Sunce siječe popodne u tople narančaste kriške. U uličici iz koje se nazire crkva Svete obitelji nema nigdje žive duše. Koračam prema obližnjem parku u kojem nekoliko dječaka igra nogomet. U blizini je kvartovska osnovna škola i knjižnica na kojoj je naslikan lik dviju djevojčica koje drže knjige u rukama. Poznajem ih od ranije, iako izgledaju malo drugačije od onoga što sam zamišljala. Lila i Elena (Lenu) na zid su otisnute prema prizoru iz serije "Moja genijalna prijateljica", snimane prema istoimenom romanu talijanske autorice Elene Ferrante. Ovdje su odrastale, na ovim ulicama, u ovom kvartu.
Sofia, mlada studentica koju upoznajem na Garibaldiju, povremeno pomaže migrantima. "Napulj je ipak puno otvoreniji od sjevera zemlje, ali smo ekonomski u težoj situaciji", konstatira
Rione Luzzatti je radničko naselje smješteno u istočnom dijelu Napulja, koje je 1950-ih, kada počinje priča Lile i Lenu, bilo poznato kao "ribnjaci", močvarno-industrijska zona u začetku. Rajon je dio kompleksa industrijskih naselja na potezu istočno od Glavnog željezničkog kolodvora Garibaldi, i kao takav dobar uvid u izgradnju Napulja nakon Drugog svjetskog rata. U ratu je područje rajona više manje bilo prekriveno pustom zemljom i pepelom, a kad su građani Napulja 1943. godine četverodnevnom pobunom iz grada izbacili naciste, u grad je ušao san o gospodarskom preporodu.
S vremenom se u susjedstvu rajona izgradilo svega i svačega, pa se tako uz bok niskim izduženim radničkim zgradama blizankama uzdiže vizualna kakofonija najvećih nebodera Napulja, dio poslovne četvrti Centro Direzionale. Ideja o poslovnoj četvrti na periferiji Napulja, koja je trebala privući međunarodne tvrtke u grad, realizirana je 1980-ih godina, a čitav je projekt osmislio poznati japanski arhitekt Kenzō Tange, koji je slavu stekao rekonstrukcijom Hirošime nakon Drugog svjetskog rata, a sudjelovao je i u obnovi Skoplja nakon potresa 1963. godine. U desetljećima koja su uslijedila Centro Direzionale nije privukao svjetske kompanije, ali jest Napulju trajno podario malo atmosfere kao sa seta "Blade Runnera". O tim neskladnim i nesretnim zgradama piše i Ferrante, koja opisuje kako su, iako začete u Francuskoj i Japanu, brzo izgubile sav sjaj i postale jazbine za očajnike.
U garažama i skladištima nad kojima strše velebni neboderi radnici i radnice iz dućana azijskom robom pretovaraju velike kartonske kutije dok povjetarac iznad njih njiše niz crvenih lampiona. Trulež smeća iz kontejnera putuje zajedno s vjetrom. Stižem do parka i sjedam malo u hladovinu. Starija žena sjedi na klupi, promatra dječake koji se loptaju. Izula je šlape i lagano masira noge. Kaže mi da se zove Domenica, a u rajonu živi više od pedeset godina. Ferrante nije čitala i za nju je doznala tek kad su ulični umjetnici počeli slikati murale iz "Moje genijalne prijateljice" po kvartu. Osim onih oslikanih na knjižnici, na obližnjoj zgradi velik je portret Lile i Lenu, koji krasi čitav bočni zid. Možda bi i čitala Ferrante, kaže Domenica, ali oči joj više nisu za to. Nije joj ni do serija, više voli gledati djecu kako se igraju.
Tu je i Piazza dei Martiri na kojoj su Lila i Stefano imali svoju trgovinu cipela. Ovdje je težina klasnog koja prožima "Moju genijalnu prijateljicu" najevidentnija. Prostrani lijepi trg, epicentar buržoaskog Napulja
"Život je ovdje uvijek bio težak, ali i lijep", rezimira. Kaže da puno ljudi njenih godina nije naučilo plivati, a iako žive na Mediteranu, napuljsko more im je ostalo predaleko. More je bilo razbibriga za koju nije bilo vremena. Oni koji su naučili plivati, obično su ljudi koje je posao upoznao s morem, radnici koji su radili u luci, ribari. I Lenu i Lila u knjigama otkrivaju more tek kao tinejdžerke, i to u druženjima s pripadnicima više klase. O "Napulju koji nije okupan morem" pisala je i talijanska autorica Anna Maria Ortese još 1953. godine u knjizi "Il mare non bagna Napoli", iako je njeno more više metaforičko i metafizičko. Knjiga je to koju je i Ferrante navodila kao inspiraciju i preporuku čitateljima. S Domenicom ne pričam naširoko jer mi je teško razumjeti njen šuštavi dijalekt, a ona se nevoljko šalta na standard, kao da predugo nije prebacivala u tu brzinu. Ipak sjedimo skupa još malo, uz pokoji komentar o zaigranim nogometašima ispred nas.
Iz rajona izlazim kroz mali željeznički nadvožnjak koji je u knjigama opisan kao impozantni tunel koji Lilu i Lenu odvaja od velikog svijeta. Očekivala sam neku građevinu koju će biti teško obujmiti očima, a ispred mene je nadvožnjak niži i manji od onoga kod omiljene zagrebačke birtije "Krivi put". Podsjećam se kako je njegova veličina u knjigama vizija dvostruke skučenosti života djevojčica, njihove limitirane zone djetinjstva i opće zatvorenosti i odsječenosti kvarta u kojem žive. S jedne strane ceste pod nadvožnjakom je položeno nekoliko trošnih madraca. Dva su prazna, na jednom spava čovjek u poderanim gaćama. Majice nema, na prsima mu jedna sunčeva zraka.
Vile u kvartu Posilipo (Foto: Ivana Perić)
Čuje se vlak koji kreće s kvartovske željezničke stanice Gianturco, čije stakleno pročelje također krase likovi Lile i Lenu, koje trče i smiju se. U blizini je i jedna od najvećih napuljskih tržnica, Poggioreale, poznata po prodaji jeftinih marki cipela. Jedan od prodavača na pijaci komentira mi kako se broj turista u rajonu nije značajno povećao, jer i dalje preferiraju vrijeme provoditi u drugim kvartovima Napulja. Ovdje uglavnom dolaze samo da se kratko prošeću i fotografiraju glavne točke Ferrante putanje. Zanimljivo je i da je prvu Ferrante turu u gradu prije nekoliko godina pokrenula strankinja, a tek kasnije su ih počeli osmišljavati i lokalni vodiči.
Iz Rione Luzzattija odlazim dalje prema glavnoj željezničkoj stanici Garibaldi. Malo sjevernije od stanice je ulica koja djeluje kao improvizirana beskućnička avenija, na kojoj na madracima spavaju uglavnom crni muškarci, migranti koji su došli u Italiju trbuhom za kruhom. Mnogima pomoć u hrani i odjeći povremeno donose lokalni aktivisti i aktivistkinje, velik dio kojih je okupljen u kolektivu Mezzocannone Occupato. Sofia, mlada studentica koju upoznajem na Garibaldiju, povremeno pomaže migrantima. "Napulj je ipak puno otvoreniji od sjevera zemlje, ali smo ekonomski u težoj situaciji", konstatira. Kaže mi i kako je gledala seriju koju je RAI napravio prema knjigama Elene Ferrante. OK joj je, ali ništa posebno. I nije nešto popularna, barem među njom i njenim prijateljima. Sofiji je puno zanimljivija španjolska serija "La Casa del Papel", zbog koje je s prijateljima počela iz fore pričati i na španjolskom, a sanja i da ode na studentsku razmjenu negdje u Španjolsku. Sofia nije jedina. Nekoliko dana kasnije, u jednom od second hand dućana u ulici Mezzocannone, čula sam dvije djevojke kako na španjolskom komentiraju sportske majice, da bi se kasnije prebacile na talijanski. Kad su započele razgovor sa mnom, prvo su komentirale moj odabir odjeće, zatim me upitale gledam li "La Casa del papel", i tek nakon toga – kako mi je ime. Jedna od njih, Ginevra, rekla je da ne zna kako će preživjeti šokantnu zadnju sezonu serije i objasnila kako je došla nešto kupiti samo da se malo utješi.
Lila i Lenu na knjižnici u Rione Luzzatiju (Foto: Ivana Perić)
Sa stanice Garibaldi spuštam se prema dugačkom Corsu Umberto (Retifillio), u čijim se šuštavim i šarenim radnjama prodaje skoro sve što čovjek može poželjeti. Od kaputa i patika do sladoleda i pohane pizze. Tu je i Lila kupila svoju vjenčanicu. Duž ulice ispisani su grafiti kojima se migrantima želi dobrodošlica u grad, poziva na oduzimanje imovine bogatašima, podršku siromašnima i diskriminiranima. Kao i svugdje drugdje u Napulju, i ovdje se nađe neka srčana posveta Diegu Armandu Maradoni.
Na putu prema moru prolazim kraj malih štandova na kojima pop-it igračke svih veličina i privjeske u obliku crvenog roga, amuleta za koji se kaže da štiti od zle kobi, prodaju prodavači iz Indije, Bangladeša, Nigerije, Gambije. Sklanjaju svoje štandove s avenije na prvu naznaku policijskog automobila, trče u susjedne ulice u kojima se skrivaju pokušavajući pritom ne rasuti pola robe. Vješti su, ništa im ne ispada. Jedan par s djetetom nabrzaka sve trpa u velike plave vreće, tovare ih na leđa pa trče, s jednom rukom noseći kese, a s drugom hvatajući dijete. Ulicom se probija milijun i jedan skuter, mladi konobari na tacnama nose espresso, a centralnu poziciju na ulici zauzelo je par starijih žena koje u općoj gužvi stoički i detaljno jedna drugoj prvo komentiraju frizuru, a potom prognoziraju budućnost korona-mjera. To je sveprisutna slika Napulja koji se ne izmiče turistima, jednog od rijetkih gradova na Mediteranu u čijem centru još uvijek žive ljudi i nisu ga voljni prodati za praznu kulisu. Kako mi je komentirao jedan starosjedilac kvarta Sanità – ništa ne vrijedi više od balkona s kojih vise gaće, od katriga po prolazima i pizze koju si može priuštiti svatko.
Kao i svaki lučki grad, Napulj svojom obalom svjedoči o kretanjima svijeta. Ima tu i turističkih kruzera i teretnjaka iz dalekih krajeva, i vojnih plovila glavnog južnog krila NATO-a za ovaj dio svijeta, i malenih brodica ispred kojih ribari za siću prodaju friški ulov, i elitnih klubova za gospodu kupače, i javnih plaža koje krase kiosci u kojima se prodaju hladni napitci i topli, friško pečeni slani i pikantni taralli. U noćnoj šetnji uz Lungomare čovjek naiđe na svjetleće balone u rukama siromašnih prodavača, zveckanje boca aperola i peronija u rukama tinejdžera koji sjede na stijenama, parove u skupom restoranu u Gucci i Versace lažnjacima, sretne jer ove večeri u ruke stavljaju jedan pravi dio bogataške svakodnevice.
Četvrt Chiaia (Foto: Ivana Perić)
Najljepši, potpuno otvoreni pogled na obalu i Vezuv u gradu i dalje imaju vile. U nekima od tih mini tvrđava žive časnici NATO-a, kojima su raskošna zdanja tijekom godina redovno iznajmljivali članovi mafijaških klanova. U drugima žive novi i stari bogataši grada, kojih se velik broj sjatio u kvart Posillipo. Tu su najzelenije palme, stolovi za večeravanje na verandama, male privatne plaže s prostranim ležaljkama. Tu su Lila i Lenu otkrivale napuljsko more. Lenu kao dadilja dobrostojeće obitelji, Lila s dečkom Stefanom. Obje su more upoznavale u društvu u kojem su većina bili bogataši koji novac troše s pravom ležernošću, jer znaju da zaliha nikad nije presušila, i manjina koja takav stil pokušava oponašati i pratiti, unatoč opravdanom strahu da im novo jutro donosi ekonomsku propast. Iako Napulj i njegovo more lako mogu zavesti, život ipak ostaje bliži pjesmi napuljske legende Nina D’Angela "Rob ili kralj" u kojoj pjeva: "Slušajte ljudi morem očarani, sunce nije dovoljno za nastaviti dalje sutra."
Direkt uz more uzdiže se bogataška četvrt Chiaia, koja se na pojedinim turističkim blogovima opisuje kao "jedino čisto mjesto u Napulju" i "prekrasan, siguran dio grada", "mirna četvrt, kao u urednom europskom gradu". Tu se nalaze svi najskuplji dućani s brendiranom robom dok njihova lažna djeca caruju ostatkom grada. Tu su kuglice sladoleda skuplje, a pizza bez glutena dolazi u svim varijantama. Tu je i Piazza dei Martiri na kojoj su Lila i Stefano imali svoju trgovinu cipela. Ovdje je težina klasnog koja prožima "Moju genijalnu prijateljicu" najevidentnija. Prostrani lijepi trg, epicentar buržoaskog Napulja. Napulj u kojem se čuje nazalni američki naglasak u prodavaonicama gurmanske čokolade, na terasama restorana s Michelinovim zvjezdicama. Od odavde do Rione Luzzattija još uvijek leži čitava jedna galaksija.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
