Nekoliko desetaka metara iznad centralnog dijela partizanske bolnice na Petrovoj gori je i posljednje počivalište boraca preminulih uslijed ranjavanja u bitkama s okupatorima i narodnim neprijateljima. Prema podacima nekih istraživača i preživjelih svjedoka, pod zemljom se pored tog važnog i čuvenog ratnog lječilišta kriju i kosti više tisuća partizana.
Ipak, oku današnjeg posjetitelja bit će ondje vidljivo tek stotinjak dobrano nakrivljenih i dotrajalih drvenih križeva; svi odreda su anonimni, neoznačeni imenom i prezimenom pokojnika, odnosno, svi osim jednog. To je onaj u koji je, stoji na križu, položeno tijelo Jakova Kranjčevića Brade, partizanskog bolničara.
Jednostavno obilježje ponukalo nas je da i sami istražimo što je dovelo do toga da se baš taj zemljani humak koliko-toliko redovito održava i dodatno označava buketima cvijeća. Nakon poduljeg traganja za relevantnim informacijama, završismo kod 75-godišnjeg Dušana Crnkovića iz obližnjega Ključara.
Naš je sugovornik doista dobro upućen u povijest bolnice, ali i sva događanja koja su potaknula njezino osnivanje u teškim ratnim uvjetima, pa nam je znao podosta reći i o označenom počivalištu partizanskog bolničara.
- To vam je jako zanimljiva priča: Jakov Kranjčević rodom je bio iz okolice Kostajnice, a kao 32-godišnjak je sudjelovao u osnivanju partizanske bolnice jer je iza sebe već imao iskustvo Španjolskoga građanskoga rata. U međunarodnim brigadama koje su se borile protiv Frankova fašizma stekao je veliko znanje o zbrinjavanju ranjenih boraca te kroz praksu usavršio bolničarsku stručnost i brižnost prema pacijentima. Puno preživjelih ranjenika posvjedočilo je da je takav bio i ovdje ratnoj bolnici. Mnogi su se, govorili su, oporavili nakon njegovih sanacija, čak i od najtežih rana. A kad je u svibnju 1942. ovo utočište za ranjene partizane otkriveno, Jakov je spas potražio u borbenim jedinicama, pa je živ dočekao oslobođenje svoje zemlje od fašističke okupacije. Umro je u Zagrebu 1987., a tokom života je redovito dolazio ovamo prisjetiti se ranjenih drugova koje je liječio, a kojih je kroz ovo jedinstveno lječilište prošlo više od pet hiljada.
Koliko su ta prisjećanja na zajedničku herojsku borbu bila snažna, govori i to što je svoje prijatelje i rodbinu zamolio da ga sahrane upravo uz njih, na bolničkom groblju usred Petrove gore. Iako je tražio da mu grob ne bude drugačiji od drugih anonimnih humaka palih partizana, odnosno da bude obilježen tek jednostavnim drvenim križem, bez imena i drugih oznaka, ta njegova želja nije dokraja poštovana. Premda se među posjetiteljima bolničkoga kompleksa usmenom predajom prenosilo čiji su posmrtni ostaci gdje sahranjeni i tko je što u bolnici radio, i njegovo je ime, zajedno s neprocjenjivo važnim djelom, sve više tonulo u zaborav. Zato je prije desetak godina na njegov grob nepoznat netko postavio novi drveni križ, ovoga puta s urezanim imenom Jakova Kranjčevića Brade - objašnjava nam Dušan tajnu jedinog označenog humka.
Sahranjen 1987. kraj drugova – Jakov Kranjčević (sabh.hr)
- Kada smo primijetili da je grob unatoč posljednjoj pokojnikovoj želji označen imenom, bili smo stvarno zatečeni: nismo znali osjećamo li radost što Brada nije zaboravljen i što će buduće generacije barem tako dobiti priliku da se prisjete herojskih vremena. Nikada nismo doznali tko je zapravo postavio taj križ s imenom, ali smo naposljetku odlučili da bi bilo grehota zanemariti ga, pa ga i dalje, koliko nam to mogućnosti dopuštaju, održavamo tako što ga čistimo, ukrasimo cvijećem i ponekom svijećom - govori nam Dušan Crnković o poštovanju šačice preostalih stanovnika.
Razgovarajući s nekima od njih, starim mještanima sve pustijih naselja, donosimo zaključak da su posljednju želju Jakova Kranjčevića, partizanskog bolničara, najvjerojatnije provalili njegovi preživjeli suborci, antifašisti i pacijenti za koje se borio podjednako samozatajno, nesebično, srčano i predano, od Španjolske pa sve do svoje smrti u slobodnom, socijalističkom Zagrebu. Učinili su to, najvjerojatnije, samo zato što "on to doista zaslužuje", kako bi se reklo rječnikom današnjih reklama. I, jasno, prije nego što će i sami poći za njim.
Drugovima se oprašta i kad ne učine baš sve onako kako bismo htjeli, sigurno bi mislio i sam Brada da je kojim slučajem živ. A kakvu krivnju snose država i nadležna ministarstva, osobito Ministarstvo kulture, zbog potpuno suprotnog odnosa prema kolektivnom dobru, odnosno zbog totalnog zanemarivanja jednog od svjetlijih dijelova naše prošlosti, posve je druga priča. Činjenica je tek da je u svjetskim razmjerima važna partizanska bolnica u šumama herojske Petrove gore sve zapuštenija i sve izloženija zaboravu.
Kordunašice, udruga vojnićkih žena registrirana pod tim imenom te što poznati a što nepoznati antifašisti iz cijele Hrvatske, malo toga mogu sami promijeniti po tom pitanju, kolikogod se kontinuirano trudili čistiti, obnavljati i održavati cijeli kompleks, od bolničkih baraka do groblja i humaka.
Kao doprinos očuvanju uspomene na taj važan toponim iz NOB-a, zaključujemo ovaj tekst osnovnim podacima i još nekim zanimljivim povijesnim činjenicama o partizanskom bolničkom kompleksu.
U selu Đodani 19. i 20. rujna 1941. održana je konferencija delegata NOP-a s Korduna i Banije na kojoj se raspravljalo o nužnom uspostavljanju i organizaciji partizanskih sanitetskih službi. To se okupljanje smatra datumom utemeljenja i početkom izgradnje prve partizanske bolnice, što je zadatak koji je, među ostalima, bio povjeren upravo Jakovu Kranjčeviću Bradi.
Bolnica je podignuta na teško pristupačnom terenu, ali nedaleko izvora pitke vode, odnosno na sjeverozapadnoj strani Vrletne kose. Prvi su ranjenici u bolničku knjigu upisani još 4. listopada iste godine, ni mjesec dana nakon odluke o osnivanju. Bili su to partizani Dragan Jurjević i Lazo Trbojević.
Već u siječnju 1942. bolnica je proširena za jedno odjeljenje i jednu operacijsku salu, a od njezina osnivanja i neprijateljskog razaranja u svibnju iste godine u njoj su se liječili brojni pripadnici NOB-a, uz ostalo i narodni heroji Robert Domani i Rade Janjanin. Prije nego što će pasti u ruke fašista, iz bolnice je evakuirano i spašeno osamdesetak ranjenika i dio bolničkog osoblja, među njima i brižni Brada.
