Najviše volim tekstove u kojima autor ili autorica prije samog početka opiše neko svoje iskustvo koje će ga povezati s temom koju izlaže u tekstu, legitimirati njegovu/njezinu poziciju, baciti svjetlo na nju, dignuti dva dlana u zrak pri pokušaju optužbe da pametuje, kao da crte na njima na mjesto ušutkanog autora govore: Ništa ja ne pametujem, samo kažem. I sama ponekad, pogotovo u kritikama i u Vrzinu kolu, znam tome pribjeći. Najviše jer stvarno ne pametujem (volim misliti!), nego smekšavam ulazak u tekst iz raznih razloga: bojim se teme, osjećam da me guši svako ispisano slovo ili pokušaj da misli pretočim u tekst, bojim se nekih vlastitih demona, ali i submisivnih anđelaka…

Mnome, shvatili ste, upravlja strah. Međutim, nije ta šetnja promenadom sjećanja i vlastitih iskustava tu samo zbog toga, tih mojih ćuka i baja u glavi. Često se takvim opisivanjem vlastitog iskustva ogradim upravo od vlastitog iskustva, sjećanja na nj i njegova intenziteta. Često ta iskustva bole ili su nelagodna, prođu mene neke gricule i propadanje u vlastiti sram, a onda, jer ionako nisam još srela svog wardena pomislim: Ma, zaboli te! Do sljedećeg puta.

I recite mi jednu stvar: kome je odrastanje, ovdje konkretno tinejdžerstvo, pa još nišnije – djevojaštvo – bilo iznimno ugodno iskustvo? Nađite mi je! Imam neka pitanja!

***

Moje prvo iskustvo s kozmetikom bilo je kroz onu metalik tirkiznu olovku za oči kakve su osamdesetih nosile naše majke, i sve starije gospođe sa sijedim kosama i mačkastim okvirima naočala za vid. Ne znam gdje smo s tih sedam i osam godina požurile Marijana K. i ja, kad smo jednog dana odlučile obići nekoliko ulaza naše stare, gotovo komunalne zgrade na splitskim Lokvama, gdje smo od vrata do vrata pitale naše starije susjede imaju li za nas neke stare šminke koje bi nam poklonile.

Ulov je bio slabašan: dobile smo neke izdubljene ruževe do kojih se moglo doći samo upiranjem prsta u mekani fil sad već dobrano pri kraju, pa nam je plastika u koju je bio postavljen derala mlade usne, crne olovčice bile su tako male i potrošene da su nam se pri sljedećem oštrenju raspale i zaglavile u oštrilima… Sjenila i rumenila, toga se ne sjećam da je bilo, pa ni rimela. Kad su me majka i starija rodica zatekle ozlojeđenu, ponudile su se da me našminkaju one. Pa kud si išla skitati okolo, to smo mogle skupa!, suma summarum njihovih prodika. Kad su me našminkale i kad sam izašla na ulicu tako skakati preko laštika, ulica se smijala tako glasno da ih i danas čujem. To mi je naštetilo ugledu čekića koji samo traži svoj čavao, pa sam se do srednje škole držala stvarno podalje od šminke.

***

Moje pubertetsko lice njegovala je Young Derm kozmetika Alkaloida iz Skopja do valjda moje devetnaeste godine, ali sjećam se mirisa te kozmetike i u svom prvom stanu na Knežiji, dobrano u dvadesetima, pa vjerujem da sam se njome znala koristiti i nakon što sam je "prerasla". Ništa tu moju pubertetsku kožu nije milovalo kao miris tog eliksira mladosti: plastična podloga neke poluljekarske pomade pomiješane s daškom prestiža koju daje mrvicu elitnija kozmetika. O starosti tad, pod prvim prištićima, nisam mislila. A bome ni o smrti! Nije ni kozmetika nudila to, nužno sjedinjenje s gospodaricom života. Više je bila neka nužna varijabla u uspostavljanju vlastite ženstvenosti.

Francusku sam manikuru provodila prehranom i prozirnim lakom iz kineskih dućana, sinonima za tad jeftinu kozmetiku: meni su nokti bili bijeli kao da su premazani korektorom. Neke od mojih kolegica iz splitske Trgovačke škole nosile su okolo Avon i Oriflame kataloge, i svi smo naručivali iz njih: ja u pravilu ono što bih vidjela da su naručile djevojke oko mene, ali i neke stvari koje su mi vizualno bile privlačne. Tako sam došla i do svog prvog rimela i crne olovke. Nešto što se u ruksaku trebalo naći za zlu ne trebalo. Da sam ih nešto koristila, e toga se ne sjećam.

***

Kako smo svi živjeli u malim enklavama, u to je djevojaštvo, uz šminku i mnoge druge stvari, sipila i smrt. Ali nikad tako da je pretjerano odskakala iz naših života. Smrt se, kao i život, provodila kao da je živimo svakodnevno. Nekome je umrla baba, nekome dida, nekome nono, nona, pradid. Kad bi ta vijest bila došla do nas, mi smo u sobama naših očeva i majki, nakon rođendanskih torti ili nekih drugih prigodnih druženja, već kopali po kutijama u kojima su, između slika naših roditelja kao djece (nevjerojatno, jelda!), našli i slike posmrtnih odara: mrtvac u sredini kao špica tek otvorene breskve, i obitelj okolo ko živa pulpa.

Mi smo se tome smijali, i smrt nas nije plašila: ako moj ćaća može tako stajati uz svoga dida, mislili smo, a ja sam od svog ćaće, e ne može ni meni smrt, mrtvi, ništa! Pojednostavnjujem sad, s naknadnom perspektivnom, ali takva neka logika. Svi su ti životi imali neke zajebane biografije: od partizana do zatvora do emigracije ili čitava života provedena za plugom… U tim životima ništa nije bilo ušminkano, osim njih na odru, u najboljim odijelima i traveršama, kao da se idu prvi put nać s najzgodnijom curom, najzgodnijim momkom u selu.

***

Strah od smrti razvila sam poslije. Najčešće sam o njoj mislila kad su se nakon baba i dida, oko nas počeli rasipati i naši stričevi, ujne, tete, barbe, očevi. I iako sam se silno trudila pa dobila i nadimak "Tehnika i kozmetika" od svojih bližnjih, koliko sam se investirala u to dvoje da ne ispadnem iz loopa "vječne mladosti", nijedna šminka nije mogla ni blizu ostaviti dovoljno dobar i temeljit premaz da se starost i prve bore kroz nju ne probiju.

Ni sve silne kreme za lica, ni hijaluronske ni kolagenske kreme, ni ovaj ni onaj kozmetički zahvatić. Industrija ljepote koja se u zadnjih nekoliko godina rebrandirala u industriju zdravlja, govori mi nešto drugo o mojim borama: da se nisam dovoljno brinula za sebe, da sam živjela nezdravo, da sam propustila najvažniju lekciju: briga o koži ti je bila samo dio dnevne rutine a ne i važan self-care moment fokusiran na potrošnju. Da nisam radila na tome da budem ugodna oku da bih mogla opravdati svoje sudjelovanje u društvu. Uporno u mene pokušava instalirati strah, i to ne strah od smrti, nego strah od toga da ću umrijeti ružna i stara. A nego kakva drugo?! S tim da staro nije uvijek ružno i obrnuto, i sve te neke druge kombinacije.

***

Imperativ mladosti sam, kao i većina moje generacije, ostavila u svoje prve dvije bore, one na rubovima usana, jer ih stalno zabrinuto stišćem i guram prema bradi. Prije sam govorila da ću, kad mi lice krene kliziti prema dolje, otići na mini face lift. Pofriškati glavu za druge, u osnovi. Sad to više ne govorim, iako i dalje pregovaram u sebi: Ako te i stisne i odlučiš jednom otići ćeš zbog sebe. Ali, realno, znam da ne živim u vremenu u kojem išta više mogu napraviti samo i isključivo zbog i za sebe. Osim odseliti u planine!

Sve se nekako da spojiti u neki društveni imperativ. Tri godine vježbam s puštanjem sijede kose, i kakve su to tek muke… Nema tko me ne napadne s: Ali tako ti je lijepa kosa. Ili joj: Nemoj na tu roza facicu sijede. Ili: Joj, baš ćeš izgledati staro. Zasad vježbam s tim borama, vidim ih i pomislim: Smij se više. Ili: Zašto si opet namrgođena. Ili: Bila ti je stvarno teška godina, ajde se malo pomazi. Kosa je sljedeća. Pa da umrem mirna.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.