Iako je od potresa na Baniji prošlo više od pet godina, gotovo je nemoguće naići na banijsku obitelj s kojom razgovor neće biti obilježen prisjećanjem na katastrofalno podrhtavanje tla. Vrijeme se na Baniji više ne mjeri onim prije i poslije turobnih 1990-ih: 'čast' da bude takva razdjelnica sada je pripala 29. prosincu 2020. godine.

Luščani, selo u sastavu Grada Petrinje, tada je zamalo izbrisano s lica zemlje. Do danas je ondje obnovljeno svega par kuća, a mnogi njegovi  stanovnici još uvijek žive u limenim kontejnerima ili negdje drugdje izvan svojih domova, u privremenom smještaju.

Poslije razornog potresa, brojni su novinari obilazili selo kako bi izvještavali javnost o razmjerima štete i životima mještana. Danas, riječi je u njih malo, zamijenilo ih je odmahivanje glavom, možda kao znak mirenja s nemoći i sudbinom. Tek će ponetko tu i tamo dobaciti: "Džaba vi pišete, ništa se promijeniti neće."

Tako su i luščansku porodicu Kulović, danas 77-godišnjeg Simu i dvije godine mlađu Branku, više puta iza potresa posjećivali novinari svakojakih glasila. Premda im je takav interes javnosti bez opipljivijih rezultata možda već dozlogrdio, i nas su dočekali ljubazno, pa nam uz svježe pripravljenu kavu strpljivo prenosili što ih je zadesilo tog kobnog dana i nakon njega u seriji dodatnih potresa.

- Kad je prvi put pošteno zatreslo, bili smo u kući, u svom dnevnom boravku. Sve se dogodilo tako iznenada i toliko brzo da ni u dvorište nismo dospjeli istrčati, jednostavno smo se skamenili. Izišli smo van tek kad je podrhtavanje donekle prestalo, a i tada jedva, ulazna su vrata bila zaglavljena. Kako se učas proširilo da ima i poginulih, krenuli smo odmah obilaziti komšije da vidimo kako su prošli. Već sutra je počela pristizati pomoć, a i statičari su došli za koji dan: nama su na kuću nalijepili crvenu naljepnicu i upozorili nas da u nju nipošto ne ulazimo, a kamoli da u kući boravimo. Tako smo tri dana i tri noći proveli kod prijatelja u Banskom Grabovcu – prisjeća se Simo muke.

Kulovići su vrlo brzo podnijeli zahtjev za obnovu uništenog doma, no tada doživljavaju dodatni šok: uvidom u zemljišne knjige ustanovljeno je da dio kuće uopće nije na njegovu posjedu, bez prava na obnovu. Iz tog je razloga Simo pronašao dva svjedoka koja su potpisima potvrdila da su u istoj kući prije njega živjeli njegov otac i njegov djed, ali je svejedno uslijedilo mučnih par godina čekanja na rješenje nadležnog tijela u Zagrebu, kojim su tek lanjskog rujna obaviješteni da svoje imovinsko-pravne i korisničko-posjedničke odnose moraju riješiti – sami.

Zato je Simo bio prisiljen angažirati odvjetnika koji bi ustvrdio na čije je ime upisan dio njegove djedovine: kako sada stvari stoje, taj će problem biti riješen u Siminu korist, iako mu izgubljene godine nitko neće moći nadoknaditi, kao ni materijalnu štetu.

- Da je moj pokojni otac znao da postoji štogod sporno na zemljištu, zasigurno bi to riješio još prije gradnje, ali on o tome pojma nije imao, pa se s mirom upustio u ozbiljan građevinski pothvat. Prema informacijama Ministarstva, obnova moje kuće stavljena je u tzv. mirovanje sve dok ne riješim taj problem. Dakle, dok se sam, o svom trošku, ne izborim za taj komadićak zemlje plaćanjem odvjetnika koji će to sprovesti 'u papirima'! Koliko će me sva ta besmislena papirologija koštati novca i živaca, ne znam, ali znam da mi je već svega dosta, pogotovu čekanja i natezanja. Da nemam dvojicu sinova koji su trenutno na radu u Velikoj Britaniji te snažnu želju da im ostavim djedovinu s urednim papirima, dignuo bih ruke od svega i ne bi mi palo na pamet da ispravljam tuđe pogreške i 'neurednost' sustava – kaže nam s nijansom ogorčenosti ovaj, inače smireni čovjek.

Kulovići žive od svojih mršavih mirovina, koje zajedno iznose petstotinjak eura mjesečno. U Ljevaonici sisačke Željezare suprug je proveo cijeli radni vijek, u doba kad je taj privredni gigant zapošljavao skoro 14 hiljada radnika.

- Kada bih danas mladima pričao o životu naše Željezare, malotko među njima bi mi vjerovao. To nije bila samo industrija, to je bio jedan napredni grad. Ako si bio dobar radnik, imao si solidna primanja; nisi možda mogao kupiti 'merdžu' da otputuješ na Azurnu obalu, ali si bez teških odricanja mogao jednom godišnje sjesti u Fiću ili Stojadina i otprašiti u neko od radničkih odmarališta na Jadranu i za mali novac ljetovati s obitelji. Nakon desetak godina rada dobivali smo stanove, djecu smo školovali bez poteškoća, a redovito smo sudjelovali u sportskim igrama metalaca iz cijele Jugoslavije. U takvom životu nije bilo mjesta nacionalizmima i prebrojavanju krvnih zrnaca, a danas kažu da je ta država bila trula. Eh, da nam je takve truleži danas, gdje bi nam bio kraj – razmišlja naglas Simo Kulović.

Prethodna banijska vremenska razdjelnica, ona nesretna Oluja, otjerala je ovu porodicu sve do jednog sela pokraj Šapca. Nekako su izdržali četiri godine, nakon kojih se Simo više nije ni mogao nositi s nostalgijom i novonastalim životnim okolnostima. I sve je ponovno krenulo nekakvom relativno normalnom putanjom, dok ih strašni zemljotres nije naprasno vratio na novi početak, sada obilježen još gorom nemoći i još većim nevoljama. 

- Uspjeli smo prvo nabaviti nekakvu kamp-kućicu, donirao nam ju je 'nepoznat netko' iz Zagreba, a nedugo potom smo dobili kontejner od SNV-a, poslije i drvenu montažnu kućicu od kojih tridesetak kvadrata koju su nam darovali iz Austrije. Danas kombiniramo život u toj drvenjari sa životom u kontejneru, u iščekivanju papira koji će jednom valjda pokrenuti i tu obnovu. Al' kako vrag nikad ne spava, to nisu sve moje nedaće u ovih pet godina od potresa, ne tako davno sam i srčani zastoj jedva preživio. Pa se sad držim savjeta doktora, ne dam mu se i borim se najbolje što mogu – zaključuje Simo naš susret, pa nakratko prepušta riječ svojoj samozatajnoj i tihoj supruzi, koja je diskretnom mimikom tek potvrđivala sve zavrzlame koje nam je njezin muž iznosio.

Jedina potreba koju je Branka željela izraziti bila je zahvalnost i pohvala za djelatnice petrinjskog Crvenog križa koje ih redovito obilaze.

- Simo je imao srčani udar, ja dva moždana, pa onda možete misliti kako nam je; da nije tih vrijednih cura, stvarno ne znam što bi s nama bilo.