Ovih dana dosta razmišljam o Eleni Ferrante, koju sam sam upoznala davno, prvo preko jednog filma rađenog po njezinu romanu, a koju godinu poslije i preko "Napuljske tetralogije". Nije to bez veze, jer će na isti dan kad trebam krenuti s fizikalnom poslije svih godišnjih, a sad kako sam pogledala u kalendar da provjerim govorim li dobro, vidjela sam da bih trebala biti na još jednom mjestu u isto vrijeme, na trećem (!) premijerno izaći prva epizoda četvrte i zadnje sezone "Genijalne prijateljice". Alba Rochwacher kao Lenu, to je sve što želim vidjeti. Ali, nije to jedini razlog zašto mislim o Ferrante, mislim i o Louise Glück, Laurie Anderson, Donni Tart, Mariji Čudini, Sofiji Andruhovič…, sve nekim meni dragim spisateljicama koje su se na ovaj ili onaj način, neke kroz intervjue, neke kroz svoje romane i poeziju, eseje, bavile idejom neuspjeha. Neke direktnije, neke usput, neke tako da ni same nikad ne primijete o čemu točno govore nego ti čitatelj naknadno upiše u tekst i što se može, rekla bih.
Razmišljam o Eleni i ekipi, jer ovih dana probijam sve moguće rokove po pisanju svoje knjige priča, koja je načelno gotova, ali ta jedna priča traži više koncentracije, više mene, manje projiciranja u budućnost, traži užitak u stvaranju teksta i proizvodi ga, a onda ga interferira dostava, pisanje izvještaja, plaćanje računa, organiziranje čuvanja i šetnje pasa, čišćenje stana… A u mojoj glavi, dok (nju) pišem sve ostalo naprosto ne smije i može postojati, ma, evo, stavila bih ruku u vatru da kažem da ne postoji, a i ono što radim dok pišem, po subjektivnoj procjeni, proizvodi mi veći užitak od materijalnog svijeta. Možda je to, pisanje, moja strehica za skloniti se pod nju od stvarnosti, ne znam, nije to ni tema, niti bi stvarnost toliko otuđivala od sebe i tako je paušalno ocjenjivala. S druge je strane rok koji na neki način pokušavam dostići, a on me polako grči i ulazim u sferu: e, vidiš, opet si nešto zaje...zeznula. Odakle mi ideja da ću probijanjem roka definirati svoj neuspjeh, ne znam. Zašto unutar svega ne vidim objektivne okolnosti koje utječu na čitav proces, isto ne znam. Sve se pobriše. Ostaje samo grč.
A jedini način da se otključam iz deadlocka je putem, dok se po pustari pisanja valjam ko korov, pa naletim na stvari koje, kako bi Ameri rekli, informiraju moj proces: dok čitam "svoje" žene. I one su se na razne načine nosile s unutarnjim idejama uspjeha i neuspjeha. To me na neki način razoružava i opušta, ali i vodi tekstovima koji su pouzdani, jer su uvijek tu i dostupni, uvijek se da ući u dvoboj ili troboj s njima, razgovarati i svađati se, zahtijevati od njih kako i oni od mene. A kako su podložni interpretacijama i svaki je tekst novim čitanjem drugačiji i govori nešto novo, tako i oni najzgrčeniji dijelovi mene polako ravnaju svoje nabore. Nikad do kraja, ali dovoljno da ne puknem ni ja, ni oni. Teško je samo ako nešto pretjerano lipti. A tamo je uvijek najopasnije otići, tamo onda nema prostora ni za što osim za sanaciju onog što je nenadano umaljalo tekst.
Postavila bih si ovdje otvoreno pitanje za daljnje čitanje: je li to odgovornost prema sebi, tekstu ili odgovornost (pisca, kolumnista, esejista, kroničara) općenito? Od koga ili čega krijem mrlje? Tko dobiva
Proces pisanja teksta na dvotjednoj razini isto donosi neke svoje grčeve, iako su oni, naučila sam o sebi, po svoj prilici mali i nije se teško izborkati s njima. Negdje sam putem, nakon prva dva ili tri teksta, shvatila da neće svaki biti savršen, da će se mnogi urušiti sami u sebi i pod nerazrađenim idejama, osvrtima, željom da pobjegnem s diskurzivnog mjesta, da će kolaps biti neminovan, jer neke teme zahtijevaju da znam proverbijalno udariti, ali ja to ne znam, ili da znam udariti šakom o stol kako Doris Dragović, a to nije moj nastup prema svijetu.
S druge strane, često mi ni strategije borbe koje proizlaze iz prirode onog protiv čega se borim dok pišem nisu jasne i bome, ne želim ih ni upoznati, niti se pouzdati u potencijalno isti sloj u svojoj nekoj diskurzivnoj mapi. Većinom čačkam i grčim se u procesu da nađem neke druge, neke strategije svojstvenije sebi, a da nisu sviranje primirja ili povlačenje, da nisu iskaz blagosti ili razumijevanja za nešto što nikad ne bi trebalo razumjeti, a da nisu ni rezignacija, ili ekscesivni moment predaje i/ili otpora, da nisam u kanonskim dihotomijama prepisanima i onda nalijepljenima na žene i naš pokušaj kanoniziranja stvarnosti ovako ili onako. Meni je, uostalom, ponekad dosta razumijevanja svijeta, a pritom, paradoksalno, ne želim ništa drugo nego ga razumjeti u potpunosti. I to je, u konačnici, polje na kojem većinom padam, jer ne odustajem na toj klackalici gubitaka i dobitaka. Nego, ni to nisam znala dok nisam počela otkrivati kapacitete svoje tekstualne bačve, čime je punim i čime je praznim, jednom kad sam si stvorila priliku za relativno redovito pisanje i pristup vlastitom tekstu.
A on ne dolazi, i nismo o tome već ne pisali, "moje" žene i ja, bez sređenih ekonomskih i ostalih uvjeta, ali valja ponoviti i podcrtati nečim što je Elena pisala u The Guardianu u onoj svojoj jednogodišnjoj epizodi pisanja kratkih kolumni. U jednoj od njih se konkretno bavi neuspjehom, i ja joj kimam, iako još uvijek razgovaramo o tome, jer kao što ste primijetili, ja u priču nisam upisala gubitnike, pitam samo tko dobiva.
Uglavnom, Elena veli onako kako ja zamišljam da mi govori, pa tako i prevodim, i eto jednog otporića: "Možda je jedina utvara iza ove podjele na pobjednike i gubitnike upravo to, strah od neuspjeha. To je bila jedina stvar koje sam se kao djevojčica najviše bojala. Neuspjeh u školi; neuspjeh oko zapošljavanja; neuspjeh na ispitima, bili oni iz tjelesnoga ili matematike. Preko glave sam se trudila oko svega što je iole nalikovalo natjecanju, jer sam slutila da jedan neuspjeh vodi drugome, a to je odakle lista dobrih i loših stvari vuče svoje porijeklo. Kad završiš na listi loših, jako je teško dospjeti na listu dobrih. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da su te podjele okrutne kako su i arbitrarne. Pretvaraju se da socioekonomske jednakosti, seksualna i rasna diskriminacija ne postoje, ni to dozlaboga neoprostivo traćenje pameti koje im je nusprodukt. Radimo liste dobrog i lošeg kao da mnoge privilegije koje proizlaze iz prilika nisu u tome učestvovale: tvoje mjesto rođenja, tvoja obitelj, nejednake mogućnosti."
Draga Elena, hvala ti na ovome.
Želim samo dodati da ponekad treba biti urušavanja, ponekad tekst mora trpjeti kao dokaz ovim stvarima, gotovo uvijek treba kidati liste dobrih i loših stvari, kako je kolegica Glück na radionicama poezije kidala loše pjesme svojih sudionika. Zvuk paranja sigurno zvuči bolje od straha koji se u tekstu ukaže na razne način, a sve samo da tekst udovolji, a ne da govori. I okej, proces učenja nikad nije lagan. Želim reći, prelazak s liste dobrih na loše ne bi trebala biti alpinistička disciplina, treba propadati i čupati krajeve dok liste poput plahti ne svučemo i ajde, u mom svijetu, proverbijalno zapalimo. Probila rok, pa probila rok, je l' stvarno u tome utkan strah za egzistenciju i listu loših? Zamisli na kakvoj sitnici padam, kao žena. Ajmo, parajmo.
Inače, tko dobiva?
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
