Pišem pred kraj tjedna žalosti u Makedoniji, proglašenog nakon tragične smrti 59 osoba, od kojih najviše mladih, u požaru koji je izbio u pseudo-diskoteci Pulse u Kočanima, malenu gradu na već opustošenom istoku ove zemlje. Ogroman broj žrtava i ozlijeđenih izravno se povezuje s neodgovornim, kriminalnim i korumpiranim radom lokala, a nastavno na to i institucijā.
Kao i u slučaju brojnih drugih "nesreća" s kojima se moja zemlja suočila u protekle 33 godine, sustavna nebriga, organizirani kriminal, nesposobnost političkih stranaka da upravljaju javim dobrima i korupcija kao jedini prepoznati modus operandi, iz godine u godinu uzimaju sve više života ono malo ljudi koji se još nisu odselili.
U ovoj tužnoj atmosferi kolektivnog gubitka, opće dezorijentiranosti i duboke boli i ljutnje, teško je ne predati se mraku. Ipak, naš folklor, ali i dobar dio suvremene kulturne produkcije, uči nas da se pokorimo pred sudbinom, koja počiva na teškoj prošlosti. Možda je tako reproduciraju? Koneski piše da je rođen u "zdrobljenom plemenu", a Čašule "kao da su samo za nas, Makedonce, stvorena sva crnila ovoga vijeka".
Nije mi namjera izvaditi iz konteksta ove citate (jasno je zašto i kako oni funkcioniraju u konkretnim djelima iz kojih su preuzeti). Naprotiv. Kako su društvene mreže bile preplavljene ovim narativom, želim upozoriti koliko je defetistički inertno posezanje za "dokazima" da je masovna smrt, koju su izazvali centri moći, zapravo oličenje našega kolektivnog gena i nesreće.
Drugo stajalište, koje obznanjuje materijalne okolnosti, odnosno kriminalce, koji stvaraju uvjete za sustavni krah, vjerojatno je teže prihvatiti jer to podrazumijeva i prihvaćanje aktivnog ulaganja u budućnost. Proces je to koji u ovako klimavoj klimi traži iznimno mnogo rada, borbe i vjere. Ipak, nasuprot mraku, to je stajalište koje, naivno ili ne, ali svakako svjesno, biram ja.
Vjerujem u potencijal transgresije uvjeta i okolnosti koje nasljeđujemo jer sam odrasla među borbenim ljudima koji su svoju mladost proveli na plenumima i prosvjedima, s onu stranu metanarativa o pokornom Makedoncu. Slika koju dobivamo od nesavjesnih medija i neljudskih algoritama jest da je narod podijeljen, nesolidaran i korumpiran.
Lijek je, naravno, da se "samoraspustimo" jer mi nismo zaslužili državu. Odrasla sam ovdje pa mi je jasno da je ovaj glas nepovjerenja, sumnje u sebe i mržnje kultiviran u nama i kroz odgoj, ali i kroz obrazovanje. Istovremeno, jasno mi je da te pozicije nemoći nisu fiksne.
U ovom crnom tjednu vidim zaprepašćujuću snagu, ljudskost i solidarnost. Gledam intenzivno omladinsko samo-organiziranje u mnogim gradovima, gledam kako su ljudi otvorili svoje domove za obitelji onih koji se liječe i gledam kako obični čovjek izdvaja dio svojih skromnih mjesečnih prihoda za pomoć sugrađaninu.
Kroz suze vidim kako su se mladi vraćali u vatru spasiti druge i kako je vozač Hitne pomoći, Ile Gocevski, 11 puta vozio iz Kočana u Skopje pa, nakon 32 sata rada, legao da se odmori i nikada se nije probudio. Ovo nisu priče izuzetaka. Ovo smo mi.
Dok vlast daje sve od sebe da uništi bilo kakav oblik borbe za bolje sutra, dok političke stranke pokušavaju profitirati od naše boli, a naši izabrani zastupnici u Parlamentu uporno šute, ja biram gledati na istok. "Noć je najtamnija prije svitanja", napisao je Igor Isakovski.
(S makedonskoga preveo Ivica Baković.)
