Kraj je televizije. Toliko sam naučila ove godine. Šalim se, he he. Kraj je svijeta. Ali o tom nekom drugom prilikom. Sad o remedijama koje koristim da ne mislim o tome! Jesu li dobre ili nisu, pomažu li ili ne, ne znam ni ja sama. Možda dođem do odgovora do kraja ovoga teksta.
Nego, odlučila sam 2024. ovdje privesti kraju tako da napišem nešto o serijama, filmovima, knjigama, ljudima i inicijativama, društvenim događajima, koji su mi nešto značili zadnjih dvanaest mjeseci. To je jedan jedini kriterij, jer ne mislim da su najbolje, ali da su me najkvalitetnije bockale tamo gdje sam najtanja, jesu, i da neke iščekujem do kraja godine kako i povratak voljene osobe s puta, jesam. Plus, volim gledati unatrag, volim i nostalgiju, po meni najvažniji komunalni osjećaj po pitanju prošlosti, kao što volim i njezinu budućnosnu, kako komunalnu, tako i individualnu inačicu: nadu.
Do kraja godine imam još tri kolumne i čini mi se da će sve stati u njih, možda bude i viška. I tu koja bude viška posvetit ću jednom kratkom tečaju kreativnog pisanja u formatu novinskog teksta. Ako zaboravim, da znamo s čime ću ući u 2025.
Pa da ne duljim (iako mislim da je važno reći da se malo osjećam kao oni dućani koji u rujnu krenu s božićnim ukrasima), evo prva remedija. I da, iznenadit ćete se, svaka od remedija je samo jedna, jer stvarno mislim da više ne treba. Ali, napisat ću dolje na kraju još neke stvarno meni drage serije koje su me ove godine vadile iz svakojakih provalija ili sa mnom brodile mirnim morem. Čisto da vas ne uhvati FOMO ili neki od novih najnovijih osjećaja (straha) koji upravo biva legitimiziran po društvenim mrežama.
Nego…
"Genijalna prijateljica" (HBO, 2018. – 2024.). Ha mislim, pa koja drugo. Njoj sam mogla posvetiti i jedan čitavi zasebni serijal tekstova, i tko zna, možda i hoću, ali ne prije nego mi se u potpunosti slegnu dojmovi. Kad je odjavna špica krenula, znala sam da nešto ostavljam iza sebe, nepovratno, neki svoj privatni zeitgeist.
Ova serija mi je otprilike kao što su nekad mojim prijateljima u mlađim danima bili filmski serijali o Harryju Potteru ili "Gospodar prstenova". Dan nakon kraja četvrte sezone i finala serije, pripremala sam doručak i pomislila kako nema više. Pogledala sam zadnji nastavak. Uhvatio me neki čudan osjećaj u prsima, kao noć prije kad su si Lenu i Lila pojurile u zagrljaj i ja sam imala osjećaj kad su njihova prsa udarila jedna o drugo, da su udarila i u moja.
Malo poslije, moja me partnerica pogledala i rekla: Znaš li da je to prva misao koju sam imala kad sam se probudila, da je to to. Eto, tako je važna mojoj generaciji, djeci sredine osamdesetih, ali vjerujem i starijima i mlađima, pogotovo onima koji su imali slične puteve kao i glavne dvije junakinje. Ali i svima nama koje smo se, i onkraj pitanja siromaštva, školovanja, mladenačkih ljubavi, propalih brakova, nasilja i života u dubioznim gradovima na moru čiji mentalitet ne oblikuje samo ekonomija, nego i klima i podrhtavanje sile kao što je Vezuv (ne kažem da je splitska bura jednako silovita, ali da je se nategnuti u komparaciju) i čega sve ne, mogle povezati s glavnim junakinjama jer su čitav život provele kao – prijateljice.
I to je prijateljstvo potrajalo više nego i neke ljubavi.
Što i nije neka usporedba. Ali kad se sjetim da te ljudi iz ljubavnih odnosa obično skalaju rečenicom: Bit ćemo samo prijatelji, ja se naježim. Uvijek pomislim: Kako samo prijatelji!? Pa prijateljstvo je sve! To je vjerojatno jedna od posljedica izloženosti Ferrante, i hvala joj na tome.
Naravno, sve je krenulo od knjiga, od slučajnog nabasavanja na prvi roman iz kvadrologije na povratku s jednog kazališnog susreta u Parizu, čini mi se 2013., i moram priznati, tad se nisam primila baš za tekst, ili on za mene. Bila sam i zaboravila na nju do koju godinu poslije kad je već krenula raditi neke valove i kad se "Genijalna prijateljica" počela spominjati kao valjda jedno od najvažnijih djela koja obrađuju teme (ženskog) prijateljstva, klase, osobnog identiteta, i kad je se moglo naći i na piratskim sajtovima, kad su ludi fanovi knjige na engleskom prijevodu prekucavali u Word ili fotkali dvije po dvije stranice da se porazbacaju svijetom u .jpg formatu, sve do kupovanja .epub verzija na Amazonu i čitanja knjiga u papirnatoj varijanti na hrvatskom, s onim užasnim naslovnicama, a koje je Ana Badurina sjajno prevela. Trebalo mi je malo vremena i da skontam da je to ista autorica prema čijem je romanu ranih devedesetih snimljen i film "L'amore Molesto", koji sam pogledala slučajno jer mi je došao zapržen na nekom disku od više ne sjećam se koga.
Često sam sa svojim prijateljicama vodila rasprave koja je od njih bolja, koja nam u kojem trenutku više ide na živce, koja bi od nas napravila nešto onoj drugoj i zašto nikad ne bismo… Kad bih gorljivo objašnjavala zašto mi Lenu ide na živce, obično bi mi neka od prijateljica rekla: Pričekaj, ispast će da je u pravu. Isto je bilo i za Lilu. Meni, na kraju, nijedna od njih nije bila misterij, ni njihovi potezi. Sve je, uostalom, bilo jasno od početka. Jedna je donosila odluke koje nije mogla, iz ovih ili onih razloga, provesti u djelo, i često je zbog toga patila onako kako pate oni koji srastu s mjestom s kojega ne mogu otići, a druga je pratila odjeke tih odluka i provodila ih u djelo, ne jer je bila nešto posebno odlučna da ode osvojiti svijet, nego jer je htjela vidjeti što to ova, ukopana u zidine rajona, vidi kad zatvori oči i zamisli bolji život. Pokazala je znatiželju i njezin je demon rekao: Ajde. Ponekad i zapravo, jer koliko je samo puta Lila naredila Lenu: ŠKRIVE! I koliko je to pisanje za Lilu bilo važno i jedna od najvažnijih tematskih preokupacija teksta uopće: to suludo uvjerenje da će te knjige, pisanje, izbaviti od svakog zla. Dođe mi je sad zagrliti!
I nakon svih tih silnih rasprava koja je kad bila bolja, a koja kad gora osoba: obje su takve kakve jesu, išle su nam većinom na živce u trenucima u kojima su nas najviše podsjećale i na vlastite propale karakterne projekte pri odrastanju (bilo da smo to bile mi same ili naše (nekadašnje) prijateljice), a one su bile dobre jedna drugoj (iako ne uvijek i jedna prema drugoj), one su jedna iz druge izvlačile ono najbolje ili ono što im je u tom trenutku od sebe samih trebalo, i to je najvažnije.
Seriju sam gledala kao što sam i čitala knjigu: s užitkom. Ima dijelova koji me živciraju, i često pleše na rubu sapunice (i tekst i serija), ali nije mi bilo važno. Uostalom, i život zna zaplesati na istom rubu i često mi ide na živce. Sasvim mi je svejedno i koja je Lenu bila najuvjerljivija, ili Lila, podsjeća li kvart pretjerano u prvim sezonama na kazališne kulise, i je li im u starijoj životnoj dobi vjerno nalijepljena maska na lice koja će ih postarati. Tako da povjerujemo. Povjerovala sam.
Dala sam tom prijateljstvu vremena i pažnje kako nisam ni nekima u svome životu. Gotovo punih petnaest godina. Zamislite samo!
Sad kratko samo neke serije koje su debitirale ove godine ili imale nove sezone, morat ćete ih izguglati sami i vjerovati mi na riječ da su dobre, uz ključne riječi u zagradama: "Hacks" (lude žene), "True Love" (ludi penzići), "Vera" (luda baba), "Ludwig" (ludi luđak), "Bodkin" (ludo selo), "Only Murders in the Building" (ludi dide), "The Brothers Sun" (luda akcija), "Jerrod Carmichael Show" (luda generacija), "Silos" (ludo prelijepa Rebecca Ferguson!)… popis ide dalje, ali nemam više slova…
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
