“Ljudi površno govore o gradovima. Treba znati ljude, dočekati zoru, ponoć, čistače ulica; treba popiti zadnje piće, zatvarati barove, promatrati prolaznike...”, kazao je kultni sarajevsko-pariški fotoreporter i umjetnički fotograf Milomir Kovačević Strašni u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić.
Strašni je prijeratni sarajevski fotoreporter koji je rat u svom gradu dokumentirao snažno izražajnim fotografijama trajne vrijednosti. Poslije rata odselio je u Pariz, u kojemu je također postigao velike fotografske uspjehe kao umjetnički fotograf. Strašni je Tomičiću opisao svoj fotografski credo koji mu nalaže da “generalno ne prilazi nepoznatim ljudima i ne snima ih”, te da one koje snima promatra “kao ljude, kao osobe”, a ne kao puke objekte. “Moj je lajtmotiv da je fotograf svjedok svog vremena. Ne tražim senzacije”, kazao je Strašni, dodajući kako njegove fotografije nastaju sporo, jer dugo promatra. “Serije traju godinama”, kazao je.
Ispričao je kako je počeo fotografirati sa sedamnaest godina, 1978., u sarajevskom univerzitetskom foto i kino klubu gdje je završio foto kurs. Osamdesetih, dokumentirao je vibrantnu sarajevsku svakodnevicu. “To je najljepši dio mog života. Htio sam razbiti stereotipe o Sarajevu. Nije ono samo Bijelo dugme: svi ti dragi ljudi, koncerti, cijela scena... Nije Sarajevo samo ćevapi, nego nešto mnogo šire”, kazao je Strašni.
Potkraj osamdesetih fotografirao je kažnjenike u zatvorima: u Zenici, Foči, Lepoglavi, Staroj Gradiški, Slavonskoj Požegi... Potom, mirovne inicijative na prijelazu iz osamdesetih u devedesete, poput koncerta za mir Yutela i mirovnih demonstracija u Sarajevu.
Najpoznatiji je ipak kao sarajevski ratni fotograf. “Vidjelo se što se sprema: snimao sam konvencije nacionalnih partija, nogometnu utakmicu Dinamo-Zvezda u Zagrebu 1990., Vukovar prije rata i nakon razaranja... Ali, do aprila 1992. nismo bili svjesni što će biti u Bosni”, kazao je. Strašni je u ratu ranjen, a na kućnom pragu ubijen mu je otac. “Svega je bilo, straha... Nikome to ne bih poželio”, kazao je, ispričavši i kako se u Sarajevu švercalo, pa su se neki u opsjednutom gradu gostili i jastozima.
Kovačević nije htio zarađivati na fotografijama. “Nisam radio za svjetske agencije. Nisam vjernik, ali zarađivati na tragediji... Nije to za mene. Nisam trčao za senzacijama. Moje fotografije su drugačije, možda su zato preživjele do danas. Tko iz savršenog svijeta dođe u kaos, hoće kaos. Ja, koji samo živio u kaosu, tražio sam nešto drugo. Poslije drugog ili trećeg gledanja moje fotografije postaju strašnije nego trivijalne početničke fotografije mrtvačnica, djece koja plaču...”, kazao je Strašni, fotoreporter na čijim se ratnim fotografijama djeca smiju.
Poslije rata, 1995., bez ikakvih je preporuka odselio u Pariz, i ondje također ostvario velik umjetnički uspjeh. Snimao je pariška groblja “kao nastavak ratnih fotografija”, “kafanice”, Louvre noću, šahiste... Za umjetnička je postignuća 2007. odlikovan odličjem Nacionalni red viteza sa zaslugama, jednim od dva najveća francuska državna odlikovanja za zaslužne građane.
