Nevolje stanovnika Banije najvećim su dijelom započele početkom devedesetih, s posljednjim ratom. Za neke, posebice ljude srpske nacionalnosti, nastavile su se u Oluji, pa kulminirale njihovim paničnim bijegom u nepoznato i eventualnim povratkom na mahom razorena i devastirana ognjišta.

No danas 58-godišnja Vlatka Đuričić iz Donje Oraovice pokraj Dvora s tamnijom se stranom života suočila i prije rođenja: naime, njezina je majka nosila blizance, ali krupniji dječak nije preživio kompliciranu trudnoću i porod, a njezin život doista je visio o koncu, pa su u dvorskoj bolnici morali uložiti sve moguće snage u borbi za spas novorođene djevojčice koja je težila svega 1600 grama. U strepnji za Vlatkin život, liječnici su je odlučili prebaciti u Sisak, s nadom da će ondje imati bolju postnatalnu skrb.

- Po maminim pričama, u sisačkoj bolnici tada nije bilo inkubatora, pa su ispod mog krevetića jednostavno postavili termofor, a cijelu mene prekrili vatom. Bila je to borba na život i smrt, ali majka je imala puno mlijeka koje sam ja rado prihvaćala, pa sam nekako i taj prvi životni okršaj prepentala i preživjela. Ipak, sve je to utjecalo na moje zdravlje i kasniji razvoj: ostala sam sitna i malešna i u djevojačkoj dobi, pa sam valjda zato izbjegavala momke, misleći da me takvu nitko neće zavoljeti. Nisam se nikad ni udala, iako ne mogu reći da nije bilo prilike. Imala sam par momaka, no čim bih kod njih primijetila zazor prema mojoj krhkoj pojavi i očitoj boležljivosti, prekidala bih tu vezu. Nisam to, doduše, nikad požalila, jedino mi je sada žao što nisam djece imala; strah uslijed groznog iskustva moje mame bio je jači od želje da ostanem trudna – hrabro nam otvara Vlatka vrata svoje intime.

Danas ta žena samuje, otkako joj je 2004. umrla majka, a onda 2019. i otac. Do mračni 1990-ih obitelj je živjela od poljoprivrede – ne u osobitom izobilju, ali ni u neimaštini. Roditelji su bili vrijedni, a njihova im je jedinica pomagala koliko je mogla. Osnovnu je školu završila u Divuši, do koje se svakodnevno moralo hodati po osam kilometara tamo i nazad. Prva dva razreda  srednje putovala je pak do Dvora, a potom nastavila obrazovanje u kostajničkoj srednjoj obućarskoj školi.

- Ja sam vam dakle 'šuster', ali od tog umijeća nikada nisam živjela. Roditelji su inzistirali na tome da dođem do neke diplome ili svjedodžbe. Mislili su da će mi to olakšati život, ali ja vam za taj zanat nisam baš marila: tu i tamo popravila bih sebi ili svojima cipele i papuče, i to je bilo sve od moje struke. Bilo mi je draže baviti se poljoprivredom s mamom i tatom -  objašnjava nam sada zrela žena na pragu tzv. treće dobi.

Vlatka Đuričić (Foto: Vladimir Jurišić)

U kolovozu 2005. i ta je tročlana porodica spašavala živu glavu bijegom pred olujnim vjetrom: napuštaju staro oraovičko ognjište, pa u dugoj koloni svojih sunarodnjaka kreću put Srbije, gdje će završiti u autonomnoj pokrajini Vojvodini, u kojoj nikada prije bili nisu. Iako su u prihvatnom centru u vojvođanskom Čuruku dobivali tri vrlo skromna obroka dnevno, za sve ostalo su bili prisiljeni raditi po njivama i poljima.

- Kopali smo i obrađivali tuđu zemlju svakodnevno, a onda je tata meni i mami zabranio da se bavimo takvim iscrpljujućim radom koji se mizerno vrednovao. Preuzeo je sve to na svoja pleća, ali je iz dana u dan bio sve nezadovoljniji našom situacijom i tretmanom nas izbjeglih iz Hrvatske. Nekako smo izdurali dvije godine, a onda je ocu dozlogrdilo, pa je podnio zahtjev za povratkom. Na Baniju nas je dopratio UNHCR, a kad smo se napokon ponovno obreli u Donjoj Oraovici, zatekli smo imanje opljačkano, ali je bar kuća bila cijela jer je kroz sve te turobne godine na nju, koliko je mogao, pazio moj stric Vlado, tatin brat. Svejedno, za sobom smo bili ostavili nekoliko krava, svinje, ovce i kokoši, a sad je opet trebalo krenuti iznova. Nije nam bilo lako, ali smo uz puno rada, muke i odricanja u tome uspijevali sve dok mamu za par godina nije dokrajčio moždani udar, a onda je poslije tati zatajilo srce. Tako da već pet godina živim sama, sa svega 232 eura socijalne pomoći. Kad platim režije, nabavim drva za zimu i kupim osnovne namirnice, preostane mi kojih šezdesetak eura za sve ostalo. Najgore mi je što moram plaćati naknadu za slivne vode, iako ne pamtim da je itko ikada došao ovamo očistiti jarke, kanale i odvode. Priča se da ćemo doskora morati plaćati i odvoz smeća, a ja stvarno ne znam kako ću namaknuti novac za to – strepi pred neizvjesnom budućnošću i svojom nezavidnom materijalnom situacijom naša sugovornica.

Za vrijeme razgovora, nekoliko je puta napomenula koliko joj znači pomoć Crvenoga križa, pa i sami odlučujemo posjetiti podružnicu te organizacije u Dvoru. Njezin ravnatelj, Dragan Šašo, pohvalio je naše zanimanje za Vlatku Đuričić, pa odmah istaknuo kako je i sam dobro poznaje te kako svi o njoj po 'službenoj dužnosti', brinu, no ponajviše Gordana Meničanin.

- Kroz dva programa, Pomoć u kući i Zaželi!, brinemo o približno 180 korisnika. Uglavnom je riječ o starijim, nemoćnim ljudima, no i takvih je sve manje pa broj uključenih dosta varira. Znate, vjenčanja su u ovom kraju stvarno postala rijetkost, rađa se jedva po dvoje-troje djece godišnje, samo su sahrane i ispraćaji redoviti. I sve je više kuća čija su vrata zauvijek zaključana – oslikava nam ravnatelj trenutačno stanje u Dvoru i okolici. Gordana Meničanin hvali korisnicu za koju je zadužena i koju obilazi barem jednom tjedno.

- Naša Vlatka je jako pozitivna, skromna i hrabra osoba. Najviše je muči samoća, pa se pri svakom mom posjetu obraduje kao da smo najrođenije. Voli razgovarati i čuti nove vijesti o drugima, a zasigurno joj puno znači što joj već godinama nastojim pomoći i na sve druge moguće načine – zaključila je ta humanitarka iz dvorskoga Crvenog križa.