Suzanne Meloche je svoju djecu, sina i kći napustila nedugo nakon njihova rođenja. Nakon toga nije se više udavala, i nije imala više djece. Živjela je diljem Kanade, u New Yorku, preko oceana, u poslijeratnoj Evropi i na jugu Sjedinjenih Država. Djecu više nije htjela vidjeti. Nikada. To je bila čvrsta odluka. Djeca za nju više nisu postojala. Kada su je kći i unuka pred smrt posjetili u njenom stanu u Ottawi, pričekavši da im susjedi otvore vrata zgrade, kći ju je upitala "zašto si otišla?" Starica je izbjegla odgovor. O toj temi nije imala ništa za reći. Nije htjela ništa reći. Ali nešto o tome reći će njena unuka Anaïs Barbeau-Lavalette u svom romanu "Žena koja bježi". Njen odgovor na pitanje "zašto?" bit će dugačak gotovo četiri stotine stranica. Ono što je baka odbila staviti u nekoliko rečenica, unuka će staviti u stotine tisuća znakova i baš svaki od tih znakova postati će dio njenog odgovora.
Žene su napuštale djecu zbog nasilnog supruga, zbog želje da pobjegnu iz malograđanske sredine, zbog želje za obrazovanjem ili zbog ljubavnika. Baka Meloche čini se nije imala ni jedan od tih razloga. Bila je u braku s uglednim slikarom, živjela u umjetničkoj, boemskoj sredini, imala mogućnosti i za obrazovanje i za umjetničku realizaciju. Jedini razlog napuštanja djece bila je želja za slobodom. Život koji je vodila nakon odlaska pa sve do smrti bio je besmislen. Barbeau-Lavalette, obraćajući se baki u drugom licu jednine sažima jedan period bakinog života: "Imaš četrdeset i osam godina. Ne mariš ni za što… Opijaš se i spavaš s muškarcima… Ševiš se uokolo. Samo s mladićima. Koje skupljaš na ulici, u kafićima i barovima. Odišeš seksom… Pozivaš ih na piće k sebi, redaš boce, skidaš se, pušiš im i svršavaš…"
Unuka ne osuđuje baku. Ni zbog napuštanja djece, ni zbog alkoholizma, promiskuiteta, shizofrenog besmisla. U svemu tome Barbeau-Lavalette vidi smisao. Vidi propali život kojem jedini, ali i ključni smisao, daje besmislena potraga za slobodom. Na tom mjestu baka Meloche postaje Prometej koji je patrijarhatu ukrao vatru ženske slobode i otkrio ih ženama dvadesetog stoljeća. U toj točci baka Meloche postaje i tragična heroina. Njena unuka, ugledna filmska redateljica, priznata spisateljica, dio svojih sloboda, svoje emancipacije, duguje i bakinom tragičnom bijegu. Svi imamo neke bake ili prabake koje su slamale srca, i svoje djece, i vlastito srce, da bi stvarale nove vrijednosti i širile prostor slobode. Anaïs Barbeau-Lavalette imala je najgoru od takvih baka. I nju je učinila junakinjom svog romana "Žena koja bježi".
Velika je to posveta nekom koga se mrzilo tokom čitavog odrastanja. Bitan je to i roman. Majka koja napušta djecu još uvijek je tabu tema. Filmska ekranizacija romana "Mračna kći" Elene Ferrante u režiji Maggie Gyllenhaal, izvrće ideju predloška, kažnjavajući ženu zbog napuštanja djece. U romanu Leda je realizirana, karizmatična žena. U filmu, ona je teturajuća ruina. "Žena koja bježi" ide obrnutim smjerom. Od bake, koju je upoznala kao besmislenu ruinu, Barbeau-Lavalette u svom brzom, filmski montiranom romanu, stvara nositeljicu historijskog oslobađanja.
