Rijetko, ali neke se knjige dese baš onda kad su nam potrebne. Roman sarajevske književnice Adise Bašić "Knjiga o Almiru", upravo je takva. U neku ruku, to je roman ceste koji nas starim, prošlošću izgaženim putevima, vodi ka bijeljinskom groblju na kojem je sahranjen 23-ogodišnji Almir Smajić (autoričin djever kojeg nikada nije upoznala), potporučnik JNA koji je poginuo na vukovarskom ratištu, 11 dana prije pada Vukovara.

O tragedijama dva grada (Vukovara i Bijeljine) danas imamo činjenice i imamo znanja, a opet o ličnim tragedijama njihovih stanovnika, kao i o bilo kojim drugim mjestima stradanja, znamo malo ili nimalo. 

"Knjiga o Almiru" objavljena je koncem prošle godine (Buybook), i od tada do danas ne znam nikog ko ju je pročitao, a da ga nije duboko potresla. Možda i nesvjesno, Adisa Bašić je pišući knjigu o Almiru, napisala knjigu o nama. Jer svi mi koji u sebi nosimo ratove devedesetih, dobro znamo da se vrijeme nakon rata ne mjeri ni danima, ni mjesecima, ni godinama.

Onima koji su u ratu gubili voljene budućnost uvijek ostaje propuštena prilika. Na godišnjicu smrti, svake godine Almirova porodica i prijatelji okupljaju se na njegovom grobu, ne bi li sačuvali jedino što mogu – sjećanje na svoj izgubljeni svijet. I tad, kako vrlo precizno i s mjerom bilježi Bašić, nižu se zrnca lijepih i bolnih sjećanja. 

Almir Smajić je bio dobar i veseo dječak. Mladić pun ljubavi i života. Zagriženi čitalac kojem nije uspjelo da upiše medicinu, pa je pomislio da bi vojska mogla biti rješenje. On kao i njegovi drugovi, nije mogao znati, ono što mi znamo. Za njih, vojska je značila sazrijevanje, sklapanje prijateljstava, finu platu, a pomalo i društveni prestiž. Pojma oni nisu imali o ratu.

Kada je počelo, svi oni su mahom bili nesnađeni. Nisu se ni okrenuli oko sebe, a ljudi su počeli umirati. Umro je i Almir – poginuo od snajperskog hica. Rat je život pretvorio u spektakl najgoreg u ljudima. Oni koji su "herojski" sahranili Almira i ulicu u kojoj je rastao nazvali po njemu, ni punih šest mjeseci poslije protjerali su iz Bijeljine njegovu porodicu. Odlazeći zanavijek, svi oni su ponijeli bol, tugu i krivnju što nisu znali bolje i uradili više za Almira.

Iako govori o smrti, "Knjiga o Almiru" nipošto nije njena glorifikacija. Naprotiv, ona je oda životu i ljubavi u svim njenim oblicima. Ovdje i sada, kad nas od jutra do mraka zasipaju novim ratnim pokličima i strahovima, neki "novi tumači stvarnosti" kojim ni društvo ni ljudi nisu ništa više od biznisa, ova knjiga nam prijeko potreban svjetionik i opomena.