Ima po našim provincijama kafića u kojima se skuplja isključivo muško društvo, a jedina žena koja ima pristup je konobarica, jer se uvriježilo da je uslužni personal na takvim mjestima žensko. Kada je prije nekoliko godina susjeda Francuzica kupila i obnovila kamenu kućicu prekoputa naše, u malom mistu kraj mora, interesirala se za takav obližnji kafić u kojem se skupljaju već ocvali mladići, ljubitelji dobre kapljice, misleći neupućena da je to gay club koji bi mogla preporučiti znancima. Moja sestra, zabavljena ovim kulturološkim nesporazumom, objasnila joj je da se radi o tradicionalnom dalmatinskom momačkom klubu sa sasvim oprečnom agendom, ipak ne spominjući da u našem gradiću za krnjeval pale slikovnice duginih obitelji kao uzrok svih zala koja su nas zadesila.
Sjetim se, povremeno, ove vinjete iz rodnog kraja: recimo, kad god mi se pričini da vidim neku isključivo mušku ekipu kako se međusobno drugarski tapše i časti, a uvijek je u blizini i ona nenametljiva mala koja će dodati što zatreba. Postoje i u Zagrebu konobarice koje će tvrditi da nije to stvar provincije, da ima toga i u njihovom urbanom kvartu, da mi se nije pričinilo. Konobarica možda malo pretjeruje, ali ako vam, recimo, glazbenica, ilustratorica, spisateljica i novinarka tvrde da stvarni odnosi u hrvatskoj kulturi jako podsjećaju na malomišćanski boys club, takva - opći je konsenzus – zasigurno izmišlja. Kod nas, naime, slušajući muškarce koji na tu temu uopće imaju potrebu nešto javno reći (a uglavnom su iznad takvih frivolnosti), stječe se dojam da nikakve neravnopravnosti nema, ako je ikad i bilo, dapače trebalo bi uzeti u obzir da su u novije vrijeme upravo ONI često diskriminirani.
S obzirom na to da nema ozbiljnog razloga zašto bi muškarci lagali, zaključak je da lažu žene – tako je od pamtivijeka. A ako ne lažemo, budimo poštene, onda nam se sigurno pričinja.
Primjera za ovo ima na svakom koraku, nekidan se tako nekima pričinilo da je ubojstvo u riječkom kafiću, u kojem je podivljali manijak skakao starijoj ženi po glavi dok je nije usmrtio, ni više ni manje nego – femicid. Pa dok su u pojedinim zemljama ljudi skloni pretjerivanju i izlaze na ulicu zbog porasta stope femicida, u nas, gdje je ova stopa i dvostruku viša, nitko ne diže paniku – mi smo realni, kod nas se zna da nije svako ubojstvo ženske osobe femicid, nekad je naprosto izazivala, a on se našao malo luđi. Kažu: moglo se to isto dogoditi i muškarcu. No, eto, sasvim slučajno nije. Sigurno mi se pričinja, ali možda je ipak malo teže, opasnije i zahtjevnije svaliti drugog muškarca na tlo i pokušati ga zgnječiti. Vjerojatno mi se pričinja i to da će se političar puno lakše izderati na novinarku, nego na novinara, da spomenem samo novije slučajne slučajeve.
Slučajno, kad žena strada od ruke manijaka, a u Hrvatskoj se to statistički događa svakih petnaest minuta, intervjuira se njegove susjede, prijatelje, rodbinu; složne da je momak do jučer bio prav. Tako nas naslovi uvjeravaju: ne pretjerujmo, nema šanse da se radi o kakvom femicidu ili sustavnom nasilju nad ženama i djevojčica, naprosto svakih petnaest minuta dolazi do kratkog spoja u glavama momaka, a to što je pritom najčešće u blizini njihova partnerica, majka, kćer, prijateljica, prolaznica, to je nesretni slučaj.
Slično je i s tim silovanjem i #metoovima. Vidite što rade jadnom Woodyju Allenu ili profesorima po akademijama u Hrvatskoj i regionu! Genijalni kakvi već jesu, mogu imati koju žele. Očigledno je da cure samo privlače pažnju. A gdje ćeš ljepšeg privlačenja pažnje nego da ti na čelu piše: Silovana. Ili: Žrtva nasilja. Skoro ko lenta za misicu. Stvarno neobično zašto se više žena za to ne prijavi!
Svi bismo mogli mirno spavati, ljudi i žene, boys clubovi i konobarice, kao što smo spavali stoljećima, ne bi se za takve stvari ni znalo, da nije ovih aktivistkinja, pa raznih glumica, novinarki, spisateljica, redateljica koje su se iz čiste obijesti razgoropadile, osilile i napale na jadne muškarce...
Recimo, u zadnje vrijeme ljute se kolegice spisateljice. Pišu knjige o tome i javno govore da su autorice marginalizirane i prešućivane, dobivaju daleko manje nagrada, da im samoproglašeni bardovi i koncesionari književnog kanona kroje sudbinu i guraju ih, bar one upečatljivije i glasnije, u zapećak, da nam je scena seksistička, cinična i mizogina i da sve to skupa itekako reflektira položaj žena u društvu, a bogme i obrnuto.
Što je najneobičnije, o tome na sav glas govore baš one književnice koje imaju nagrade, koje su međunarodno prepoznate, čitane i voljene. Zašto se, dakle, bune vodeća pera ovih prostora poput Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Julijane Matanović, Ivane Bodrožić, Rumene Bužarovske, ali i neke druge autorice koje nemaju takvu vidljivost pa ni čujnost? Pričinja im se, nema druge. Ufurale. Uzalud im knjige, titule, znanje, talent, međunarodna pa čak i domaća priznanja, dugogodišnji uporan rad u akademskoj atmosferi patroniziranja i podcjenjivanja – kad pate od deluzije i trendovske urote protiv nevinih muškaraca. Nisu muškarci krivi što su puno bolji od nas baš na svim poljima pa sukladno tome imaju i bolji status i bolje honorare i više nagrada (domaćih) i drugačiji tretman u medijima (domaćim) i ne moraju brinut neke trivijalne egzistencijalne brigice. Ženske su histerične. Ali ne toliko histerične da bi nekome svakih petnaest minuta skakale po lubanji, ni toliko da bi kolegu, zato što je muško, zatajile. Doduše, neke će to bez problema uraditi drugoj ženi, što je zapravo (samo)omalovažavanje, jedan od kiselih plodova patrijarhata.
Nekad je anonimni autor bila nepotpisana žena, a danas je najpoznatija spisateljica ženski pseudonim Elena Ferrante – i dalje anonimna. Ako nije anonimna, poželjno je da nema stav, da po mogućnosti njenog glasa nema u javnosti, kako bi frajeri slušali svoj vlastiti. S druge strane autori su vješto "hakirali" tradicionalno ženske žanrove koji počivaju na ispovjednoj literaturi, koja najednom više nije podcijenjeni ženskasti pristup pisanju – samo je trebalo pričekati da je neki pisac ovjeri.
Naslućuje se, tromo i sporo, neka promjena paradigme. Konzervativno društvo, koje sebe ne prepoznaje kao konzervativno, nepogrešivo je detektiralo one koje donose nove vjetrove pa ih, u strahu za vlastite privilegije, pokušava ignorirati i skrajnuti ispotiha. Nije više pametno otvoreno se sukobiti sa ženama. Djevojke zaboravljaju što su ih učili, usađujući im usput u kosti nesigurnost i sumnju u sebe; ne čekaju da ih otkriju, niti da ih puste da govore. Jasno je da im priliku neće dati, uzimaju je same. Muškarci gunđaju, ali ipak tiše.
Naposljetku, ako baš moraju, neka čuvaju svoje književne rovove i kanone, stvorit ćemo paralelne. Nekidan je, u svrhu ispravljanja nepravde, podijeljena i prva nagrada za književno stvaralaštvo žena (i muškaraca) na ovim prostorima, demokratična i nenatjecateljska – "Štefica Cvek", nazvana prema kultnoj knjizi i liku. Iako sam srcem uz nagradu koja uzbudljivu i inovativnu marginu stavlja u zaslužen fokus i središte, pozdravljam mogućnost da "Štefice" postanu novčane upravo zbog slabijeg ekonomskog statusa većine autorica, a znamo da bez ekonomske neovisnosti nema ni rodne niti umjetničke.
U trenutku završavanja ovog teksta, baš vezano uz novac, u jeku je pičvajz nastao oko plagijata dizajna kovanica eura. Pa evo, imam prijedlog za ubuduće: stavite na kovanice i novčanice lik neke žene, njih na novčanicama ima tako malo da je to zbilja nemoguće plagirati – u Hrvatskoj zasad nijedna.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
