začete plodove u utrobi žena, odnosno fetuse. Slušajući ga, netko potpuno neupućen u temu razgovora pomislio bi da se tu radi o klasičnom zločinu ubojstva.

"Prisluškivali" smo, sjetit će se možda redovitiji čitatelj/ica ove rubrike, početkom ove godine razgovor dvije zagrebačke gospođe o istoj temi na jednom placu iz vrlo srodnog rakursa, prava na pobačaj. No nismo tom prilikom otvorili perspektivu te društvene problematike koju nam pruža iskaz citiranog muškarca, a to je kategorija prava, konkretnije prava na život. Ima jedna pomalo nezgodna okolnost za nas koji smo na nesreću profesionalno završili u nekom od zanata što se naslanjaju na društveno-humanističke teme i probleme. Naime, činjenica je da i ostatak populacije naprosto razgovara o tim temama, često neprecizno koristeći pojmove i kategorije koji su nama problemski motivi i alati u profesionalnom životu i egzistenciji. Toga su, sreća njihova, u velikom opsegu amnestirane kolege i kolegice iz poljâ biologije, kemije, termodinamike... i drugih prirodnih i tehničkih znanstvenih područja. Jer nitko u široj javnosti ne vodi kolektivne debate, niti je za to kapacitiran, o ćelijama, jonskom vezivanju, molekularnoj entropiji ili toplinskim strojevima (ako imate drugačija saznanja, molim dojavite), ali su zato svima puna usta, svi sve navodno znaju i suvereno sude o društveno-političkim pitanjima.

Tako i spomenuti muškarac u birtiji uz pivo lakonski samouvjereno govori o pravima nerođenog bića. Kada bi znao što govori, možda bi shvatio da je pravo političko-socijalna povijesna kategorija i kao takvo može biti primjenjivano samo na status nekog društvenog subjekta, individualnog i(li) kolektivnog. Nerođeni biološki entitet s potencijalima za realizaciju života, dakle fetus, nije društveni subjekt, stoga za njega naprosto ne važi institut prava. Ali se zato koncept prava može i mora primijeniti na status žene koja u svome tijelu nosi začeti plod. To je kategorija prava na izbor koja u demokratskim sustavima pripada ženi.

Stoga bi citirani gospodin i njemu srodni po vrijednosnim stavovima trebali shvatiti i prihvatiti činjenicu da iz perspektive svjetovnog prava na kojemu počiva institucija moderne sekularne građanske države, fetus i žena u čijoj utrobi isti boravi nisu istoznačni i jednakopravni identiteti. Zagovarajući pravo fetusa da bude rođeno po svaku cijenu, negira se jedino smisleno i utemeljeno pravo u tom kontekstu, a to je pravo žena da same donose te kompleksne odluke, da odlučuju o sebi, svome životu i tijelu.