Uoči drugog kruga nedavnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj dva su kandidata po nekim pitanjima ipak uspjela izraziti oprečne, pa i dijametralno suprotne stavove. Među njima i onom na sve načine gorućem, palestinskom.
Aktualni predsjednik Zoran Milanović nije, doduše, ulazio u pojedinosti vlastitog viđenja političkog rješenja konstantne krize, no debata me uputila na nedavnu opasku protukandidata Dragana Primorca koji se, zgražajući se nad činjenicom da "poneki i kod nas podržavaju palestinski terorizam", zapitao odakle im sve to, i jesu li možda, kao što je to slučaj s pojedincima u nekim zapadnim zemljama, "radikalizirani na internetu".
Zadubivši se u pustoš vlastite, svakom bogu nesklone duše i stavljajući u zagrade sve ono očito i sasvim minimalno ljudsko što u protukandidatovoj optici bolno izostaje, zaključujem da, sasvim moguće – jesu. Taj se internet, barem za dio moje generacije, još uvijek zvao Jugoslavija.
Povijesni pregled jugoslavensko-palestinskih odnosa prostor ne dopušta. No što s onim desetljećima građenim, u javnosti prisutnim općim sentimentom prema tom pitanju, kako u populaciji koja je politikama antikolonijalizma, antiimperijalizma, samoodređenja i nesvrstanosti bila direktno izložena, tako i kod dijela potomstva?
Bila je to u političkom smislu neka drukčija, možda bliža nam Palestina, no posve jednako investirana u svoju slobodu. Generacija mojih roditelja s iskrenom je i deklarativnom podrškom borbi za to temeljno pravo odrasla, od medijske slike, preko školskog sistema do javnih masovki – na mitingu 1982. održanom pod motom "Solidarnost s narodom Palestine" ispred beogradskog Doma sindikata 30 hiljada ljudi slušalo je Akija Rahimovskog, Električni orgazam, Čorbu – a ponekad ju je, možda i nenamjerno, samorazumljivo, kao štafetu predala dalje.
Slušali su, znam, jednako tako i o bratstvu i jedinstvu. No u mojoj dječjoj sobi otkad pamtim stajala je, a i sad ondje stoji naljepnica s crtežem bijele golubice na cijevi puške uz natpis "Borimo se za stvaranje slobodne demokratske države Palestine". Ondje ju je, još 70-ih, ostavio moj otac.
S tim sloganom pod kapcima, s 19 godina otišao sam u Auschwitz-Birkenau, zatim u Theresienstadt, Treblinku, Dachau, da ih nikada ne zaboravim. O njima mislim i danas pred zračnim snimkama zgarišta Gaze, koja izgleda kao Berlin, Dresden, Hirošima.
I mislim, opet preskačući to da su za razumijevanje svijeta, uključujući najsvirepije genocide kakav ovaj nad Palestincima svakako jest, dovoljne oči, razum i zrno ljudskosti; mislim kako je moguće da je sve to naprosto iščezlo. Potučeni protukandidat – član partije koja je jugoslavenske politike krojila – ipak objašnjava štošta.
