Novi film Igora Bezinovića "Fiume o morte!", nastao u produkciji Restarta, uvršten je u glavni natjecateljski program Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu što se održava od 30. siječnja do 9. veljače – i to kao prvi film suvremene hrvatske produkcije koji je postigao takav plasman. Bit će to ujedno i premijera ovog dokumentarno-igranog filma u kojemu građani grada Rijeke (talijanski Fiume) prepričavaju čudnu povijesnu epizodu o 16-mjesečnoj okupaciji njihova grada koju je izveo Gabriele D'Annunzio (1863. – 1938.), talijanski pjesnik, europski dekadent, kicoš, erotoman, nacionalist i zagovornik ratovanja i talijanskog imperijalizma.

Igor Bezinović (Rijeka, 1983.) na ovom je filmu radio dugo i temeljito, a storiju o D'Annunziju ispričao je uz pomoć sugrađana koji su se odlično zabavljali pri glumačkim rekreacijama arhivskih fotografija. Rezultat nije tek dokumentarno-igrani, nego baš razigrani film kojim se inteligentno pripovijeda kronologija jedne ozbiljne riječke političke epizode. Suvremena politička recepcija D'Annuzija razlikuje se s talijanske i hrvatske strane, ali ni u toj podjeli stvari nisu jednostavno prepričljive. Otud, uostalom, Bezinovićev artistički izazov da se historijska pojava D'Annunzija predstavi na terenu dokumentiranih činjenica, ali u šarmantnoj izvedbi fiumanskih naturščika kao glumaca i naratora. U filmu se čvrsto drže političkog kalendara, počevši od 12. rujna 1919. kad je D'Annunzio sa svojim arditima ("žestokima", zapravo razvojačenim pripadnicima talijanske vojske iz Prvoga svjetskog rata) ušao u Rijeku i preuzeo vlast.

"Fiume o morte!" ("Rijeka ili smrt!") treći je dugometražni Bezinovićev film, nakon dokumentarnog filma o blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta "Blokada" (2012.) koji je nagrađen Oktavijanom i igrano-dokumentarnog "Kratki izlet" (2017.) za koji je dobio Veliku Zlatnu Arenu u Puli. Bezinović živi između Rijeke i Zagreba, gdje predaje na Akademiji dramskih umjetnosti. "Rijeka me polako sve više preuzima", kaže na početku razgovora, kao da to nije očito.

Mnoge su činjenice iz D'annunzijeve biografije mutne. Primjerice, nije istina da je tek tako upao u Rijeku u revolucionarno-pjesničkom nadahnuću, nego je njegov ulazak bio planiran. Comandante Gabriele D'Annunzio s trojicom svojih sljedbenika vozio se 12. rujna 1919. prema Rijeci u crvenom Fiatu 501, predvodeći kolonu od 25 kamiona s 220 vojnika, kojima se još par tisuća vojnika pridružilo po putu. Također, nije istina da je D'Annunzio bio broj jedan, odnosno prvi kandidat u izboru za okupaciju Rijeke?

D'Annunzio tu nije bio broj jedan nego tek broj tri ili četiri. Odnosno, kad su riječki Talijani tražili figuru koja bi došla i okupirala grad Rijeku, bio je niz imena koja su bila u igri prije D'Annunzija. Između ostalih, kandidat za taj posao bio je Peppino Garibaldi, unuk Giuseppea Garibaldija; zatim pjesnik Sem Benelli, koji je tada živio u Puli. Ali kad su kandidati u najužem izboru odbili da krenu na Rijeku, sjetili su se D'Annunzija. On je tada radio kao propagandist – i bio je jedini dovoljno lud da pristane na tu akciju. Mussolini je u to vrijeme bio popularni milanski novinar, koji je par mjeseci prije okupacije Rijeke osnovao pokret Fasci italiani di combattimento (Talijanski fašistički borbeni savez) i nije bio pozvan za taj zadatak.

Genijalna ideja o okupaciji Rijeke nije bila originalno D'Annunzijeva. On je samo držao govore o okupaciji istočnog Jadrana, to mu je bilo atraktivnije. Draže bi mu vjerojatno bilo da je ikako mogao okupirati Split, ali u Splitu naprosto nije bilo toliko Talijana, ondje nisu imali jak iredentistički pokret poput onoga u Rijeci gdje je 1905. osnovan pokret iredente La Giovine Fiume (Mlada Rijeka) po uzoru na talijanski pokret La Giovine Italia. Nacionalistička talijanska omladina iz Rijeke je puno prije D'Annunzijevog dolaska tražila način kako da Talijani preuzmu grad.

Za razliku od perioda D'Annunzijeve okupacije, ovoga puta su građani Rijeke oni koji se zabavljaju

Postoji čitav opus fikcionalne literature na temelju motiva D'Annunzijeve biografije. S faktičke strane, njegova figura ima jasnu ideološku poziciju u suvremenoj Italiji. Film neće biti dobro dočekan u jednom dijelu talijanske javnosti?

Moguće je da neće biti dobro dočekan u većem dijelu talijanske javnosti. Talijanska premijerka Giorgia Meloni, koju većina Talijana očito voli, fotografirala se uz spomenik D'Annunziju što je 2019. postavljen u Trstu, a par godina ranije je na svom twitteru objavila da bi "mladi Talijani umjesto Che Guevare na majicama trebali nositi sliku D'Annunzija".

Mussolini je politički dekapitiran, D'Annunzio nije. Ako je poznato da je D'Annunzio bio princ (pro)fašističke Italije, na temelju kojih činjenica se stvara suvremeni falsifikat?

Talijani D'Annunzija vole predstavljati kao velikog protivnika Mussolinija, što nije istina. Izvlače tezu da je D'Annunzio odgovarao Mussolinija od suradnje s Hitlerom, što je dvojbeno. Postoji snimka gdje D'Annunzio vrlo srdačno razgovara s Mussolinijem na željezničkoj stanici u Veroni u povodu Mussolinijevog sastanka s Hitlerom u Njemačkoj. Historijski je pouzdana činjenica da su D'Annunzio i Mussolini surađivali. D'Annunzio formalno nije bio član fašističke stranke, ali gestu spašavanja D'Annunzijeve časti od fašističkog pokreta, što je za mene čisti falsifikat povijesti, ne razumijem. Kome ta gesta može donijeti dobro?

 

Kontra mitomanije i falsifikata

Film je autorska interpretacija historiografskih činjenica: ništa iz biografije D'Annunzija i kronologije opsade Rijeke nije faktički promijenjeno?

Sve u filmu temeljeno je na arhivima. Radio sam uz konzultacije s povjesničarima iz Italije i Hrvatske. Najviše je uključen bio povjesničar Federico Carlo Simonelli, autor knjige "D'Annunzio e il mito di Fiume" i jedan od najupućenijih stručnjaka za D'Annunzijevu biografiju. Film je dokumentarno-igrani i to mu, po naravi žanra, daje mogućnost diskreditacije. Toga sam svjestan. Riječ je o filmskoj igri sadašnjosti i prošlosti, ali vjerujem da će gledatelji shvatiti koliko je film povijesno rigorozan. U osnovi, htio sam ispričati priču o okupaciji multikulturalnog grada čijem karakteru ne može nauditi nikakva mitomanija niti politički falsifikat.

Kažete da je historiografska šutnja o D'Annunzijevoj ulozi u političkoj povijesti ovih prostora važna činjenica – na koji način?

Jugoslavenska historiografija je, primjerice, napravila puno štete skrivanjem istine o egzodusu Talijana. Time je pridonijela mistifikaciji D'Annunzijeve iredentističke epizode. Simplifikacija jugo-historiografije o Drugom svjetskom ratu dovela je do toga da danas velik broj građana Rijeke, primjerice, ne zna da Talijani nisu u Rijeku ušli 1941. s drugog teritorija, nego su bili domicilno stanovništvo. Priča o Talijanima koji su 1941. ušli u Rijeku odgovarala je i nacionalistima suvremene Hrvatske od 1990-ih, jednako kao što se oduvijek pod tepih pospremala činjenica da je Pavelić Talijanima prodao Dalmaciju.

Filmska tema je politički ozbiljna, ali ne znači da se ne smijemo zabavljati? D'Annunzio i njegova svita su se u Rijeci zabavljali, ali je ondje prolivena i nevina krv.

S obzirom na to da se D'Annunzio u Rijeci tako odlično zabavljao, ovaj je film neki oblik osvete. U filmu smo se koristili danuncijevskim tipom propagandne obrade. Iskoristili smo bogatstvo njegove fotografske i filmske arhive za vrijeme boravka u Rijeci, ali ovoga puta su građani Rijeke oni koji se zabavljaju.

Kad su riječki Talijani tražili figuru koja bi došla i okupirala Rijeku, bio je niz imena koja su bila u igri prije D'Annunzija, ali kad su kandidati u najužem izboru odbili, sjetili su se njega. D'Annunzio je tada radio kao propagandist – i bio je jedini dovoljno lud da pristane na tu akciju

Fotografije D'Annunzijevih sljedbenika i njihove riječke svakodnevice djeluju kao plod trenutnog artističkog nadahnuća, ali su pomno stilizirane. Dojam luđačkog trenutka je zarazan, i nije sve komično.

Takav je i moj zaključak nakon svih ovih godina istraživanja, razgovora sa svjedocima i povjesničarima. U to se vrijeme u Rijeci događalo nešto u najmanju ruku vrlo čudno. U filmu ne svjedočimo o tome da je, kao u nekoj historijskoj inventuri, D'Annunzijeva okupacija bila klasično fašistička. Ne, bila je to doslovno luda, luđačka okupacija. Šesnaest mjeseci ludosti koju je nabrijavala karizmatska osobnost ludog čovjeka. Uz još mnogo ljudi, čitava sljedba koja se uz tog ludog čovjeka osjećala sigurno i slobodno. A razlog zbog kojega se talijanska sljedba uz D'Annunzija u Rijeci osjeća slobodno je logistički prozaičan. Rijeku doslovce čuva talijanska kraljevska vojska. To je činjenica koju danas mnogi Talijani neće izgovoriti, iako je činjenica da je grad Rijeka sa četiri strane svijeta tada bio okružen regularnom talijanskom vojskom koja je osiguravala da se D'Annunzio i njegovi osjećaju slobodno, i da se mogu bezbrižno zabavljati. Za Rijeku, naime, nije postojala opasnost od vojske Kraljevine SHS.

U kakvom je odnosu talijanska vojna logistika s D'Annunzijem?

Važno je znati kakva je bila tadašnja vojno-politička situacija oko D'Annunzija. Znači, imate Sušak koji je okupirala regularna talijanska vojska, a D'Annunzio nikad ne izlazi iz grada Rijeke i ne smatra Sušak njezinim dijelom. Krk i Cres su također okupirani. Vodstvo talijanske kraljevske vojske je u Opatiji, kompletno zaleđe Rijeke je pod talijanskom vojskom. D'Annunzio izvodi svašta. Njegovi pirati povremeno kradu brodove uz talijansku obalu – recimo, tu sam scenu htio imati u filmu, ali nažalost nije sve stalo u minutažu. Pa kad D'Annunzijevi ljudi ukradu neki brod, skinu s njega što im treba i onda isti taj brod prodaju svojim podržavateljima u Italiji.

Talijani otkupe taj brod i šarada se ponavlja. U političkom smislu Talijanima zapravo itekako odgovara da je D'Annuzio u Rijeci. Čitavo vrijeme pregovora u Versaillesu Talijani znaju da D'Annunzijeva okupacija Rijeke nije dugoročno održiva. Znaju da će to morati riješiti, ali ne žure. Dok traje, traje. Testiraju. D'Annunzio je gotovo slučajno završio u Rijeci, ali sad kad je ondje, oni čekaju. Brodovi regularne talijanske vojske čekaju u Splitu, a to čekanje je strateške naravi, da vide koliko mogu dobiti teritorija s istočnog Jadrana kao rezultat odluke tajnog Londonskog ugovora iz 1915. Znamo kako je dalje išlo: američki predsjednik Wilson nije popustio Talijanima da uzurpiraju teritorij istočnog Jadrana. Ali Rijeka je Talijanima bila bliža nego bilo koji drugi grad istočnog Jadrana, zbog čega upadaju u nju.

Igor Bezinović (Foto: Sandro Lendler)

Fašistički mit o D'Annunziju

D'Annunzijeva avantura prestaje, naprasno i krvavo, izgonom iz Rijeke. Kakav je post festum?

D'Annunzio ne odlazi iz Rijeke tek tako. Potjeraju ga iz Rijeke nakon što on, veliki talijanski patriot, proglasi rat vlastitoj matičnoj državi. Dolazi do totalne eskalacije tog političkog paradoksa koji se, očito, nastavlja i u 2025. godini jer D'Annunzija u Italiji slave kao narodnog heroja, iako je, dakle, riječ o čovjeku koji je Italiji proglasio rat. A kad D'Annunzija istjeraju iz Rijeke i on ponovno stupi na tlo Italije, za njega nema loših posljedica. Nema zatvora ili ičega sličnog. Ne, nego mu dopuštaju da si kupi otmjenu vilu i objavljuju mu sabrana djela. Čuvaju ga kao kap vode na dlanu. D'Annunzio i dalje ima svoju sljedbu, jer Mussolini dolazi na vlast.

Tada započinje fabrikacija fašističkog mita o D'Annunziju: on je naš Ivan Krstitelj, slijedimo ga, luđi je od nas jer je smjeliji. Opasan je jer je luđi nego smo mislili, ali je ipak naš pjesnik. I tako dalje. D'Annunzio se svemu tome naprosto nije protivio, bilo mu je komotno. Onda je došao Drugi svjetski rat, nakon kojega je i D'Annunzio diskreditiran kao fašist, a to je diskurs koji je i u Jugoslaviji posve prihvaćen. Međutim, 1960-ih godina počinje revizionistička rehabilitacija D'Annunzijeve uloge u političkoj povijesti.

U suvremenosti, ta je "rehabilitacija" kulminirala knjigom "Alla festa della rivoluzione" ("Na zabavi revolucije") Claudije Salaris iz 2002. godine, gdje se iznose teze da su za vrijeme D'Annunzija u Rijeci ondje "bili svi": futuristi, anarhisti, socijalisti… što je, osim futurista, čista laž. Socijalisti su bili smrtni neprijatelji D'Annunzija. Anarhistička propaganda je također bila u Rijeci zabranjena. Međutim, D'Annunzijeva riječka memoaristika Claudiji Salaris je očito intrigantnija od realnosti uništavanja slavenske imovine i teroriziranja slavenskog stanovništva ili od činjenice poništavanja izbora ili proglašavanja rata Italiji. Pričice o D'Annunzijevim avanturama predugo su se u historiografiji vukle kao nešto vrijedno ozbiljnog spomena.

Iskustvo istraživanja D'Annunzijeve biografije naučilo me da ne upadam u zamku rasprave je li bio fašist ili nije. Najsigurnije je reći da je bio militantni nacionalist. Čovjek koji jako voli rat, a voli i naciju. Hoće li to netko nazvati fašizmom ili neće? Ja to zovem fašizmom

D'Annuzio je toliko bio zavodljiv protagonistima historijske avangarde, da se često pogrešno navodi da je bio avangardni autor.

D'Annunzio nije bio avangardni pjesnik, nego tradicionalistički romantičar koji je izrazito dobro poznavao romantizam. Pozivao se na antičke uzore, na klasiku. Futurizam mu je zapravo potpuno stran. Futuristi su D'Annunziju prišli zbog ideje nacionalističke revolucije, jer su bili fašisti. Marinetti je kod D'Annunzija boravio samo dva tjedna, ali je činjenica da on napisao manifest fašističkog borbenog saveza Fasci di combattimento, u koji se D'Annunzio službeno učlanio. Postoji njegova članska iskaznica, iako ćete od većine Talijana čuti da D'Annunzio nikad nije bio član Nacionalne fašističke stranke. I nije. Iskustvo istraživanja njegove biografije naučilo me da ne upadam u zamku rasprave je li bio fašist ili nije. Najsigurnije je reći da je bio militantni nacionalist. Čovjek koji jako voli rat, a voli i naciju. Hoće li to netko nazvati fašizmom ili neće? Ja to zovem fašizmom.

Jačanjem fašizma, međutim, D'Annunzijeva sljedba se gasila, zašto?

Talijani nisu htjeli imati "fašizam unutar fašizma". No, situacija ni tu nije bila jednoznačna, jer se nisu svi D'Annunzijevi sljedbenici priklonili Mussoliniju. Neki od D'Annunzijevih ardita postali su ljevičari. Antifašistička grupa Arditi del Popolo osnovana je u lipnju 1921., predvodio ih je Argo Secondari.

Rijeka je karnevalski grad, ali je karneval za vrijeme D'Annunzijeve okupacije, zanimljivo, bio zabranjen.

Da, bio je zabranjen iz sigurnosnih razloga. Kad sam povjesničara Simonellija zamolio da mi pokaže dokumente o karnevalu, mislio sam da ću naići na mnogo avangardnih elemenata, bio sam uvjeren da će to iskakati posvuda iz D'Annunzijeve arhive. Umjesto toga, preplavljen sam motivima iredentizma, nacionalizma i uzvišenosti latinske rase. Pa kad mi je Simonelli rekao "nije ti tu bilo karnevala", lampica mi se upalila. Ideja o "avangardnosti" Rijeke velikim dijelom proizlazi iz teksta Kvarnerskog ustava, koji je napisao D'Annunzijev suradnik Alceste de Ambris. Taj tekst je mješavina progresivnih i tradicionalističkih ideja, ali teško da ga možemo nazvati avangardnim.

Koji je onda temeljni mit o D'Annunziju?

Temeljni mit koji funkcionira kao humus za razvoj ostalih detalja mitologije tvrdi da je D'Annunzio došao u Rijeku s namjerom da osnuje svoju državu. Ne, D'Annunzio je u Rijeku došao da je pripoji Italiji. Tri mjeseca prije kraja okupacije poduzima očajnički potez i odlučuje proglasiti Rijeku svojom državom. Međutim, ideja nije originalno njegova nego ju preuzima od riječkih autonomaša koji su za samostalnu državu Rijeku lobirali u pregovorima u Versaillesu, što tada, naravno, nije odgovaralo ni Jugoslavenima ni Talijanima. D'Annunzio je pak bio toliko drzak i vješt propagandist da i danas, u 21. stoljeću, ljudi ponavljaju isto: došao je u Rijeku da osnuje svoju državu.

Ipak, faktor X koji je iznenadio i D'Annunzijeve političke suvremenike je činjenica da je doista bio lud. Kokain koji je uzimao ubrzao je rasplet?

Da, navodno se baš u Rijeci navukao na kokain. Dekadencija je došla do kraja. S druge strane, Mussolini je uspio u svome naumu. On je svoj kadar školovao. Pavelić već 1929. godine seli u Italiju. Odradio je kurs s ustašama kod talijanskog učitelja i zatim mu predao ono što je bilo dogovoreno. Ono po što su Talijani došli još 1918. godine.