Puno se – kako se frazeološki voli reći – prašine podiglo povodom izvođenja pjesme "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo", kao i prateće scenske vizualije na nedavnom koncertu Bijelog dugmeta u Splitu. Pljuštalo je od reakcija i komentara, no pritom uglavnom, u najvećoj mjeri, s pogrešnim naglascima i promašenim fokusima.

Bilo da krenemo od početka, ridikuloznog zahtjeva izvjesne udruge branitelja da se državljanina Hrvatske proglasi nepoželjnom osobom u istoj toj državi, ili da se osvrnemo na nebrojeno puta ponovljenu priču o zvijezdi petokraci, simbolu pod kojim se razarao Vukovar. Da, zvijezdu se doista moglo vidjeti na zastavama i uniformama agresora na Vukovar 1991., rame uz rame s četničkim kokardama, ali to o izvornom značenju petokrake – međunarodnog simbola borbe za internacionalnu društvenu slobodu i emancipaciju – ne govori ništa, jer učinjena je gruba fašistička zloupotreba i kooptacija jednog ljevičarskog znaka. Zvijezda petokraka nije imala što raditi u Vukovaru 1991. jer se upravo tamo, ali i širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova, zločinački uništavalo sve ono što je ona izvorno simbolizirala, a simbolizira i dalje.

Nadalje, nije za ovaj povod najvažnija ni desničarska relativizacija u izvedbi braniteljskih udruga. Takvi će, naime, odreda šutke popratiti ustaške derneke na Thompsonovim koncertima. Nije se proslavio ni indirektno već spomenuti Alen Islamović. Taj je pjevač Bijelog dugmeta pokušao biti originalan u svojim komentarima, ali prevođenje slučaja u ekonomsko-poslovne konture, "ja sam samo najamni radnik pjevač u firmi Bijelo dugme, obratite se vlasniku firme Goranu Bregoviću", ili parodijsko hinjenje, "ta je pjesma meni danas rock parodija na stara vremena"; primjeri su lošeg, ne baš ingenioznog izvrdavanja.

No dotaknuo se Islamović, ne želeći to, aspekata u ovoj priči koji ga donekle približavaju njegovim oponentima iz udruge branitelja. Isti su spomenuti zahtjev da se dotičnog pjevača proglasi personom non grata u Hrvatskoj, između ostalog temeljili na recentnijoj povijesno-pravnoj stečevini EU-a. Pozivali su se, naime, na Rezolucije Vijeća Evrope 1481 i 2819. Riječ je o onim zloglasnim dokumentima "osude svih totalitarizama", kojima se nepovezivi režimi nacizma i fašizma na jednoj, te socijalizma i komunizma na drugoj strani, dovode na istu vrijednosnu ravan u perspektivi ideologije liberalno-demokratskog kapitalizma.

Potom nas ne može iznenaditi da konačni rezultat takve politike može biti i ovaj kojem svježe svjedočimo u Hrvatskoj. Desničarska udruženja demobiliziranih vojnika iz rata koji je završio prije skoro trideset godina, vrše linč pojedinaca zbog izvođenja pjesama na koncertima, pritom se koristeći alatima proizvedenim u političkoj mašineriji liberalne demokracije. Kada ono završava demokracija, a započinje fašizam?