Ovo proljeće obilježit će dva književna događaja: oba iz kuhinje istog zagrebačkog izdavača. Veći i prilično iščekivani jest "Jutarnja zvijezda", prvi roman Karla Ovea Knausgårda nakon heksaloga "Moja borba". Manji, i posve neočekivani, jest "Zabranjena bilježnica" Albe de Céspedes y Bertini. "Jutarnja zvijezda", objavljena je 2020., a kod nas stiže u prijevodu Anje Majnarić. "Zabranjena bilježnica" objavljena je 1952., a hrvatsko izdanje dolazi u prijevodu Antonije Radić okruglih sedamdeset godina kasnije. Novog Knausgårda čeka se poput Mojsijeva silaska sa Sinaja. S "Mojom borbom" Knausgård je ponovo otkrio književnost, pa se pitamo što je ovoga puta izmislio. No dok su pogledi uprti prema obroncima Sinaja, sišao nam je jedan drugi Mojsije – Alba de Céspedes, predratna talijanska hitmejkerica, nakon rata kao autorica zametnuta i neprepoznata.
Nekoliko osnovnih informacija. Alba de Céspedes unuka je jednog od prvih predsjednika kubanske republike. Rođena je u Rimu 1911. Kao antifašistkinja i pripadnica pokreta otpora dvaput je zatvorena. Godine 1938. objavljuje hit roman "Nikome nema povratka", kod nas preveden 1941., a osam godina kasnije izišao je i "Na njenoj strani", koji se u hrvatskom prijevodu pojavljuje 1960. Do smrti 1997. objavila je dvadesetak knjiga. Danas Albu de Céspedes revaloriziraju i iznova otkrivaju. "Važno otkriće", kaže Die Zeit. Arheološka senzacija, dodajemo. Događaj! Da ne duljimo: sa Sinaja nije sišao Mojsije, nego baka Elene Ferrante.
Teško da ćemo ove godine čitati nešto zanimljivije od "Zabranjene bilježnice". Dnevnički zapisi 43-godišnje Valerije Cossati, supruge i majke dvoje odrasle djece, čiji prvi zapis nosi datum iz studenog 1950., originalni su nacrt drugog vala feminizma. Dojam knjige jest dojam vremenske kapsule. Iz davno nestalog svijeta, Evrope sredinom dvadesetog stoljeća, stiže aktualna feministička agenda.
Za svoju djecu i supruga Valerija je ne-osoba, uslužna funkcija majke i žene. Njen stan je ne-dom, ne-mjesto, u njemu nema kutka za nju (ionako nikad ne sjediš, kaže muž iz fotelje). Njen život je odustajanje i redukcija, ne-život. Njene godine, četrdesete, za Valeriju su posljednja prilika za pobunu. Crna bilježnica početak je pobune. Valerija ju je u kuću unijela ispod kaputa. Skriva je u košari za rublje. Dnevnik piše noću, u kuhinji i kupaonici. Unosi zapise o suprugu, koji je uvjerava da su prestari za intimne odnose, o kćeri koja je u vezi s oženjenim muškarcem, o sinu koji joj je namijenio ulogu bake dok se ona još osjeća mladom. U kupaonici promatra svoje tijelo, struk joj je uzak, grudi bujne, u ogledalu ne vidi staru ženu. Neradne subote počinje provoditi na poslu, zajedno s direktorom. Uz njega se osjeća kao žena, osoba. Eto. Dvadeseto stoljeće može početi.
Znamo, dvadeseto stoljeće neće početi još desetak godina, i za mnoge će zakasniti kao što je to u "Annus Mirabilis" primijetio i Philip Larkin (Sexual intercourse began / In nineteen sixty-three / which was rather late for me). Ne otkrivamo puno ako kažemo da su šezdesete zakasnile i za Valeriju Cossati. Nakratko, u subotnjim prijepodnevima na poslu, osjetila se nada, ali na kraju ništa od revolucije u kuhinji i krevetu. No, kao i u najboljim filmovima, tu nije kraj. U budućnost je poslana kapsula s virusom. Zadnji kadar zumira crnu bilježnicu skrivenu u košari za rublje!
