"Proces i ritual žalovanja u doba seksi kapitalizma i globalnih korporativnih fuzija", tako bi se nekako mogao sažeti roman Sandra Veronesija "Tihi kaos", objavljen u prijevodu Tatjane Peruško s talijanskog.
Pietro Paladini visoki je "svećenik" talijanske televizijske, zabavljačke industrije. Surfa, leti privatnim avionima, druži se s najmoćnijim igračima, odlazi na glamurozne festivale. A onda, u najboljim menadžerskim godinama, sve prestaje. Dok je Pietro na surfanju, dok iz valova spašava jednu utopljenicu, njegova mlada zaručnica iznenada pada od srčanog udara. Pietro dobiva novu ulogu: samca i samohranog oca osmogodišnje djevojčice. Prestaje surfati, prestaje letjeti privatnim avionom i odlaziti na posao. Odlučuje se brinuti za kćer. Dovodi je pred školu, pa ostaje pred školom sve dok nastava ne završi. I tako iz dana u dan. Pietro u procesu žalovanja odustaje od seksi kapitalizma, ali kapitalizam ne odustaje od njega. Ljudi se počinju okupljati oko čovjeka koji žaluje, svetog čovjeka koji svakodnevno stoji pred školom, da s njime podijele svoje tuge. Isprva tek rođaci i kolege s posla. Ali onda i najveći korporativni bossovi iz Francuske i Amerike, koji su upravo duboko u procesu globalne telekomunikacijske fuzije.
Može se nepogrešivo osjetiti da je Sandro Veronesi "Tihi kaos" napisao prije pada Enrona i financijske krize iz 2008. godine. Kapitalizam je još uvijek zavodljiv, a niže pozicionirani menadžeri smatraju se rock zvijezdama. Oni koji ostvaruju korporacijske karijere osjećaju se uspješnima i važnima. Ali Sandro Veronesi predosjetio je što dolazi i izašao iz tog vlaka. Deset godina kasnije Virginie Despentes napisat će "Vernona Suboteksa", kršćansku alegoriju o Parižaninu koji napušta sve da bi kao karizmatik postao vođa male sekte. U "Tihom kaosu" Veronesi razvija sličan koncept. Svojim činom odustajanja i Pietro postaje Kristolika figura. Francuski boss i američki boss vide ga kao treći krak korporativnog Svetog trojstva. Fuzija njihove dvije multinacionalne kompanije sada je nezamisliva bez "svetog čovjeka" koji svakog dana ispred škole čeka kći. Pietru nude srednjovjekovna bogatstva, onostrane svjetove. Uključujući i tridesetmetarsku jahtu na kojoj će s kćeri liječiti svoju tugu, i usput izbacivati mudre rečenice o korporativnom biznisu. Rekli smo, Enron još nije pao. Tridesetmetarska jahta primamljiva je onako kako su jahte primamljive u filmovima Martina Scorsesea o gangsterima i burzovnim prevarantima. Ali Sandro Veronesi je na tragu nečeg novog. On je već odmakao od zova kapitalizma. Osjetio je dolazak krize. Naslućuje da dolazi vrijeme antikapitalističkih otpadnika i karizmatika. Pietro Paladini junak je koji će prijeći tu granicu između svjetova.
Veronesijev roman osvojio je nagradu Strega 2006. godine. Godine 2020. i njegov roman "Kolibrić" osvaja nagradu Strega i tako je Veronesi postao tek drugi autor poslije Paola Volponija koji je najprestižniju talijansku književnu nagradu osvojio dvaput. Lijep je to uspjeh; posebice što su u nizu posljednjih dobitnika Antonio Scurati, Helena Janeczek i Paolo Cognetti. Ali nije do toga. Ne predstavljamo Veronesija zbog Strege. Nije najveća pohvala ni usporedba "Tihog kaosa" s "Vernonom Suboteksom". Kad se osvrnemo unatrag, onda poslije "Vernona" i 2008., u vrijeme kada Elena Ferrante piše "Dane zaborava", vidimo Pietra Paladinija. I čini se da je u tome nešto važno.
