Jelena Marković je viša znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku (IEF) te naslovna docentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kao istraživačica na projektu "Naracije straha: od starih zapisa do nove usmenosti", krenula je sakupljati građu za knjigu "Šutnje straha" (Institut za etnologiju i folkloristiku, 2024.) o načinima na koje se prešućuju i kojima se, naizgled paradoksalno, šutnjom komuniciraju i pripovijedaju strahovi i traume u postratnim kontekstima Like i Banije.

Teorijom usmenog pripovijedanja i etnografijom emocija nastavila se baviti i na aktualnom IEF-ovom projektu "Normalnost i nelagoda: folkloristički i interdisciplinarni pristupi", posebno sagledavajući što govor (ili šutnja) emocija, koje su nerijetko smatrane viškom, distrakcijom ili teškoćom u pripovijedanju, mogu razotkriti o društvenim odnosima koji proizvode etnicizirana i orodnjena iskustva oskudice u napuštenim i ekonomski devastiranim, pretežno ruralnim krajevima. Kako u glinskim montažnim kućama i toplini gostoprimstva ličkih povratnika, tako i u zagrebačkom tmurnom popodnevu, premećemo taloge svakodnevnice u šalicama netom skuhane kave.

U historiografskim i etnografskim istraživanjima, ali i psihoterapijskom kontekstu, težište se u radu s traumom tradicionalno postavlja na rekonstrukciju priče, kao preslagivanje krhotina onemogućene povijesti koju jezik u uspostavljanju i održavanju društvenoga reda zatomljuje. Kako pristupiti traumatskoj spoznaji u sterilnim uvjetima znanosti?

Osjećam golemu razliku između kazivanja kao znanstvenog konstrukta i pripovijedanja u terenskim istraživanjima. Pripovjedni kontekst mogla bih opisati kao zastajanje s ljudima u svoj nelagodi, izobličenosti ili začudnosti pogleda u svakodnevnicu. Kazivanje je usmjereno na iznuđivanje priče koja će se onda moći upotrijebiti na ovaj ili onaj način u nekom istraživanju. Iako se u terenskom radu kontekst neminovno u nekoj mjeri prilagođava potrebama istraživanja, i u odabiru teme, okolnosti i načina razgovora, čini mi se važnim što manje zadirati u spontanost interakcije, vodeći se potrebama kolektiva u koje zalazimo i gradeći međusobno povjerenje. I tu je ogromna odgovornost, ali i metodološki izazov.

Nastojim nekako napraviti zračne jastuke oko emotivno nabijenih prostora i za sebe i za druge. Za sebe da ne zloupotrijebim svoju moć jer dolazim u sredine prepune raznoraznih povreda. U istraživanju teških tema opasnost je u tome što se nešto strašno, bolno i za zajednicu ugrožavajuće povjerava istraživaču koji sada nešto s tim treba učiniti, pa čak i ne učiniti. Zato nisam brza na obaraču i skroz mi je u redu da moj terenski dan prođe i bez minute snimljenog materijala.

Jelena Marković (Foto: Sandro Lendler)

Univerzalizmom do suosjećanja

Šutnja se tu onda pretvara i u oblik metode?

Tako je. Nije na etnografskom radu da uništi tabue, nego da ih učini transparentnima, vidljivima, da nam omogući da se u njih zagledamo. Užas i zazor se prelijevaju od jedne osobe na drugu, iz jednog konteksta u drugi. Bez obzira na to koliko zaogrnuli istraživački kontekst, on ne završava u jednom razgovoru niti je u njemu počeo. U njega su se ulili razni strahovi dugoga trajanja i iz njega će se izliti razni strahovi dugoga trajanja. Zato sam se dala u potragu za mogućnostima zahvaćanja i pridržavanja glasova koji pokušavaju ukazati na razne oblike nepravdi otvaranjem prostora za imaginaciju, zamišljanje potrebno za pokretanje empatije i solidarnosti.

Frontalna komunikacija strahova i nelagoda nasilju izložene grupe nije dobra jer se gubi mogućnost prepoznavanja sličnosti naših vlastitih strahova i nelagoda u strahovima i nelagodama nasiljem utišane grupe. Tek ako problem na neki način univerzaliziramo, tek ako razjasnimo da se tiče svih, tek onda možemo dobiti suosjećanje. Jer, nažalost, čitamo samo naslove te smo često emocionalno lijeni da se stavimo u tuđe cipele i promislimo iz tuđe perspektive. Zadatak etnografskog rada je uspostavljanje dijaloga između tamo nekog čovjeka na terenu i nekog čitatelja, koji mogu imati potpuno oprečne stavove, posebno kada su u pitanju ratne traume, gdje pojedine grupe postaju jedna drugoj objektima mržnje i straha. Ne bih čak rekla ni da smo mi tu medijatori. Sličniji smo dvorskim ludama, liminalnim figurama koje prešute malo ovdje, malo ondje, da bi se komunikacija uopće mogla uspostaviti.

U istraživanju teških tema opasnost je u tome što se nešto strašno, bolno i za zajednicu ugrožavajuće povjerava istraživaču koji sada nešto s tim treba učiniti, pa čak i ne učiniti. Zato nisam brza na obaraču

Kako se razlikovalo iskustvo etnografskog rada u Lici i na Baniji?

Istraživanja u Lici, u odnosu na Baniju, bila su potpuno drugog emocionalnog tona. Treba napomenuti da govorimo o specifičnom području, od nekih 30 četvornih kilometara. To nije, naravno, cijela Lika niti cijela Banija. U Lici sam primijetila, što, naravno, može ovisiti o meni, o mom pristupu, da je iskustvo ratnog stradanja i osobito povratka zamjetno romantizirano. Dok, recimo, na Baniji, nakon ponavljajućeg stradanja, ovaj put u potresu, i te slike bolje prošlosti i bolje budućnosti rasipaju se u bremenitosti nagomilane traume. Gušenje riječi u suzama prije nego bi uopće bile izgovorene, osobe s kojima sam razgovarala brže-bolje bi okrenule na šalu i ironiju, neku anegdotu, u bespomoćnosti borbe s govorom.

Tu dolazi do neke vrste razočaranja u priču i pomirenja s time da nije moguće nazrijeti budućnost koja bi se mogla pripovijedati. Banijska trauma dala mi je za misliti nije li, metaforički govoreći, smijeh doista za one koji najviše pate. Urezana je svijest o tome da se nasilje može ponoviti i da treba biti spreman u bilo kojem trenu otići. Jedna od mojih sugovornica u stanu nije imala lustere, samo žarulje. Kaže, nikada više ne želi imati luster. Taman je kupila jedan pred rat, prekrasan, koji je tada skupo platila. Kuća je nedugo zatim uništena. Tu ostaje ogoljeni zid sa žaruljama da bi se minimizirao život, smanjila šteta koju bi mogli izazvati novi gubici.

Početkom 1990-ih u Puli ste bili članica Dramske radionice INAT. U zajedničkim je promišljanjima režisera Branka Sušca i par amaterskih glumaca 1993. izbrušena predstava "Proba orkestra". Vojnik-dirigent vodi publiku zamračenim podzemnim tunelima, u kojima se isprepliću tjeskoba i panika kako raste njegova agresija nad likovima prisiljenima sudjelovati u orkestru, koji se svako toliko zaustavlja u izvedbama zbog emocionalnih prodora u bilo kakav pokušaj strukture. Što vam je predstava tada omogućila artikulirati i što su uvidi koji su vas vodili prema današnjem razumijevanju etnografije?

Da, ta predstava je jako nalikovala onome što danas smatram dobrom etnografijom. Umjetnost, kao i dobra etnografija, mora nas voditi na putovanja koja su neugodna, uznemirujuća i koja nemaju ništa iscjeljujuće u sebi. Naši razgovori su samo formom podsjećali na terapijske zajednice, ali nisu imali ništa iscjeliteljsko u sebi. Nije bio cilj iscijeliti išta. Nego objelodaniti i rastočiti sve ono što se oko nas događa, i strahove i antistrahove i strahove od kolektiva i kolektivne strahove, konkurentske istine. U znanstvenom radu se stalno spotičemo o epistemološku prtljagu etnografije. Za uvide onkraj epistemološke prtljage etnografije bila bi potrebna potraga onkraj kolektivnih strahova, koja u središtu ima univerzalno, koja bi mogla promatrati strah i druge emocije kao one koje ne samo da mogu, nego najčešće i pomiču prema reorijentaciji pogleda u svijet. To sam htjela postići i svojim istraživanjem.

Jelena Marković (Foto: Sandro Lendler)

O krhkosti pacifističke pozicije

U knjizi predlažete pomak prema performativnoj etnografiji. Kako su teatar i etnografija povezani?

"Proba orkestra" bila je neka vrsta etnografije kazališnih amatera, eksperata vlastita iskustva. Ona može funkcionirati kao "slučajna", "usputna" etnografija emocija o ratu i u ratu, o egzistencijalnim strahovima u obiteljskim domovima sudionika, strahovima za bližnje i od mobilizacije i za poslijeratnu budućnost. Spomenula bih sjajnu predstavu Marine Petković Liker ''Razgovaranje'' koja je možda najbliže ideji performativne etnografije, a koja govori o nemogućnosti komuniciranja traume na temelju njezina istraživanja u Dardi.

U predstavi se nazire užasna napetost, vrlo je malo govora, uglavnom nepovezanog, teško je vidjeti o čemu se tu zapravo radi. Ali osjećaš težinu i prešućivanje svega što je u pozadini traume. Zanima me što bi se desilo kad bismo se kao kazališni amateri, a eksperti svog iskustva, mogli s etnografom popeti na pozornicu, uvjetno rečeno, što bismo mi mogli tamo izvesti, na koji način bismo mogli otvoriti se jedni drugima i mogućim ozljedama? To bi bila performativna etnografija, nešto što želim istražiti pomnije.

Banijska trauma dala mi je za misliti nije li, metaforički govoreći, smijeh doista za one koji najviše pate. Urezana je svijest o tome da se nasilje može ponoviti i da treba biti spreman u bilo kojem trenu otići

Koje su teškoće i problemi ratne etnografije u Hrvatskoj koja je težila tematizirati stradanja i izbjeglištvo? Kako je razlagala, a kako hranila tišinu koja se rastegnula i do danas?

Jednim dijelom, hrvatska ratna etnografija pokazala je krhkost pacifističke pozicije u vremenu opće opsjednutosti kolektivitetom. U znanstvenom je kontekstu bilo teško održati neku antiratnu poziciju zbog pritisaka da se radi o "pretjeranoj antiratnosti", ali i biti samokritičan prema održavanju nacionalnog imaginarija. Istraživačice ratne etnografije puno su truda ulagale u tumačenja svoje emotivne (ne)kompetentnosti da pišu o sebi u akutnom stanju straha. Stalno su se žalile da riječi nisu dovoljne da bi opisale strah, užas, bol i ljutnju. Eksplicitno su naglašavale "prirodnost" šutnje, ali i njezinu opasnost u smislu nužnosti intelektualnog djelovanja. Ratna etnografija je, kao posljedicu neriješenih prijepora, trpjela međunarodne kritike za jednostranost i emotivnost, o čemu je pisala Lada Čale Feldman 1995. u tekstu ''Intelektualna promišljanja i znanstveni prioriteti''.

U zapisima o boli ogoljavate kako institucionalizirani prostori skrbi poput bolnica i staračkih domova zagušuju bol, izmještajući je, sklanjajući je da ne ometa, jer je bol drugih ljudi teret kojeg se društvo pokušava otarasiti. Kako suvremena medicina funkcionira kao mehanizam "odlaganja" života koji više ne mogu biti iskorišteni za rad?

Medicinsko razumijevanje i komuniciranje boli samo je jedan od mogućih aspekata njezina razumijevanja, ali nije jedini. Liječniku se pridaje ingerencija nad boli, znanje o tome je li uopće potrebno i kako odgovoriti na nju. Bol je često ignorirana, smatrana samo simptomom nečeg drugog, a u nekim okolnostima, čak ni to. U pozadini je ideja da nitko neće umrijeti od boli. Ako ustanoviš da ta bol nije simptom nečeg što je smrtonosno, onda zdravstvo ta bol više ne zanima. Ili su to neka jednostavna rješenja koja nisu uopće rješenja, medikamenti koji zapravo ništa ne rješavaju. Jako me mori dehumanizacija starijih, bolesnih i nemoćnih ljudi u medicinskim ustanovama, izolacija u kojoj šutnja postaje apsolutna.

Jako me mori dehumanizacija starijih, bolesnih i nemoćnih ljudi u medicinskim ustanovama, izolacija u kojoj šutnja postaje apsolutna. Zaboravlja se, i nije izlišno ponoviti, da su i umirući ljudi živi ljudi

Zaboravlja se, i nije izlišno ponoviti, da su i umirući ljudi živi ljudi. U tu dehumanizaciju nastojala sam zakoračiti u knjizi bilježeći i vlastiti gubitak, svjedočenje nezamislivoj patnji meni bliske, starije, teško bolesne, ali potpuno svjesne osobe. Moja najveća osobna trauma bilo je nastojanje da mu u dehumanizirajućem sistemu očuvam dostojanstvo, da vodim brigu o svemu što ga čini ljudskim bićem.

Takav angažman bližnjih je važan za osobu u boli jer se u institucijama otvara širok prostor za objektivizaciju, ponižavanje, zanemarivanje i dehumanizaciju pacijenata, što uzrokuje dodatnu bol i patnju. Upravo je zato pratnja tako važna kao spona između boli i jezika, pojedinca i kulture, medikaliziranog tijela i dostojanstva ljudskog bića. Vidjela sam jako puno okrutnosti i nebrige u medicinskim ustanovama, manjak empatije, sve krugove pakla.

Jelena Marković (Foto: Sandro Lendler)

Nevolje u administrativno-bolničkom sustavu

U folkloristici i etnologiji "loša smrt" je umiranje u kojem nemamo kontrolu nad time gdje i kako želimo umrijeti, što nam je potrebno na tome putu i kako ga olakšati. Hladnoća i alijeniranost skrbi održavana birokracijom i zapuštenošću zdravstva omogućava da se boli pristupa skoro pa mehanički. U čemu se očituje dekontekstualizacija medicinskoga rada iz širih napora prema izgradnji dobrobiti kolektiva kojoj bi trebao doprinositi?

Nije isto dolazi li osoba u medicinsku ustanovu kao žena s poremećajem srčanog ritma, rodilja, kao mlada ili kao stara ili s jednom nogom u grobu. Svaki put je našem životu pripisana drugačija vrijednost. Svaka dijagnoza, naša dob, naš rod… sve to zapravo utječe na to kako će biti zadovoljene naše potrebe za time da se prema nama odnose kao prema ljudima. A ako oboljeli i umirući nije potpuno lišen ljudskosti, oduzeta mu je odraslost. Tada je uglavnom sveden na zlostavljano dijete.

Da ne pričamo o tome da nemoćne osobe ne mogu ostvariti ni temeljnu medicinsku skrb. To je užasno puno logistike. Od uputnica do čekanja na šalterima za naručivanje, do moljenja, moljakanja, traženja, zvanja, to je nekome bolesnom potpuno neizvedivo. Administrativni sustav postavljen je tako da se o sebi i svome zdravlju mogu brinuti samo zdravi i pokretni ljudi. Briga za ljudski život zamire i u mučnom nastojanju da osoba ne umre tebi, da umre nekom drugom. I onda ingerencije, to konstantno prebacivanje od liječnika do liječnika, bez ikakve stvarne podrške i informacija koji postaju slučajnošću, devijacijom medicinskih ustanova.

Dio toga je i u kapitalističkom zaboravu (ali i u onom zaboravu zamjetnom u krugovima koji pokušavaju kritički prema njemu progovarati) da nismo samo radnici, da imamo odgovornost jedni prema drugima, u toj bespoštednoj mašineriji eksploatacije i nasilja.

Temeljno je pitanje dokle seže ljudsko dostojanstvo. Koliko god mi htjeli pričati o tome drugačije, ono za sve nas očito u nekom trenutku prestaje, oko toga se trebamo zapitati, kao ljudi. Kad prestaje ljudski život? Kad prestaje za nas, kad prestaje za našu okolinu, kad prestaje za instituciju, ovu ili ovu, privatnu ili javnu. Za neku javnu instituciju naš život prestaje puno, puno prije. Ako platimo, ako si to možemo priuštiti, onda ćemo imati još malo dostojanstva. Samo onda ćemo dobiti emocionalni rad, emocionalnu podršku, razumijevanje, priznanje patnje.

Kako graditi spone solidarnosti u društvima raspuknutima traumom i boli? Kako doći do toga da emocije uzmemo kao pouzdanog svjedoka i kaleidoskope mogućeg znanja?

To možemo samo ako pokažemo svom sugovorniku da smo spremni na njegovu bol, na njegove emocije. Mislim da je u tome štos. Emocije su nerijetko diskreditirane i odbačene, shvaćene kao iracionalnost koja ne zaslužuje pažnju. Ako želimo naprednije, bolje, povezanije, smislenije društvo, nije problem u vještini pričanja o traumi, nego u vještini slušanja. To nije ništa veliko, ništa što bi se moglo pripisati nekoj predivnoj osobini, nego je to sposobnost učenja iz vlastita života. Ako govorimo, recimo, o boli… Samo vlastito iskustvo boli te može pripremiti na tuđe iskustvo boli. Ništa drugo. Za slušanje… Da smo u stanju posegnuti za tim iskustvom i zadržati se u njemu, unatoč ozljedama, da bismo prevladali usamljenost i distancu jedni među drugima.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.