U Muzeju grada Zagreba postavljena je izložba "Ideologija i planska industrijalizacija 1947-1952." povjesničara i kustosa Gorana Arčabića, kao nastavak njegova istraživanja procesa industrijalizacije u Jugoslaviji u sklopu njegova doktorskog rada. Arčabić se intenzivno bavio i zagrebačkom industrijskom baštinom, o čemu je u istom muzeju krajem 2012. postavio odličnu izložbu uz pomoć studija Bilić_Müller, koji i ovom prigodom potpisuje vizualni identitet i oblikovanje postava. Spomenuti dizajnerski studio poznat je po vještoj organizaciji obimne izložbene građe, a to je ovom prigodom temeljna kvaliteta zbog koje je moguće razgledati izložbu bez osjećaja gubitka tematskog fokusa.
Izložba "Ideologija i planska industrijalizacija 1947-1952." nudi pregled šest studija slučaja u procesu industrijalizacije Jugoslavije za vrijeme prve petoljetke. U prvim trima riječ je o kronologiji nastanka i poslovanja državnih poduzeća savezne teške industrije na području Hrvatske, koja su bila najvažnije točke jugoslavenske planske privrede: Rade Končar, Đuro Đaković i Željezara Sisak.
Ostale tri studije na izložbi pokazuju proces planiranja i hodogram gradnje triju naselja za radnike poduzeća savezne teške industrije u Zagrebu: Prvomajska i Tvornica parnih kotlova, Jedinstvo i Rade Končar.
Arčabić je fantastično zanimljivu građu tih šest studija kontekstualizirao kronologijom političke povijesti Jugoslavije od pobjede NOB-a 1945. nadalje, koristeći izložbene panoe na kojima se prijelomni politički trenuci tumače u progresiji razvoja ranog jugoslavenskog socijalističkog društva po uzoru na sovjetski model.
Naravno, politička kontekstualizacija je nužna jer se izložba obraća i generaciji jako mlade publike kojoj je, primjerice, potrebno naglasiti da je prva petoljetka u Jugoslaviji bio proces industrijalizacije siromašne, ratom opustošene zemlje mahom nepismenih ljudi seljačke populacije, koje je trebalo zaposliti i opismeniti; i koja možda ne zna da je prva petoljetka Jugoslavije bila, u prvom redu, politički projekt KPJ-a na čelu s Josipom Brozom Titom.
Arčabić u velikom dijelu izložbe inzistira na ideološkom karakteru procesa petoljetke: dijelom zato što izložba u tom ključu nudi impresivan arhivski materijal, a dijelom vjerojatno zato da mlađoj publici pokuša objasniti pojam ideologije u procesu nastanka (jugoslavenskog) društva
Detaljizam i širina okvira povijesne kontekstualizacije stvar su autorske procjene u ključu pretpostavljene publike. Zato starijoj publici, onoj koja socijalizam ima u življenom iskustvu, zbunjujuće može djelovati Arčabićeva najava izložbe kojom, u formi nekoliko pitanja u popratnoj knjižici, valjda nastoji potaknuti posjetitelje na problemsko mišljenje.
U kojem smjeru da bacite misli za odgovor na ovo, prvo pitanje koje je postavio autor izložbe: "Je li prvi petogodišnji plan (petoljetka) bio isključivo polazište za modernizaciju socijalističke Jugoslavije, u čijem je sastavu bila Hrvatska od 1945. do 1991. godine?" Ili drugo pitanje: "Kako je funkcionirala modernizacija u jednopartijskom sustavu s monopolom odlučivanja male skupine ljudi te razgranatom državnom birokracijom?"
I sad, ako smo procijenili da ne razumijemo što znači problem "isključivog polazišta za modernizaciju", jer je valjda logično da modernizacija Jugoslavije (u političkim okvirima KPJ) nije bila moguća bez prethodne industrijalizacije kao procesa u kojoj se obavilo elementarno opismenjivanje stanovništva i započeo razvoj urbaniteta, pa prvo pitanje radije shvaćamo kao retoriku apela izložbe, odgovor na drugo pitanje možda je dobro gledati kroz dokumentarnu vizuru.
Koristimo se građom jednog Arčabićevog teksta (što je javnosti dostupan, prikvačen uz najavu izložbe) o ovoj problematici, gdje se citira izvještaj s debate o proračunu za 1949. godinu sa zajedničke sjednice Saveznog vijeća i Vijeća narodne skupštine FNRJ 28. prosinca 1948., a objavljen je u zagrebačkom izdanju dnevnog lista Borba. Vodeći jugoslavenski ekonomski ideolog i jedan od tvoraca prijelaza na sustav radničkoga samoupravljanja Boris Kidrič ondje javno opravdava tijek planske privrede nakon razlaza s Informbiroom, a Borba to prenosi ovako:
"Koristeći se statističkim pokazateljima, Kidrič je demantirao prigovore kritičara iz redova Informbiroa da se jugoslavensko vodstvo 'zatrčalo' s provedbom petoljetke te da su zbog 'nacionalizma, avanturizma, autarhizma i drugih sličnih 'vrlina' uspeh 1948. godine preplanirali, a sada, pod udarcima stvarnosti, došli k pameti i počeli pomalo popuštati, znači u stvari odricati se Petogodišnjeg plana'.
Proizvodnja "novog socijalističkog čovjeka" ideološki je motor prve petoljetke (Foto: Sandro Lendler)
Kidrič je bio odlučan u tvrdnji da je cjelokupni plan industrijske proizvodnje 'blagodareći zalaganju naše herojske radničke klase i pravilnoj liniji CK naše Partije i vlade pobedonosno ispunjen – uprkos nepredviđenih teškoća, koje su se pojavile bez naše krivice, a protiv osnovnih interesa – ne 'Titove klike', nego naših naroda."
Drugačije kazano, analitičko pitanje izložbe "Ideologija i planska industrijalizacija 1947-1952." bilo bi možda ono o svrsi usporedbe nekad i sad, a lijek protiv (ne samo revizionističke) potrebe da se "analitički" misli u tonalitetima općenitih usporedbi "dvaju režima", od kojih je jedan ekspresivan u ekstremima (demoniziran, romantiziran), a drugi naprosto suvremen, upravo je ova Arčabićeva izložba tvrdih, dokumentiranih činjenica.
U najširem smislu shvaćeni, modernizacijski procesi u Jugoslaviji uvijek su imali jasnu političku logiku: jednu do Informbiroa 1948.,drugu nakon revizije petoljetke do 1952. godine, treću nakon 1950-ih. Planska industrijalizacija u vrijeme prve petoljetke nije bila moguća bez motora: ideologije socijalističkog društva u proizvodnji "novog socijalističkog čovjeka".
Svakodnevica jugoslavenskog društva bila je impregnirana ideologizacijom progresa. Arčabić u velikom dijelu izložbe inzistira na naglasku tih hladnih činjenica, o ideološkom karakteru procesa petoljetke: dijelom zato što izložba u tom ključu nudi impresivan arhivski materijal, a dijelom vjerojatno zato da mlađoj publici pokuša objasniti pojam ideologije u procesu nastanka (jugoslavenskog) društva.
Izložba se otvara reprodukcijom monumentalne realističke kompozicije "Sondiranje terena Novog Beograda" slikara Bože Ilića iz 1948., što je izložbena posudba iz Narodnog muzeja Srbije. Uvriježilo se tvrditi da je ta slika paradigmatski primjer jugo-socrealizma – što pak ovisi o temeljnoj definiciji socrealizma u umjetnosti Jugoslavije, o čemu se mišljenja razlikuju – ali nije meritum ove prigode.
Izloženo je i petnaestak kratkih originalnih, za ovu priliku digitaliziranih, propagandnih filmova, zapravo filmskih žurnala nastalih krajem 1940-ih i početkom 1950-ih; propagandne pjesmice i kraće književne forme poznatih i nepoznatih autora izdvojene iz čitanki za osnovne škole i niže razrede srednjih škola.
Stambena politika iz budućnosti – izgradnja radničkih naselja (Foto: Sandro Lendler)
Prostorom izložbe dominiraju dvije slike nastale u čast uspjeha petoljetke: prvi put je javno izložena slika Mladena Veže "Tvornica Rade Končar", danas u vlasništvu neke privatne firme, i slika Slavka Šohaja "Tvornica", što prikazuje Željezaru Sisak, u vlasništvu Muzeja Jugoslavije. Općenito, autorska pedantnost i trud u prikupljanju građe iz fundusa muzeja diljem Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije vrijedna je činjenice da se izložba može pogledati čak do kraja travnja ove godine.
Međutim, najbolji dio izložbe su, bez premca, studije slučaja nastanka i poslovanja državnih poduzeća i studije planiranih naselja za radnike. Željezara Sisak, Đuro Đaković i Rade Končar bila su poduzeća saveznog značenja na teritoriju Hrvatske, najvažnija za industrijalizaciju i elektrifikaciju Jugoslavije. Na primjerima njihove poslovne kronologije najbolje se vidi kako je tekao proces petoljetke: ta su poduzeća bila prioritet, a nakon kenslanja Informbiroa i nemogućnosti uvoza sirovina, tehnološka zaostalost morala se krpati "vlastitim snagama", uz kroničan nedostatak radne snage.
Također, iz današnje perspektive nevjerojatno izgleda pregled planova i gradnje triju naselja radnika poduzeća savezne teške industrije u Zagrebu: Prvomajska i Tvornica parnih kotlova na današnjoj Volovčici, Jedinstvo u Gajnicama i Rade Končar u Voltinom naselju. Dio nacrta za ta tri zagrebačka kvarta prvi put je izložen na ovoj izložbi.
Planove za izgradnju naselja, s datumom dovršetka do kraja 1951. izradio je Institut Narodne Republike Hrvatske. Naselja su zamišljena kao funkcionalne stambene zajednice sa sadržajima koji im jamče specifičnu, kvalitetno zaokruženu samodostatnost tako što na jednom mjestu osiguravaju jedinice za opskrbu, pedagošku skrb, obrazovanje i rekreaciju stanovnika.
Iz poznatih razloga, dinamika izgradnje bila je mnogo sporija od planirane, a znatan dio stambenih i javnih zgrada nažalost nije realiziran. Svejedno, srce se stegne kad promatrate izložbene kronologije izgradnje tih naselja, pa na kraju izložbene balade vidite da je, ipak, u svakom od tih naselja postignut značajan civilizacijski saldo.
1952. godine dovršena je gradnja stambene zgrade za samce, 1953. godine dovršeni su građevinski radovi na sedam (već useljenih) zgrada s obiteljskim stanovima, kao i na gradnji društvenog doma i doma kulture. Na terenu suvremene deindustrijalizirane kapitalističke Hrvatske, sve ovo, zar ne, izgleda kao znanstvena fantastika. Kao fikcija.
Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte sve slike u galeriji.
