U Bosni i Hercegovini će se često čuti da su Semberci najčudniji Bosanci – oni su, naime, jedini stanovnici ove zemlje čiji horizont nije oivičen visovima i planinama, brdima i šumama. Plodna ravnica prostire se na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, između Save i Drine, dok se na putu prema unutrašnjosti kočoperi mrka Majevica.
Pretpostavlja se da na ovom području živi preko 200.000 stanovnika, od čega više od polovice u Bijeljini, gdje "stanuje i duša Semberije", kako nedavno reče popularni pustolov i putopisac Robert Dacešin. Njemu je Dragana Dimić iz bijeljinske turističke organizacije ispričala kako se Bijeljina prvi put u historijskim spisima pojavljuje u jednom dubrovačkom dokumentu iz marta 1446. godine, u kojem se navodi da je u tom mjestu jedan dubrovački trgovac opljačkan i da mu je tom prilikom oteto oko 430 dukata, srebrni poslužavnik, odijelo i dva konja sa naoružanjem.
Budući da je područje Semberije bilo na granici između Osmanskog i Austro-Ugarskog Carstva, često je bilo poprištem bjesomučnih okršaja, a sam grad Bijeljina u čak dva navrata bio je u potpunosti raseljen, odnosno napušten, iz prostog razloga što je taj brisani prostor bilo skoro pa nemoguće braniti.
Dom hramova
Međutim, arheološki nalazi iz okolice ukazuju da je taj kraj naseljavan još u neolitu, oko 5000 godina p. n. e. i da su tadašnji prastanovnici Semberije održavali kulturne veze sa kulturama Vinče, Vučedola, Kostolca i Badena.
U srednjem vijeku, Bijeljina je bila dio Bosanskog banata pod vladavinom Stjepana Kotromanića, sve do 1530, kada je područje palo pod osmansku vlast. Tijekom narednih vjekova, vlasništvo nad Semberijom ili njenim dijelovima prelazilo je iz ruke u ruku između Osmanlija i Austro-Ugarske Monarhije, sa periodima neuspješnih i u krvi ugušenih pobuna lokalnog srpskog stanovništva.
Nezaposlenost i migracije mladih nisu zaobišli ni Bijeljinu (Foto: Eldin Hadžović)
Bijeljina je dom mnogobrojnih bogomolja, pravoslavnih, muslimanskih i katoličkih, među kojima se izdvaja prekrasna crkva Prečistog srca Marijinog, sagrađena 1886. godine, koja je 2015, zbog svoje izuzetne ljepote, proglašena nacionalnim spomenikom kulture u Bosni i Hercegovini. Nemoguće je ne spomenuti i tzv. pravoslavni ženski manastir Tavna sa crkvom Svete Trojice, za koji se vjeruje da je započet još početkom XIV stoljeća i da je zadužbina sinova kralja Dragutina iz loze Nemanjića. Također, tu je i crkva Svetog velikomučenika Georgija, koja dominira gradskim pejzažom svojim prepoznatljivim zvonikom.
Iz tog ranog osmanskog perioda datira i najstarija bijeljinska Atik-džamija, koju su još zvali i carskom džamijom, u čast tadašnjeg osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji ni sanjati nije mogao da će se petsto godina kasnije o njemu snimati telenovele, u kojima će glavnu ulogu imati njegove – žene. Šalu na stranu: džamija je stajala u srcu Bijeljine sve do 13. marta 1993, kada je usred ramazana porušena do temelja, dok su njezini ostaci uklonjeni. Arhiv Islamske zajednice u BiH bilježi da je rušenje trajalo tri dana i da je bilo kontrolirano, kako se ne bi oštetili važni objekti iz njene okoline. Obnova džamije je počela 2003, a dovršena je u augustu 2014, kada je opet otvorena.
Izbrisani iz historije
U skladu sa našim programom "Mir sa ženskim licem", pokrenuli smo inicijativu za uspostavljanje Dana sjećanja na žene žrtve rata. Žene su u Bijeljini bile velike žrtve, a sve donedavno su smatrane tek kolateralnom štetom – ističe Radmila Žigić
O rušenju bijeljinskih džamija ovako je pisao ugledni bijeljinski novinar, publicist i predsjednik Bosanske zajednice kulture Preporod Jusuf Trbić: "Na čelu Okružnog tužilaštva Bijeljine dugo je bio Novak Kovačević, vojni sudija Ratka Mladića. Okružno tužilaštvo ima svoje ingerencije od Brčkog do Srebrenice i po zakonu mogu otvoriti istragu i po sopstvenim saznanjima. Oni nisu za 28 godina dobili nijedno saznanje da se u Bijeljini dogodio zločin. Oni ne znaju da je 1993. godine srušena Atik-džamija u Bijeljini koja je udaljena od Okružnog tužilaštva 20-ak metara. Mogli su otvoriti istragu po NN izvršiocima, ali to nisu uradili i niko ne zna hoće li ikada uraditi."
Obnovljena Atik-džamija (Foto: Eldin Hadžović)
Jusufa Trbića zatičemo u njegovom domu u Bijeljini, u kojem nam pokazuje svoju osobnu zaostavštinu, u vidu omanje biblioteke knjiga koje je napisao u svom radnom vijeku. On je tijekom rata završio u izbjeglištvu, u inostranstvu, ali se prvom prilikom poslije rata vratio. I ne samo da se vratio, nego se ponovno aktivno uključio u javni život grada, koji više nije mogao prepoznati uslijed nemilosrdnog etničkog čišćenja koje su počinile srpske vlasti u osvit rata. "Jednostavno, nisam više mogao bježati, a nisam imao ni kud", kaže, sjećajući se aprila 1992. godine.
- Najviše me pogađa - kaže Trbić za Novosti - to što smo mi potpuno izbrisani i iz historije na ovim prostorima. Nedavno je Muzej Semberije izdao knjigu u kojoj pobraja kulturna dobra grada, a da u njoj gotovo nikako ne spominje Bošnjake koji su toj kulturi doprinijeli, kao nekada većinski narod u Bijeljini. Prema popisu iz 1991, u Bijeljini je živjelo 52,24 posto Bošnjaka, 28,70 posto Srba, jedan posto Hrvata, 9,48 posto Jugoslavena i 8,57 posto ostalih, dok popis iz 2013. bilježi 84 posto Srba, deset posto Bošnjaka i šest posto svih ostalih.
Njegova dvotomna knjiga "Majstori mraka" uvrštena je u dokazni materijal Tribunala za ratne zločine u Hagu, zbog izuzetno izražene dokumentarne vrijednosti.
Podsjetimo se, tijekom 1. i 2. aprila 1992. godine Srpska dobrovoljačka garda (SDG) Željka Ražnatovića Arkana i JNA su preuzeli kontrolu nad Bijeljinom uz minimalan otpor. Nakon preuzimanja grada, uslijedila su masovna ubistva, silovanja, pretrage kuća i pljačke. Cijeli svije je ostao šokiran fotografijama koje je u centru grada zabilježio Ron Haviv, prikazujući brutalnost Arkanovih "Tigrova". Jedna od najpoznatijih fotografija, koja prikazuje pripadnika SDG-a Srđana Golubovića, danas DJ-a, kako šutira tijelo Tife Šabanović, postala je simbol stradanja civila u Bijeljini.
Larina borba
Danas je centar Bijeljine prepoznatljiv po svojoj mješavini historijskih i modernih građevina, širokom centralnom gradskom trgu i mnogobrojnim zelenim površinama i parkovima. Glavni gradski trg je i centralno mjesto za kulturna i druga dešavanja. U vrijeme sezone, preko dana je užurbano dok se na pokretnoj pozornici uštimavaju bendovi, koji će navečer uveseljavati publiku na otvorenom. Život u gradu ide dalje.
Radmila Žigić iz ženskog udruženja Lara jedna je od onih koji se trude sačuvati sjećanje na događaje iz bliske prošlosti, istovremeno radeći na projektima budućnosti, u namjeri liječenja pokidaniih veza.
Desanka Trakilović i hor Srbadija (Foto: Facebook)
- U skladu sa našim programom "Mir sa ženskim licem", pokrenuli smo inicijativu za uspostavljanje Dana sjećanja na žene žrtve rata. Žene su u Bijeljini bile velike žrtve, a sve donedavno su smatrane tek kolateralnom štetom, unatoč brojnim dokazima o sistematskom zlostavljanju i seksualnom nasilju tijekom rata. Imamo podršku i nismo same, jer inicijativu radimo sa još 12 drugih udruga iz cijele Bosne i Hercegovine - kaže Žigić za Novosti.
O kulturnom životu grada nemoguće je govoriti bez spominjanja crkvenog hora Srbadija, koji ove godine slavi 125 godina postojanja. Zahvaljujući neumornom radu dirigentice i voditeljice hora Desanke Trakilović, postao je najtrofejniji KUD iz BiH
Već deset godina pripadnice Lare svakog 8. decembra na bijeljinskom trgu obilježavaju još uvijek neformalni Dan sjećanja na žene ubijene u ratu, u nadi da će jednoga dana to postati i zvanično priznat datum. Do sada je ta inicijativa tri puta upućivana u Parlament BiH, ali je svaki put bila odbijena.
- Blizu 30 organizacija iz cijele zemlje, pod našom koordinacijom, učestvuje u toj inicijativi, i mi nećemo odustati, iako nas je Parlament, zbog nedostatka entitetske saglasnosti, do sada svaki put odbio - kaže ona, dodajući da bi inicijativa na entitetskoj razini najvjerovatnije prošla da je bila usmjerena na stradanje Srpkinja u ratu, ali osnovna ideja je bila da se prevaziđu nacionalne podjele po ovom pitanju, za što još nema razumijevanja.
Jubilej Srbadije
Lokalnu vlast u Bijeljini predvodi SDS i to je jedan od rijetkih gradova u entitetu Republika Srpska koji nije "pao" pod SNSD Milorada Dodika, iako je ta stranka pojedinačno na nedavno održanim lokalnim izborima u gradu osvojila najviše glasova – nešto malo preko 21 posto. Načelnik općine ostaje energični Ljubiša Petrović iz SDS-a, poznat po svojoj otvorenosti prema građanima i redovnim konsultacijama sa lokalnom zajednicom, koji je pobjedu odnio i na prošlim izborima 2020. godine.
U posljednje vrijeme, Bijeljina je postala i centar za regionalnu saradnju. Grad je domaćin raznih međunarodnih konferencija i foruma koji okupljaju političare, stručnjake i aktiviste iz cijele regije. Jedan od najznačajnijih infrastrukturnih projekata trenutno u toku u Bijeljini je faza 2 izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Ovaj projekat uključuje izgradnju primarnog kolektora otpadnih voda, dalji razvoj sekundarne mreže za prikupljanje otpadnih voda i proširenje mreže za snabdijevanje pitkom vodom. Ipak, stvari nisu sasvim glatke. Grad se suočava sa problemima kao što su nezaposlenost, migracije mladih i korupcija.
Etno-selo Stanišići (Foto: Eldin Hadžović)
Na samo tri kilometra od Bijeljine, na putu prema Srbiji, nalazi se etno-selo Stanišići, izgrađeno u tradicionalnom stilu, nudeći posjetiocima uvid u život i običaje prošlih vremena. Tu se nalaze stare drvene kuće, mlinovi, crkve i muzeji, a sve je smješteno u predivnom prirodnom okruženju. U blizini je i termalna banja Dvorovi, poznata po svojim ljekovitim termalnim vodama i raznim wellness i spa uslugama.
O kulturnom životu grada danas je nemoguće govoriti bez spominjanja crkvenog hora Srbadija, koji ove godine slavi 125 godina postojanja. Zahvaljujući neumornom radu višedecenijske dirigentice i voditeljice hora Desanke Trakilović, hor je osvojio brojne domaće i međunarodne nagrade i tako postao najtrofejniji KUD iz Bosne i Hercegovine, koji bilježi hiljade nastupa od Grčke do Južne Koreje. Profesorica Trkalović nam kaže da je hor otpjevao preko 20.000 liturgija. Danas predaje na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini, zatičemo je u dobrom raspoloženju između proba hora i predavanja.
- Ovo je moj život - kaže ona, navodeći da je većinu operative prepustila svojoj kćerki Jeleni, koja također bilježi internacionalne uspjehe i nagrade.
O mnogobrojnim priznanjima i svojoj životnoj motivaciji Desanka Trakilović kaže:
- Te nagrade mi jako znače, jer su potvrda da sve što sam radila cijeloga života ima smisla. Pored svih priznanja, ipak mi je duhovno najznačajniji Orden Svetog Save, koji sam 1997. dobila od patrijarha Pavla. Pored toga, tu su moja djeca. Kroz hor su od njegove obnove 1992. prošle hiljade mladih članova i članica, a sadašnja postava broji oko 200 članova, podijeljenih u dva hora, dječji i odrasli. To je bogatstvo koje se ni sa čim ne može mjeriti.
