"Genijalna prijateljica" Elene Ferrante 30. prosinca premijerno je odigrana u vašoj režiji u zagrebačkom HNK-u. Koliko je bilo teško prilagoditi taj roman teatru?
Imala sam sreću da su me dočekale dvije verzije adaptacije koje su napravili dramaturzi Nina Pavlović i Filip Jurjević. U jednoj verziji detaljno su obradili sve obitelji, a u drugoj su naglasak stavili na odnos Lile i Lenù. Prvi roman u tetralogiji, s kojim se mi i bavimo, ne nudi dramski materijal, nego je u pitanju niz masovnih događaja iz kojih se može zaključiti da je rajon treći glavni lik u mediteranskom kodu. U odnosu na rajon one rastu, razvijaju se, opiru mu se i vraćaju, tako da smo imali nezahvalan zadatak prikazivanja i obrade niza masovnih događanja kako bismo dobili tu spregu spram njih dvije. Upravo zato sam odlučila da moramo napraviti treću verziju adaptacije, koja je nešto između njihove dvije, ali i da moram ispisati izvedbu od početka do kraja i tek se onda vratiti tekstu. Na sceni nemamo scenografije, nego open space koji sugerira apstrahiranu knjigu. Ljudi kreiraju prostor, atmosferu, događaje... cijeli kolektiv! Takav stav, iako je bio determiniran i nekim produkcijskim uvjetima, osobno mi je blizak. Ljudi su prostor, a ne obratno.
Uz odnos glavnih junakinja, odnosno Lenù i Lilu, za sam tekst važan je i njihov socijalni kontekst. Kakav je on?
U pitanju je svijet Napulja nakon Drugog svjetskog rata. Vrijeme velike gladi, zbog koje ojačava pozicija mafije, lihvara, Camorre, fašista i ostalih koji nisu 1945. nestali, nego su nastavili biti dio njihovog društva i transformirali se samo u nazivniku. Socijalisti, komunisti i običan radnički sloj je osiromašio i davao zadnji komadić vrijednosti kako ne bi umrli od gladi. Smrt od bombardiranja, tetanusa, tuberkuloze, tifusa, bombi i inog je svakodnevna činjenica u životu tih djevojčica. Smrt je sastavni dio života. Teatralizaciju i inspiraciju sam našla upravo u tim događajima i momentima kada se politika prelama preko života likova u rajonu.
Kakav je njihov svijet Napulja 1950-ih iz ženske perspektive?
Za njih nema nade u tom trenutku, one i ne sanjaju svijet koji će doživjeti. Na neki način prvi roman govori o samo jednoj djevojčici iz rajona, iz generacije koja se oduprla muškom svijetu i avanzirala, ostvarila svoj potencijal te o njezinoj prijateljici koju je morala u tome ostaviti. Lenù živi život u odmaku od tog svijeta, a Lila ga živi. Nama se danas dosezi tog feminizma možda čine zastarjelima, ali im dugujemo zahvalnost. Problem današnjeg feminizma jest što ne zna zahvaliti prijašnjim generacijama, pa ga zato veliki dio žena ne doživljava kao svoj. Današnji feminizam opterećen je generacijskim jazom. Jedno je teorija, a drugo je praksa. Mi još uvijek u Hrvatskoj nismo sproveli u djelo ni ideje druge i treće generacije feminizma, a pojavljuju se novi pojmovi u feminizmu koje većina nikada neće ni živjeti. Zato se mnogi ne snalaze u toj terminologiji i ne osjećaju feminizam kao prostor svoje osobne borbe.
