U talijanskoj regiji Friuli-Venezia Giulia, blizu Udina, postoji gradić Belgrado. Ovo mjestašce bilo je prije više od pet stotina godina domom jedne srpske princeze, trojice srpskih despota i čak četvero svetaca SPC-a. Nije neobično to što naselje u Italiji nosi ime Beograd. Furlanija je odavno nastanjena Slavenima, a u slavenskom su svijetu toponimi značenja "bijeli grad" rasprostranjeni (sjetimo se hrvatskog Biograda).
Dvorac Belgrado kupila je sredinom 15. stoljeća Katarina Branković, praunuka kneza Lazara i kneginje Milice, kći despota Đurđa Brankovića i Grkinje Irene Kantakuzen. Đurađ i Irena imali su sinove Teodora, Grgura, Stefana i Lazara te kćer Maru, udanu za sultana Murata II. Mlađa je kći po majčinoj obitelji, rođacima bizantske carske dinastije, nazvana Kantakuzina. Ime Katarina prihvatila je kada se 1434. udala za Ulrika II. Celjskog i preselila na zapad.
Grofovi Celjski su bili moćna i bogata obitelj, rođaci hrvatsko-ugarskih kraljeva, bosanskih Kotromanića te Šubića i Frankopana (Ulrikova mati bila je Elizabeta Frankopan). Celjski su gospodarili prostranim posjedima u današnjoj Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni. Katarina je vladala u Gradecu, a kasnije u Varaždinu, gdje je dala zapisati Varaždinski apostol – prvu srpsku ćiriličnu knjigu u Hrvatskoj.
Katarina i Ulrik imali su troje djece, ali su sva umrla u djetinjstvu. Tako je, nakon što je Ulrik ubijen u Beogradu krajem 1456., Katarina naslijedila sve posjede Celjskih. Bilo je, međutim, i drugih pretendenata na nasljedstvo. Najmoćniji među njima, njemački car Fridrik III. u kratkom je roku potisnuo Katarinu s posjeda u današnjoj Sloveniji. Preselila se u Varaždin u nadi da će ostati u Hrvatskoj, ali ju je 1461. slavonski ban Jan Vitovec prisilio da mu ustupi posjede u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.
Katarina je 1463. od Goričkog grofa Leonarda kupila Belgrado. Gorički grofovi bili su moćni feudalci i rođaci Celjskih. Leonard i njegov brat Ivan proveli su djetinjstvo kao taoci na dvoru kneza Ulrika. Katarina ih je odgojila i naučila ih srpskom jeziku. Osim imena mjesta, koje ju je podsjećalo na zavičaj, bliskost s Leonardom bila je, vjerojatno, presudna za kupovinu Belgrada. Dvorac je bio velik i u lošem stanju. Na imanju opasanom zidinama nalazile su se crkva sv. Nikole i pomoćne zgrade, među kojima jedan mlin. Posjedu su pripadali i podanici, koji su plaćali određena davanja, a utvrdu je štitio garnizon na čelu s kapetanom.
U Belgradu se nastanio Katarinin brat Stefan Slijepi. Braća Stefan i Grgur mladost su proveli kao taoci šurjaka, Marinog muža, sultana Murata II., koji ih je 1441. optužio za izdaju i dao oslijepiti. Stefan je nakon smrti oca Đurđa i brata Lazara postao despotom Raške, ali je ubrzo zbačen s vlasti. Sklonio se kod Katarine, a zatim u Veneciju. Oženio se Angelinom, kćeri albanskog velikaša Đorđa Arijanita Komnina i sestrom Skenderbegove žene. Dobili su kćer Mariju i sinove Đorđa i Jovana.
Minijatura na Esfigmenskoj povelji iz 1429. godine
Katarina je 1469. napustila zapad. Prepustila je Belgrado bratu i otišla u Tursku sestri Mari koja je po smrti Murata II. živjela pod zaštitom posinka Mehmeda II. Osvajača. Na putu ka istoku, Katarina je Mlečanima ponudila posredovanje u kupoprodaji Isusove haljine – dragocjene relikvije, tada u Marinu posjedu. Ta je ponuda bila uvod u diplomatsko posredovanje druge vrste: sestre Branković su niz narednih godina djelovale kao mletačke posrednice za sklapanje mira sa sultanom.
Mlečani su čak u Belgrado postavili ambasadora radi brže komunikacije s njima. Iz zahvalnosti su povremeno pomagali despotu Stefanu, koji je živio u krajnjoj oskudici. U bijedi je i umro, napisavši pred smrt poznatu dirljivu molbu Dubrovčanima da ne dopuste da njegova udovica i djeca stradaju po njegovom skončanju.
Odmah po despotovoj smrti počeli su napadi susjednih moćnika na Belgrado. Osiromašena Angelina otputovala je 1478. sa sinovima u Beč i stavila se pod zaštitu cara Fridrika III. U međuvremenu, Katarina je pala u sultanovu nemilost, čini se, zbog nekog duga, pa ju je dao zatočiti i tući. Kako bi naplatio dug pokušao je prodati Belgrado. U narednom periodu odvio se niz pregovora i razvila živa prepiska o prodaji Belgrada; u nju su se uključili, pored sultana i Katarine, Leonard Gorički, Angelina, car Fridrik III. i mletačke vlasti.
Sultan je nastojao Belgrado prodati što prije i postići što bolju cijenu. Katarina, zakonita posjednica dvorca, htjela je novac od prodaje zadržati za sebe, s tim da se pola iznosa prepusti Stefanovoj udovici i djeci. Angelina je, uz podršku cara Fridrika, pokušavala dvorac prodati za svoj račun. Svi su dvorac nudili grofu Leonardu, koji, opet, nije bio voljan platiti previsoku cijenu. S kupoprodajom su se, najzad, morali složiti Mlečani, na čijem se teritoriju nalazio Belgrado. Oni su bili u ratu sa sultanom, ali su od njega i zazirali – Osmanlije su, naime, netom prije toga poharale Furlaniju. Osmanski pritisak prestao je 1481. sa sultanovom smrću.
Kada je 1485. umro titularni srpski despot Vuk Grgurović (sin Grgura Brankovića), ugarski kralj imenovao je despotom Angelininog starijeg sina Đorđa. Angelina je založila dvorac bizantskom plemiću Matteu Spandinu i sa sinovima zauvijek napustila Belgrado. Ponijeli su Stefanove ostatke i položili ih u crkvu sv. Luke u Kupinovu u Srbiji koju je Angelina dala podići.
Đorđe se 1496. zamonašio, uzeo ime Maksim i kasnije postao beogradskim arhiepiskopom. Kao despot vladao je Jovan (njegova kći Marija udala se za Ferdinanda Frankopana, a unuka za Nikolu Zrinskog). Angelina i Maksim osnovali su na zemlji despota Jovana na Fruškoj gori manastir Krušedol. Stefan, Angelina, Jovan i Đorđe kanonizirani su. Moći članova Svete porodice položene su u Krušedol, gdje su ih, skupa s manastirom, 1716. zapalile Osmanlije.
Katarina Branković po Marinoj je smrti brinula da Dubrovčani srpskim samostanima na Svetoj Gori isplaćuju stonski dohodak (tribut na ime kupovine Stona iz vremena Dušana Silnog). Umrla je u manastiru sv. Stefana u Konči u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, gdje je, vjeruje se, i pokopana.
