Sven Milekić doktorirao je pri Sveučilištu Maynooth u Irskoj, gdje je obranio disertaciju o ulozi hrvatskih veteranskih udruga u formiranju dominantnog narativa o ratu 1990-ih. Trenutno je angažiran kao postdoktoralni istraživač pri Demokratskom institutu Central European Universityja (CEU), na međunarodnom znanstvenom projektu "The Aggressor: Self-Perception and External Perception of an Actor Between Nations" ("Agresor: samopercepcija i vanjska percepcija aktera među nacijama") u sklopu Ladenburgove istraživačke mreže. Nedavno mu je u "Tragovima", znanstvenom časopisu Arhiva Srba u Hrvatskoj, objavljen rad "Protiv 'izjednačavanja žrtve i agresora': stavovi udruga hrvatskih veterana prema Srbima", a tim povodom vodili smo ovaj razgovor.

Sjećanje na rat 1990-ih sveprisutno je u postjugoslavenskim društvima iako je od njega prošlo gotovo 30 godina. U hrvatskom kontekstu, koliko su tome doprinijele veteranske udruge, koje u svojim radovima nazivate i "poduzetnicima pamćenja"?

Veteranske, odnosno braniteljske udruge u Hrvatskoj su među glavnim poduzetnicima pamćenja, što znači da su i jedan od dominantnijih aktera u političkoj i društvenoj sferi koji formiraju pamćenje rata i uopće događaja iz tog perioda. To nije simptomatično samo za Hrvatsku, već je utjecaj takvih udruga prisutan i u dobrom dijelu drugih postratnih društava. Ne moramo odlaziti daleko u povijest, dovoljno se prisjetiti socijalističke Jugoslavije u kojoj je SUBNOR imao itekako važnu ulogu u procesu formiranja sjećanja na NOB. Isto kao što je to bilo u Jugoslaviji, tako su i u Hrvatskoj veteranske udruge uglavnom povezane s političkim strukturama, prije svega s vladajućom strankom, pri čemu se u domaćem kontekstu radi o specifičnom slučaju jer je dobar dio udruga uz HDZ i kada je on u opoziciji, što zbog članstva njihovih lidera u toj stranci ili kroz različite druge formalne i neformalne veze.

Samim time možemo reći da se radi o svojevrsnom kolopletu uloge veteranskih organizacija i političkih struktura. Zbog toga je ponekad teško razlučiti dolazi li određena inicijativa iz političke ili veteranske sfere. A u nekim slučajevima se radi i o dvojnim identitetima, kao što je to npr. s Josipom Đakićem koji je ujedno visokorangirani HDZ-ovac i dugogodišnji predsjednik HVIDR-e. Kao takve, veteranske udruge su održavale i još uvijek održavaju dominantni prikaz rata, s tim da među onim vidljivijima postoje razlike – jedne zagovaraju srednjostrujaški prikaz, kao što to čine udruge koje gaje baštinu Franje Tuđmana, a druge, ekstremnije, gaje filoustaški, odnosno HOS-ovski prikaz rata. Takve udruge odlaze i korak dalje od onoga što je inače zastupljeno u službenom narativu.

 

Igra nultog zbroja

Veteranske udruge koje su od svojih začetaka bliske HDZ-u funkcioniraju i kao parapolitičke organizacije te još od 1990-ih imaju ulogu u krojenju političkih procesa. Možemo li reći da je dolazak DP-a, koji u svojim redovima ima pripadnike Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, na vlast u komplotu s HDZ-om doprinio njihovom jačanju?

Mislim da je u tom smislu uloga veteranskih udruga ostala slična, ako ne i ista. Međutim, čini mi se da su se one u posljednjem periodu, i to zbog protoka vremena, uvjetno rečeno ispuhale, da više nemaju tako izražen mobilizacijski potencijal kao što su ga imale ranije. Doduše, treba imati na umu da se najveća mobilizacija uglavnom događa kada je HDZ u opoziciji. Naravno, vodstva veteranskih udruga će reći da je to zato što HDZ uvijek brine za veteranska prava i pitanja, ali će isto tako, recimo, podržati Dragana Primorca. Nedavno je to, uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, napravila upravo HVIDR-a. Iako se nominalno radi o nestranačkoj udruzi, tim postupkom je ogoljena njena uloga, a pritom su Primorca podržali vrlo oštrim jezikom, u maniri ekstremne desnice.

DP s druge strane nije etabliran među većim veteranskim udrugama, ali postoje pojedinci iz manjih udruga koji im inkliniraju. Tu su i branitelji u njihovim redovima koji se prije svega nalaze u ulozi solo igrača, recimo Stipo Mlinarić, Tomislav Josić i Predrag Mišić. Velike udruge su ipak prije svega povezane s HDZ-om, među ostalim zato što je oportuno biti u nekoj vrsti veze s najjačom strankom, a koja uvijek, na ovaj ili onaj način, dođe na vlast.

Po viđenju dijela veteranskih udruga, u državi postoji ograničena količina materijalnih i nematerijalnih dobara koja su na dispoziciji pa sve doslovno tumače po principu "u slučaju da se da Srbima, ostat će manje za nas"

U radu objavljenom u "Tragovima" bavite se retorikom hrvatskih veterana prema ovdašnjim Srbima i pregledom istih od sredine 1990-ih naovamo. Pišete da su veteranske udruge ponekad gledale na srpsku manjinu negativno zato što su na odnose između Srba i branitelja gledale iz perspektive igre nultog zbroja. O čemu se radi?

Radi se o tome da dio veteranskih udruga sva prava koja bi se u perspektivi mogla dodijeliti srpskoj manjini, pogotovo ona materijalna, ali i simbolička, zapravo percipira kao gubitak za Hrvate, ili još preciznije, za veterane. Po njihovom viđenju, u državi postoji ograničena količina materijalnih i nematerijalnih dobara koja su na dispoziciji pa sve doslovno tumače po principu "u slučaju da se da Srbima, ostat će manje za nas". Takvo limitirano razmišljanje pronalazi racionalno uporište u činjenici da zaista živimo u državi limitiranih resursa.

Međutim, nerealno je tvrditi da će se uvođenje ćirilice u Vukovaru reflektirati na veterane ili Hrvate kao takve. Radi se o simplificiranom shvaćanju svijeta kojim se dobar dio veteranskih udruga vodio kada god bi na red došla realizacija određenog prava za srpsku manjinu. Svaki takav pokušaj tumačili su kao obezvrjeđenje Domovinskog rata i želju da se "izjednači žrtvu i agresora", jer smatraju da je time što je dio Srba sudjelovao u oružanoj pobuni čitav taj kolektiv sam sebe degradirao u drugorazredne građane. Drugim riječima, Srbi u njihovoj viziji mogu imati onoliko prava koliko to ne ugrožava projekte nacionalne imaginacije. Oni umjereniji tako neće reći da Srbe treba protjerati ili diskriminirati, iako je u radikalnijim slučajevima bilo i toga, ali će tvrditi da Srbi trebaju biti zadovoljni time što imaju i ne tražiti ništa više. Zbog toga se dio veteranskih udruga i buni svaki put kada treba doći do primjene pojedinih prava.

Tome smo svjedočili već sredinom 1990-ih, kada je došlo do prvih pokušaja povratka Srba i obnove njihovih kuća. Oko tog pitanja se mobilizirao veći broj veteranskih udruga. Također, dio veterana je u tom periodu živio u zaposjednutim srpskim stanovima i kućama, pri čemu ne treba kriviti njih jer su to pravo stekli na temelju uredbe MORH-a. Njihovi tadašnji prosvjedi bili su i neki vid trbuhozborstva jer je Franjo Tuđman s jedne strane poštivao naputke koji su stizali iz međunarodne zajednice, a s druge strane su takve grupe govorile sve što on nije smio. Osim veteranskih organizacija, Tuđman je u tom kontekstu koristio i radikalno desne stranke koje su svojim nastupima otežavale povratak izbjeglih, pogotovo u manje sredine. A da ne govorimo da je paralelno tekao i državni projekt otežavanja povratka.

U narednim godinama bio je zamjetan rad veteranskih organizacija na opstrukciji pravosuđa prilikom procesuiranja ratnih zločina. Međutim, do najvećeg utjecaja dolazi u recentnijem periodu – zbog braniteljskih prosvjeda ćirilica do danas de facto nema pravo javnosti, a Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja i Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata pod njihovim su pritiskom skrojeni tako da je Srbima sada iznimno teško realizirati pojedina prava. Kako tumačite da im takva razina pritiska ranije nije urodila plodom? Zbog djelovanja međunarodne zajednice?

Tako je. Sve opstrukcije u realizacijama prava koje spominjete dogodile su se nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Antićirilična kampanja započela je u siječnju 2013., ali se nije zahuktala sve do ljeta iste godine, odnosno do formalnog pristupanja Uniji. Ta kampanja zapravo je kulminirala u jesen veteranskim prosvjedima i uništavanjem prvih dvojezičnih ploča, a već u tom periodu nije postojao pritisak na Hrvatsku izvana. Također, dihotomija koja postoji između dijela veteranskih udruga i političkih elita, prvenstveno HDZ-a, ovisi o moći. Odnosno, što je HDZ slabiji, to su udruge jače. To znači i da je HDZ na čelu s Karamarkom, a koji je zajahao na valu antićiriličnih prosvjeda i prosvjeda u Savskoj, zapravo bio daleko slabiji HDZ nego što je to nekoć bio Sanaderov HDZ ili što je danas Plenkovićev. Karamarko se, kako je to svojedobno primijetio Marinko Čulić, bio doveo u situaciju da mu radikalna desnica kroji program, a ranije je Tuđman bio taj koji je pisao program radikalnoj desnici. Veteranske organizacije su u Karamarkovom periodu iskoristile slabu poziciju HDZ-a, do te mjere da je ta stranka prihvaćala bilo koju inicijativu s crne desnice. Bilo je vidljivo da je HDZ istodobno kontrolirao dio tih struktura, ali i da su se prosvjednici i u Vukovaru i u Savskoj u jednom trenutku oteli kontroli. Zbog svega toga ni danas nema ćirilice u Vukovaru, a i spomenuti zakoni su ostali takvi kakvi jesu.

Što je HDZ slabiji, to su udruge jače. HDZ na čelu s Karamarkom bio je daleko slabiji od onog Sanaderovog ili danas Plenkovićevog. Karamarko se doveo u situaciju da mu radikalna desnica kroji program, a ranije je Tuđman pisao program radikalnoj desnici

Možemo li i kao svojevrsnu pobjedu veterana tumačiti činjenicu da su odlukom Plenkovićeve vlade o otpisu parničnih troškova žrtvama rata, donesenom krajem 2023., obuhvaćeni i osuđeni za ratne zločine? Slični zahtjevi, doduše u dosta radikalnijoj formi, nisu im prošli 1996. godine, kada je Tuđman bio na vlasti?

Neke od udruga su spomenute 1996. zahtijevale amnestiju za ratne zločine, što je u kontekstu pravne države radikalan slučaj i kao takav, gotovo bez iznimke, osuđen na neuspjeh. Takav primjer je postojao u Francovoj Španjolskoj i dio je pokušaja kolektivnog zaborava, ali to, naravno, nikada nije sretno ni pravedno rješenje. To što je kategorija ratnih zločinaca potiho progurana u Vladinu odluku na kraju se generalno ne smatra toliko problematičnim jer se ne radi o velikoj grupi osuđenih za zločine počinjene s hrvatske strane. Zapravo mi se u ovom momentu čini kao da imamo dvije države – jednu koja poštuje prava i zakone i drugu koja je pod evidentnim utjecajem ekstremnijih veteranskih grupa. To se najbolje vidi na primjeru nedavnog obilježavanja godišnjice osnutka 72. bojne Vojne policije u Lori.

S jedne strane postoje presude protiv pripadnika te jedinice koji su počinili ratne zločine i koje su donijeli hrvatski sudovi, a ne Hag, a s druge strane imamo službenu ceremoniju na kojoj se tvrdi da je sve što je napisano u tim presudama laž. Odnosno, jedna država je presudila tim ljudima i poslala ih u zatvor, a druga, i to uz prisustvo izaslanika predsjednika, premijera i ministra obrane, tvrdi da su počinitelji nevini i pritom gleda film Jakova Sedlara. Do neke mjere mogu razumjeti da pojedina jedinica obilježava dan svoga osnutka, pa i sve da su njeni pripadnici činili zločine, ali to da Vlada, odnosno Ministarstvo branitelja financira dokumentarac u kojem se osporavaju presude za zločine počinjene u Lori je strašno. Sve nam to pokazuje da neke od ekstremističkih ideja paralelno žive s realnošću koja je makar nominalno drugačija i u kojoj su počinitelji zločina presuđeni, a pojedine žrtve dobile reparacije.

(Foto: Sandro Lendler)

VeDRA i ViDrA

S obzirom na navedeno, bilježe li se ikakvi pomaci u stavovima veteranskih udruga ili možemo reći da su oni ostali zacementirani u 1990-ima?

Ovisi o kojim veteranskim udrugama je riječ, jer se radi o izrazito velikoj i heterogenoj grupaciji koju je teško staviti pod isti nazivnik. Međutim, postoji dobar dio onih koji prošlost 1990-ih žive i danas, s tim da je sjećanje na taj period u nekim sferama sada i radikalnije nego ranije.

Kako to objašnjavate?

Između ostalog time što su duže izloženi na mržnji osnovanom sjećanju koje se kroz vrijeme perpetuira, odnosno valjda i povećava kao snježna kugla. U takvim uvjetima se gube sve nijanse koje su ranije možda i postojale. Također, državna vlast stalno poseže za sjećanjem na rat, a često se s 1990-ima vuku paralele kada god se pojavi neki novi moment, bilo da se radi o migrantskoj krizi ili npr. ratu u Ukrajini. Zbog toga često čujemo da sada "moramo čuvati granicu kao što su je čuvali hrvatski branitelji", iako se radi o neusporedivim situacijama jer migrantska kriza nije istovjetna ratu. Stavljati znak jednakosti između te dvije situacije znači, uostalom, i obezvrjeđivati branitelje koji su se borili protiv vojnika, a koji su često bili bolje naoružani od njih. Ali to prolazi ispod radara, pa je takve izjave moguće čuti i od Zorana Milanovića, od većine HDZ-ovaca i veteranskih čelnika.

Iako su veteranske udruge, kao i veterani kao takvi, ideološki heterogeni, među njima prevladava etnonacionalizam. Jeste li u svojem istraživanju nailazili i na pozitivne primjere i koliki je uopće doseg takvih, "drugih" udruga?

Njih ima znatno manje. Veći je broj onih udruga koje su indiferentne ili nemaju veću medijsku vidljivost pa tim ni mogućnost da diktiraju društvene trendove. Ranije, krajem 1990-ih i početkom 2000-tih, neke od njih su bile vidljivije, recimo udruga Branitelji Hrvatske, koja je bila povezana s Josipom Manolićem, i riječka HVIDR-a. Osim što su bile antituđmanovske, te dvije udruge su jedine veteranske koje su izrazile sućut i zahtijevale učinkovitu istragu povodom ubojstva Milana Levara.

U recentnije vrijeme svojim djelovanjem od većine odstupa Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) koja sudjeluje u obilježavanju genocida nad Srbima i Danu antifašističke borbe, a prošle godine su i bacili vijenac u Dunav za sve vukovarske žrtve nakon što je to bilo onemogućeno SDSS-u. Međutim, radi se o atipičnoj veteranskoj udruzi i pitanje je koliki je njen stvarni utjecaj. Svojim djelovanjem odudara i udruga Veterani i društvena akcija (ViDrA), koja se dominantno bori za očuvanje okoliša, prije svega kroz pokušaj sprječavanja ilegalne sječe šuma, i kao takva ima pozitivan učinak na hrvatsko društvo.