Naša osjetila iz okoline neprekidno primaju informacije i prenose ih u mozak, naravno uglavnom kada smo budni. Te ogromne količine podataka mozak filtrira i zadržava samo one na koje smo usmjerili svoje interese. No ni ta izjava nije sasvim točna, jer mozak sprema i mnogo toga što uopće nismo svjesni da je spremio.
Nedavno istraživanje provedeno na bebama starima od četiri mjeseca do dvije godine pokazalo je da već jednogodišnja djeca stvaraju sjećanja. U istraživanju je korištena neinvazivna tehnika oslikavanja mozga magnetskom rezonancijom kojom se može pratiti moždana aktivnost. Kada su djeci pokazali neku ranije viđenu sliku, aktivnost hipokampusa bi se povećala, što je bio znak da se te slike sjećaju. To i nije uopće čudno ako znamo da jednogodišnjaci sasvim dobro znaju tko su mama, tata i lica koja najčešće vide. Ono što je začuđujuće je da se te informacije spremaju negdje gdje nam kao odraslima nisu dostupne. Tako mala djeca u potpunosti zaborave ta lica ukoliko neka od njih nestanu pa čak i kada se radi o majčinom liku.
Mozak rastom djeteta dobiva sve kompleksnije zadaće i rana sjećanja sprema daleko od kanala svijesti koje koristi u svakodnevnom životu. Kada govorimo o svijesti, onda mislimo na skup misli koje proizvodimo i na osnovu kojih funkcioniramo. Problem nastaje kada pokušavamo razumjeti kako iz enormne količine podataka koje primamo svakog trenutka budnosti mozak filtrira samo one koje nam trebaju da stvorimo neku misao, ili možda neprekidno stvaramo misli, a mozak ih onda filtrira i propušta u našu svijest.
Već dugo znamo da je vanjski sloj velikog mozga, zvan i moždana kora ili cerebralni korteks, značajan za svjesna stanja. Međutim koliku ulogu imaju dublji slojevi mozga u stvaranju svijesti nije se znalo, jer nisu dostupni neinvazivnim istraživanjima. To se nedavno promijenilo kada su nekolicini pacijenata usađene elektrode duboko u mozak, radi liječenja od teških glavobolja. Tako je ujedno otvorena mogućnost mjerenja aktivacije pojedinih dubokih moždanih regija kada se stimulira formiranje misli i prati kako se ponašaju pojedini moždani centri do nastanka svjesne misli o stimulansu. Taj stimulans može biti neki predmet, slika ili bilo što drugo što se izabere u laboratoriju. Ono što se od ranije znalo je da je talamus, centar koji je smješten u sredini mozga između cerebralnog korteksa i malog mozga, povezan s regulacijom svjesnih stanja. Ono što je bilo nepoznato je kako se ta regulacija odvija. Pored toga, talamus je središnja točka u koju se prenose impulsi osjetilnih i motoričkih neurona i potom usmjeravaju na koru velikog mozga. Osim toga, on regulira spavanje i budnost mozga.
Eksperimenti koji su provedeni u Državnom laboratoriju za kognitivne neuroznanosti i učenje zajedno s IDG/McGovern institutom za istraživanje mozga u Pekingu, bazirali su se na prostornoj elektroencefalografiji. Pri tome su korištene elektrode uvedene u talamus i čeoni režanj moždane kore. Pacijentu je pokazana slika predmeta i praćena je aktivnost tih centara, sve dok pacijent nije postao svjestan slike predmeta. Pokazalo se da jedan dio talamusa pokazuje vrlo visoki intenzitet aktivnosti koji se samo jednom dijelom prenosi na čeoni korteks i manjim dijelom na drugi dio talamusa. Aktivnost čeonog korteksa za pacijenta znači svijest o slici predmeta. Dio informacije ne se prenosi u svijest. To jasno ukazuje da talamus ima ulogu probirača i skretničara nesvjesnog i svjesnog pri čemu neprekidno rade i povratne veze kojima svijest usmjerava talamus na izbor što će biti odbačeno, a što ne. Naravno, ovo je samo dio mnogo složenije slike o svjesnom i nesvjesnom u našem mozgu. Problem takvih istraživanja i dalje ostaje taj da dublje slojeve mozga možemo ispitivati vrlo rijetko, jer zahtijevaju rizične invazivne postupke. Valja se nadati da ćemo u budućnosti pronaći metode da indirektnim postupcima pristupimo i tim područjima u kojima se odvija najveći dio svega što nas čini nama. Koliko je na primjer talamus važan pokazuje činjenica da bez njega nitko ne može živjeti, dok ima dosta primjera ljudi koji žive bez frontalnog korteksa.
I na kraju sada možemo kazati da ima smisla kada se govori o dubokim i površnim mislima ali se to ne odnosi na njihov sadržaj i kvalitetu.
