Dva je desetljeća danas 65-godišnji Dragan Cvijetić radio u sisačkoj Željezari, a u Sisku je i živio sve do 2000., sretan što na posao ne mora putovati iz rodnog Žirovca koji je napustio još kao mladić. No na početku novog milenija, njegovi su zdravstveni problemi kulminirali do tolike mjere da je bio prisiljen otići u invalidsku mirovinu. Supruga Danica bila je zaposlena u sisačkoj Elektri, pa su isprva nastavili živjeti u tom gradu unatoč znatno manjim primanjima. Dvije su se godine nekako snalazili, razvlačeći prihode najbolje što su umjeli, no onda su ih teškoće ponukale da dostojanstveniji život potraže u banijskim brdskim predjelima.
- Od ženine se plaće u Sisku nije moglo preživjeti, a ja sam primao nekakvu crkavicu od mirovine. Više se ne sjećam koliku: znam da je nakon uplate trebalo tek dva-tri dana da se moj račun posvema isprazni. U rodni se Žirovac nisam želio vratiti, nekako je bio daleko od svega. Ukazala nam se prilika da povoljno kupimo jedno imanje u Kozaperovici, pa smo bez puno premišljanja odlučili započeti novi život u novoj sredini. Da se nisam početkom 2000-ih razbolio, odnosno da sam bio radno sposoban još bar desetak godina, od Željezare bih sigurno dobio kakav stan. Ovako ništa, morali smo se drugačije snaći. A moja djedovina u Žirovcu sve više propada, kuću i imanje u gotovo posve pustom selu gutaju drača i trnje - objašnjava Dragan.
I ratne turbulencije s početka 1990-ih zatekle su Cvijetiće u Sisku. To su mračno razdoblje proveli na svojim radnim mjestima, ni ne pomišljajući napustiti ih unatoč manjim neprilikama i verbalnim sukobima sa sugrađanima i kolegama. Nevolje su ignorirali ili uspješno izbjegavali. Njihova odluka da ostanu u svojoj zemlji i, pošteno radeći, poštuju njezine, najvećim dijelom nove regule, pravila i propise bila je čvrsta.
Kad se danas sretnem s bivšim kolegama, nikad se ne pitamo za naciju, samo za zdravlje i porodicu. Pa popijemo pokoje piće u ime tih starih, dobrih vremena, kaže Dragan
- Radio sam s ljudima muslimanske, romske i hrvatske nacionalnosti, a za većinu drugova nisam ni znao koje su nacije sve dok ispotiha, pred rat, nije započelo prebrojavanje po toj osnovi. Čak su mi djecu vršnjaci znali tu i tamo provocirati, no znao sam da je to više pitanje njihova kućnog odgoja nego istinske netrpeljivosti. Eto, kad se danas sretnem s bivšim kolegama, nikad se ne pitamo za naciju, samo za zdravlje i porodicu. Pa popijemo pokoje piće u ime tih starih, dobrih vremena - kaže Dragan.
Ipak, dvadeset godina u nekadašnjoj Valjaonici bešavnih cijevi sisačkog industrijskog giganta, ostavilo je duboke tragove u životu našeg sugovornika, koji danas s velikim žaljenjem prati tužnu sudbinu nekad moćnog radnog kolektiva koji je prehranjivao generacije Banijaca.
- Sa svojim podružnicama u Topuskom, Glini-Matijevićima i Novskoj Željezara je imala 13 tisuća radnika. Danas u pogonima radi jedva par stotina ljudi, a da bilo koga pitate tko je vlasnik, nitko pojma nema: petljali su oko Željezare Rusi, Mađari, Talijani i vrag zna tko sve ne. Uglavnom, tkogod bi zasjeo u vlasničku fotelju, samo bi smanjio broj radnika, i to ne za njih par nego za stotine, pa i tisuće. Nikad više nekadašnjih dobrih vremena, one radničke solidarnosti i elana, bojim se. U čađavim i masnim pogonima kovali smo se i izgrađivali smo kao ljudi. Nema tog životnog fakulteta koji bi nas toliko naučio, barem o životnim stvarima i međuljudskim odnosima. Mladići su u takvom okruženju preko noći sazrijevali u muškarce sposobne prehraniti i njegovati svoju obitelj te pravilno odgajati djecu - objašnjava nam.
Cvijetići imaju kći Željku koja i dalje živi u Sisku te sina Dragoljuba koji s porodicom živi u Glini: oboje djece često posjećuje roditelje, pomažući im kadgod zatreba i stoga što im je rad na seoskom imanju svojevrsni odmor od svakodnevnice. Premda se rijetko žale na svoje sadašnje životne okolnosti, Dragana i Danicu podjednako zabrinjava ista stvar.
- Kada smo prije više od dvadeset godina kupili ovo imanje i doselili u Kozaperovicu, bilo je naroda u svim okolnim selima: Klasniću, Gradcu, Brestiku. No kako vrijeme odmiče, ljudi sve brže nestaju odavde. Otkako smo tu, bio sam na više od stotinu sahrana i ispraćaja, a na vjenčanju tek jednom, i to prije petnaestak godina. Ni krštenje nekog djeteta nisam ovdje doživio. To vam je slika naše Banije, nestaju ljudi. U rodnom mi Žirovcu nijedno dijete ne ide u školu, a nekada je mjesnu pohađalo više stotina đaka. Žirovac je bio općinsko središte s mjesnim uredom, poštom, milicijskom stanicom, trgovinama i birtijama. Danas je to pustoš u kojoj ničega nije ostalo, selo je spalo na nekolicinu vremešnih povratnika. Sve nam je to donio rat, besmislen i nepravedan. Jedino što je zajedničko zaraćenim stranama su majke u crnini – iznosi nam Dragan svoja razmišljanja.
Njegova je kralježnica sada u još gorem stanju od onog koje ga je naprasno otjeralo u mirovinu, ali ga učestali bolovi ne ometaju u ustrajnosti i radu; kaže da ga kičma ionako više boli kad odmara, pa stisne zube i strpljivo brine o šezdesetak ovaca i svinjama koje uzgaja za zimske zalihe mesnih prerađevina. Tu je i dvorište puno peradi – koka, pura i pataka, a i bašča koju valja njegovati želi li se uživati u njezinim plodovima. Naravno, sve bi mu bilo puno teže, ako ne i nemoguće bez njegove vrijedne Danice.
- Rođena sam u Donjoj Čavlovici, ali me sudbina preko Siska dovela u Kozaperovicu. Nisam požalila. Ovo je sada moj dom u kojem se vrlo dobro snalazim. Uživam u mirovini što sam je zaradila u 35 godina staža. Osim toga, Dragan i ja podijelili smo poslove, pa sve dobro funkcionira: moji su kuhinja i vrt, a na njemu je stoka i živina. Živimo, radimo i dobro nam je – zaključila je kratko Danica Cvijetić naš posjet Kozaperovici.
