Moje riječi ne mogu pomoći Palestincima, i nemaju takav domašaj da zaustave rat na vrijeme. Da naprave neki grubi zbroj od minus četrdeset hiljada mrtvih. Mal jezik, slab domet. Nije konkretan kao jezik nasilja, koji kad želi poderati svijet, onda ga izbriše s lica zemlje. Ne ruši kuće, ne ubija, ne raznosi bolnice, ne prenosi oružani teret i sidri se negdje između Otrantskih vrata i Lastovnjaka dok si ne osigura pristanište, u samom raju ove dislocirane i munjene planete. Jezik se koprca i radi polako, kao sjemenka baobaba, čuči pod zemljom i izviri iz nje tek kad se za to poslože uvjeti. Trebaju mu godine da se ukorijeni i nikne na vlastitoj, sebi prirodnoj, a nekmoli ratom opustošenoj zemlji. Do ljudskosti se riječima dolazi najsporije, ništa nije glasnije od bombi, i ništa se slabije ne čuje od krikova koje je proizveo užas genocida. Opća mjesta za nekog kome su riječi alat, ali stvarno je tako.
***
Kad sam bila mlađa i kad bih šetala novim gradovima, vadila bih tad mali idiot fotoaparat, poslije mobitel, i fotografirala razne kipove i statue. Htjela sam pokazati da putujem, da sam krenula i da me više ništa neće zaustaviti. Neka naivna simbolika nas kojima su temelji bili izliveni rano i bez pitanja gdje bismo i kako voljeli rasti. Možda je u svemu bile i obične turističke simbolike. Vrag će ga znati iz ovih pozicija gdje sve može kao na poledici poskliznuti u naknadnu pamet. Nego… Obično su na tim fotografijama bili vojnici, konjanici, vojskovođe, i za razliku od mojih temelja, bili su izliveni u nešto pitomijem materijalu, bronci. Iz tih je spomenika štošta bilo jasno, nije se oko trebalo vježbati na finom kunstu i muzejskim primjercima, mnogi su imali jedan zajednički nazivnik: spomenici se podižu mrtvima. Ali, shvatit ću godinama poslije dok budem pregledavala stare beskorisne SD kartice, mobitele koji su postali tek eksterni diskovi, relikti nekih prošlih vremena i prijašnjih verzija jedne djevojke: nisam ja fotografirala ni svoja putovanja, ni odrastanje, ni konjanike, nego rat. A rat je živ. Rat je… živ.
***
Lee Miller izvještavala je s bojišnica za vrijeme Drugog svjetskog rata i svojim je fotoaparatom, nešto malo manje naivno nego ja, dokumentirala užase rata. Bila je, i zapravo i ostala, najpoznatija po svom stažu ratne reporterke. Snimila je, između ostaloga, i oslobađanje zatvorenika iz koncentracijskih logora Dachau i Buchenwald. Ali, jedna od najupečatljivijih njezinih fotografija, a danas vjerojatno i najpoznatijih, snimljena je u Hitlerovu stanu u Münchenu, u firerovoj kadi u kojoj se okupala, smrdljiva i umorna od rata. Ta je slika metafora za štošta, ponajviše za ljudsko stanje čak i kad se umjesto vodom prvo kupaš okupacijom i bombama.
Ne možeš mu uteći ni za vrijeme najvećih nevolja, trebaš vodu, hranu, uloške, šećer, sol, čistu i opeglanu košulju, oca, mater, živu prijateljicu i prijatelje, kafu u dnevnom boravku, na ulici, trač i jadanje, rutinu i stabilnost. Lee se propila nakon svega. Leća fotoaparata nije bila dovoljna da odsječe iz njezine glave sve ono što nije stalo u fotografije. Kad Kate Winslet, a zapravo Lee, u filmu vrišti kroz suze da je nužno da objave fotografije s ratišta (koje uredništvo odbija objaviti jer su prebrutalne za modni časopis i ljudi "samo žele nastaviti dalje sa svojim životima") jer ljudi moraju vidjeti što radimo jedni drugima, mi ljudi, mi lijepi slatki dobroćudni uživamo u umjetnosti i redovito upražnjavamo katarzu i religiju i ni mrava ne bismo zgazili ljudi, moje riječi nisu ni voda, ni hrana, ni ulošci, ni šećer, ni sol, nisu ni vapaj, ni jecaj, ni pravda, ni mrtvi otac i mater preživjela dvogodišnjaka, moje riječi su ništa. To rat napravi. Rat rat.
***
Priča o dječaku. Pripovijeda je njegova odrasla sestra. "Jednog je dana brat nestao i nismo ga nigdje mogli naći. Otac je bio posebno uznemiren jer su tu noć demontirali, ili kako se to onda popularnije zvalo – oslobađali – kasarnu Visoka, koja nam je praktički bila preko puta zgrade, i ulica je, ma čitav grad bio u strahu. Početak rata. Brata nema. Kad odjednom eto brata. Iz smjera kasarne. Išao u samonaoružanje sa susjedom, sitnim žmuklerom. Opasani torbacima, preko ramena, poprijeko, na leđima, onim zelenim borbenim rancima koje sam poslije viđala jedino na pankerima s Peristila kojima je bilo stalo do imidža. Postoji ta neka moja sestrinska pristranost u sjećanjima na naše rano djetinjstvo, kao što postoji i njegova bratska i tu se oko interpretacija raznih prispodoba ne slažemo. Ali oko ove bismo se mogli složiti. Činjenica je da je tad imao devet godina. I da je u kasarnu ušao među prvima.
Da strah i ludilo rata nisu birali koga će zahvatiti, a da se na nas lijepio onaj našeg oca da će doći rat, a poslije rata nešto još gore – velika glad. Kao poslijeratno dijete, on se bojao te proklete gladi toliko da je prvi dan uzbuna u 6 ujutro izašao iz skloništa do skladišta Ilove ili Prerade, Dalme, tko sad pamti, i donio kašetu kruha za naš ulaz. Metke koje je brat istovario na kuhinjskom stolu razvrstali su u posude za šećer i sol, i sad kad ih zumiram iz svoje radne sobe u našu malu kuhinju od linoleuma i iverice, simbolika je možda napregnuta, ali jasna. Devetogodišnjak će napraviti sve da otac više nikad ne osjeti glad. Pa i poći u rat."
***
Kad je Lejla Kalamujić neki dan u Booksi govorila o jednoj od svojih priča iz zbirke "Požuri i izmisli grad", meni se, kako je otkrivala malo pomalo njezine dijelove, stiskalo srce. Neno, pacijent psihijatrijske bolnice znane kao Jagomir, u trulu ratnu zimu iz nje bježi s drugim pacijentima da ne bi završili na stratištu, i dok su prolazili svoj strah goli i bosi, Neno naiđe na čovjeka koji u očaju baca trule jabuke izgladnjelom medi u sarajevskom zoološkom. Ta slika, taj prizor, meni je isto kao i svaki od prizora razaranja palestinskih šatorskih bolnica, tko zna već koje po redu, Bisaninih dojava, listanja vijesti o stotinama ranjenih i mrtvih ratnih reportera, donedavno tek ćaća, matera, studenata, dječaka koji su htjeli doživotno nabijati loptu u zid, djevojčica koje su nešto malo sanjale i sanjarile prije negoli se sve nije pretvorilo u noćnu moru.
Meni muze tad ne pjevaju, nije im do zajebancije. Obično tad i ne mislim. Prepoznajem da nema ni naprijed ni nazad. Nema ceasefirea, jer omjeri nisu jednaki i ne treba se pretvarati, nema primirja, nema kraja rata, nema kraja pokolju. Jedan ozbiljniji projektil može zapaliti i stotine ljudskih tijela, ali i sve knjige ovog svijeta. Sve stoji i sve je agonija, i treba se nekako naučiti kretati kroz nju. Kako je i Isabelle Hammad pisala prije nekoliko mjeseci, kad rat još nije konvergirao u bezumni pokolj: "Trenutačno ratno stanje ne ostavlja prostora za tugovanje, jer tugovanje zahtijeva 'poslije', trenutačno ratno stanje je trajni šok i valovi tuge. Mi, koji nismo tamo, svjedočimo izdaleka – na koje načine osakaćujemo sami sebe kad se distanciramo kako bismo se nosili s time? Ostati čovjekom u ovom trenutku znači ostati u agoniji. Pa i ostanimo tamo: to je iskrenije mjesto s kojeg možemo govoriti."
***
U dogovoru s uredništvom Nade, honorar za ovu kolumnu autorica će uplatiti Inicijativi za slobodnu Palestinu.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
