Početkom sedamdesetih, u vrijeme kada nijedan talijanski roman nije dosegnuo nakladu od sto tisuća, što je manje-više bio Moravijin standard, "Povijest" Else Morante tiskana je u šesto tisuća primjeraka. "La storia" je obiteljska i talijanska priča. I bračna priča Else Morante.
Tokom njemačke okupacije bračni par Morante i Moravia, oboje židovskog podrijetla, sakrivali su se na selu izvan Rima. Bježeći od njemačke okupacije sa sobom su ponijeli samo dvije knjige, Bibliju i "Braću Karamazove", potonju potrošivši kao toaletni papir. No u egzilu su se našli i rukopis po koji se Elsa vratila u Rim i još jedan, na kojem je radio Alberto. Moravija je pisao "Čočaru", Morante roman "Izmišljotina i čarolija".
Nakon rata Elsa Morante je za to debitantsko djelo dobila nagradu Viareggio, a za drugi roman nagradu Strega, kao prva laureatkinja. Bračno-spisateljska priča najutjecajnijeg talijanskog književnog para nastavila se i nakon razvoda. "Povijest" je tiskana u šesterostruko većoj nakladi od tadašnje najviše muške naklade, kako se to navodi u opsežnom predgovoru romana u prijevodu Deana Trdaka i izdanju Petrinih knjiga.
Hit Else Morante može se smjestiti između dvaju velikih hitova talijanske književnosti, "Obiteljskog rječnika" (1963.) Natalije Ginzburg i "Genijalne prijateljice" (2011.) Elene Ferrante, čiji je pseudonim fonetska posveta Elsi Morante. Sve tri knjige govore o "nama", o predratnoj, ratnoj i poratnoj Italiji, o prošlosti ispričanoj u ženskom licu. Ta matrilinearna historiografija možda je najizraženija upravo u "Povijesti" (1974.).
Naratorica je Elsa Morante, sveznajuća pripovjedačica, a glavni lik je Ida, majka dvojice sinova: starijeg iz braka s preminulim mužem i mlađeg iz susreta s njemačkim vojnikom koji ju je silovao. Ida je židovskog podrijetla. Da bi se izračunalo židovstvo trebalo je zbrojiti pradjedove i djedove, prabake i bake, sveukupno "12 glava". Svaki arijac vrijedio je jedan pozitivan bod, Židov jedan negativan, a minimalni rezultat morao je biti devet. Idin rezultat je bio šest, njezinih sinova devet.
Čini se jasnim zašto se "Obiteljski rječnik" našao na polici svake talijanske obitelji: Natalia Ginzburg kroniku najgorih godina fašizma i rata piše s poletom i optimizmom Scarlett O'Hare. Jasno je i zašto je "Genijalna prijateljica" postala globalnim hitom: kronika Elene Ferrante govori univerzalnim jezikom pučkog romana.
Ali "Povijest", kronika koja započinje riječima preživjelog iz Hirošime ("ni u jednom ljudskom jeziku ne postoje riječi koje bi mogle utješiti zamorce koji ne znaju zašto će umrijeti") nešto je, očito, sasvim drugačije. Elsu Morante optuživalo se za "spekuliranje patnjom", "za prodaju očaja" i "širenje pesimizma". Zanemarimo "spekuliranje", "prodaju" i "širenje", ali da, "Povijest" je kronika "patnje", "očaja" i "pesimizma".
Priča o samohranoj majci, bolesnom sinčiću i dobrom psu može slomiti svako srce. No "Povijest" nije takva knjiga. Elsa Morante čitatelju srce izvadi, izgazi i pojede. Gledajući s bolničkog prozora majku i sina, plašljivu ženicu i djetešce koje s nepunih šest izgleda kao da ima manje od četiri, liječnica pomisli: "Odlaze dva bića kojima nije preostalo još mnogo života".
Čitatelj ne bi trebao znati što će se dogoditi, ali zna se sve: iz povijesti nitko ne izlazi živ. S udaljenosti s koje Morante piše, "živi i mrtvi izgledaju jednako"; "La storia" je takav hit. Mračnija od najmračnijih stranica "Genijalne prijateljice". Crni obelisk talijanske književnosti. Povijest iz čijeg mraka svjetlost ne izlazi.
