Iako je svakom pojedincu u svakoj generaciji različito, iskustvo je odrastanja univerzalno prožeto sramom. Natopljeno hormonima, tjelesnom i društvenom nezgrapnošću, identitetskim, ljubavnim i seksualnim previranjima, formativno nam se doba, htjeli-ne htjeli, svodi na istodobno bolno i poetično suočavanje sa svijetom koji se dramatičnom brzinom neprestano širi i urušava. Televizijska produkcija to delikatno razdoblje ljudskog života prečesto trivijalizira, uglavnom servirajući svojim konzumentima takva iskustva namrvljena u nerealistične pripovijesti koje, čak i unatoč bljeskovima prepoznavanja, gledatelju ne proizvode osjećaj prirodnog srastanja s likovima.
Postoje naravno i rijetki svijetli primjeri, poput sad već kultnih serija "My So-Called Life", "Freaks and Geeks", "Skins", "Felicity" ili "Friday Night Lights", no nijedna od njih nije uspjela postići takvu razinu autentičnosti kao "Skam" ("Sram"), projekt inovativne formule koji je 2015. debitirao na norveškoj javnoj televiziji. Nakon neslućenog lokalnog uspjeha, koji se ubrzo prometnuo u globalni fenomen, autorica Julie Andem prodala je licencu SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Belgiji i Italiji, a najnovija u "Skam" porodici je i hrvatska verzija.
Unatoč tome što se osnovna radnja ne mijenja, golema baza globalnih fanova s pažnjom prati svaku novu iteraciju, otkrivajući usput lokalne specifičnosti svake sredine u koju je priča smještena, ali i načine na koji se svijet mijenja u realnom vremenu. Jer, mada su se tinejdžeri već prije gotovo pune dekade, kad je originalna serija nastala, morali nositi s brojnim problemima suvremenosti koji predstavljaju ozbiljne izazove i današnjima, novim se generacijama, uslijed pandemije i sve glasnijeg zveckanja ekološke, nuklearne ili katastrofe umjetne inteligencije, nakalemilo još više bremena i strahova koji su, nakon obimnog istraživanja koje spada u redovnu proceduru pretprodukcije ove franšize, mikrodozirani u radnju. Serija započinje kratkim ekspozeom u obliku školskog eseja koji objašnjava upravo takve društveno-političke uvjete pod kojima se formirala cijela generacija Z.
Razvijajući seriju s težnjom da postigne maksimalno autentičnu priču o adolescentskom iskustvu, Andem je, naime, nastojeći dobiti nekakve bazične statističke podatke o njihovim navikama, stavovima, emocijama, preokupacijama, strastima, problemima i izazovima, mjesecima intervjuirala stvarne srednjoškolce diljem Norveške ispitujući ih o seksu, drogama, spojevima, politici, prijateljstvu, snovima i strahovima. Potom je obavila i dublje istraživanje s učenicima škole u kojoj se odvija veći dio radnje, ne bi li proniknula u tinejdžerski vernakular i idiolekte kojima će likovi govoriti i time organski privukla ciljanu publiku.
Kako bi se sačuvala iluzija da se radi o stvarnim tinejdžerima, glumci ne sudjeluju u promociji serije, već su prisutni isključivo kao likovi na društvenim mrežama gdje redovito objavljuju sadržaje i međusobno komuniciraju, što gledatelju stvara dojam aktivnog sudjelovanja u životu protagonista
Kroz isti je proces "analize omladine", pod paskom tzv. Skam akademije, prošla i ekipa CGM Films koja je u suradnji s HRT-om producirala "Sram", napravivši iskorak domaće produkcije u digitalno doba, ne samo načinom stvaranja sadržaja, već i načinom distribucije, koja je još jedna specifičnost ove franšize i jedan od ključnih razloga zbog čega je serija toliko opojna. Svaka je epizoda "Srama" rascjepkana na isječke koji traju po nekoliko minuta, a objavljuju se na webu sram.hr i društvenim mrežama, bez ikakve najave, u realnom vremenu u kojem se scena odvija, a koje vidimo ispisano na telopu preko cijelog ekrana.
Kako bi se sačuvala iluzija da se radi o stvarnim tinejdžerima, glumci ne sudjeluju u promociji serije, već su prisutni isključivo kao likovi s profilima na društvenim mrežama gdje redovito objavljuju sadržaje i međusobno komuniciraju, što gledatelju stvara dojam bliskosti i aktivnog sudjelovanja u životu protagonista, i pritom izaziva ovisnost jer nikada ne zna kad će dobiti novi ficlek informacija. Na kraju tjedna sve se te scene integriraju u dvadesetominutnu epizodu koja se cjelovita emitira na digitalnim platformama i klasičnoj, linearnoj televiziji koju su zumeri potpuno odbacili. Format je dakle, čak i nakon deset godina od uvođenja, još uvijek revolucionaran i prilagođen svim generacijama konzumenata.
Originalna je serija imala četiri sezone u kojima su mnogi likovi bili labavo temeljeni na stvarnim ljudima koje je Andem upoznala. Radnja se vrti oko priprema za proslavu mature, a svaka je sezona prikazana iz perspektive jednog od likova i bavi se drugačijim temama. Prva, Evina sezona, služi kao ekspozicija u kojoj se upoznajemo s protagonistima i njihovim međusobnim odnosima, a bavi se identitetom, prijateljstvom, nevjerom, roditeljstvom i tinejdžerskom trudnoćom. U drugoj, koja tematizira seksualno zlostavljanje, romantične veze, ucjenu i mentalno zdravlje, pratimo Norinu perspektivu, dok se treća pozabavila seksualnom orijentacijom i queer vezom, koja je prvi put u povijesti televizije tretirana s jednakim obzirom s kojim se u pop kulturi tretira heteroseksualna ljubav.
Upravo je ova sezona izazvala ogroman hajp među mladima koji su bili gladni autentičnog prikaza homoseksualnih odnosa tinejdžera, i vinula "Skam" u nebesa. Priča završava sezonom u kojoj svijet promatramo iz vizure mlade muslimanke (koja je u prilagodbi serije za hrvatsku demografiju pretvorena u Romkinju) i, davši glas predstavnici zajednice koja u medijima nije zastupljena, pretresa probleme vjerskog identiteta, ksenofobije, bullyinga i prijateljstva.
Potpuno posvećena uključivosti svih različitosti, produkcija je nakon početka emitiranja samouvjereno pribjegla neobičnoj strategiji koja se kosi s kapitalističkom logikom: htjeli su da tinejdžeri sama otkriju seriju i u njoj se pronađu, da publika raste organski, bez puno marketinga, ne bi li im stvorili doživljaj da je serija njihova, nešto što im nije preporučila reklama ili roditelj. Osluškivali su i odjeke na društvenim mrežama i uvažavali njihove komentare uključivši ih u buduće epizode, aktivno ih time promovirajući u ko-kreatore sadržaja, što je stvorilo neobično intenzivan odnos između serije i njezine publike koji traje do danas. Stoga nije ni čudo što je već prva epizoda hrvatskog "Srama" ostvarila dva i pol milijuna pregleda i na desetke tisuća komentara po raznim platformama.
Serija stilski koketira sa slow cinema poetikom, kojoj je karakterističan minimalizam u naraciji i vizualima, atmosferičnost, dugi kadrovi i realistična kamera, a sudeći po brojnim oduševljenim komentarima globalne baze znalaca, domaća varijanta vizualno izgleda čak i bolje od originala. Za to su zaslužni direktor fotografije Frane Pamić i mlada beogradska redateljica Jelena Gavrilović, angažman koje je još jedan nesvakidašnji potez koji je još malo pogurao domaću produkciju preko granica, ne samo administrativnih. Scenarij su napisale Hana Jušić i Nikica Zdunić, prilagodivši originalnu priču domaćim specifičnostima.
Kako je muzika jedan od osnovnih elemenata identifikacije mladih, prirodno je da je i "Sram" natopljen njome, i to ponajviše trapom, ali ne isključivo, jer postmoderni tinejdžeri ne diskriminiraju po muzičkoj osnovi, barem ne na način na koji su to činile prethodne generacije koje su se strogo razvrstavale po žanrovskim supkulturama. Današnji tinejdžeri sami za sebe kažu da su generacija koja sluša sve, "od Nirvane do Silvane" (Armenulić), ne zanima ih album kao koncept, nego pjesme, što je direktan rezultat dugogodišnje izloženosti streaming platformama.
Mnoga će se pripadnica generacije X zgroziti nad takvim nonšalantnim odnosom prema muzici i nakon odgledane epizode zavrtjeti neku ploču na svom vintage gramofonu, odbijajući prihvatiti da ju je vrijeme pregazilo. Neki će se roditelj zumera možda natjerati da mu se uši naviknu na autotune, vidjevši to kao jedinstvenu priliku da se zbliži sa svojim djetetom koje uopće ne razumije. Ali i unatoč svim generacijskim razlikama, ili upravo zbog njih, "Sram" nije serija namijenjena samo teen populaciji.
U eri medijskog obilja, u kojoj serije mladim ljudima često nude bijeg od svakodnevnih problema, baveći se ozbiljnim temama s poštovanjem i čineći stvaran svijet uzbudljivim mjestom, "Sram" im je uspio pomoći da se s njima nose na nov način. A roditeljima, i svima koji su već zaboravili da su i sami odradili vlastito formiranje, u nekom manje kompliciranom vremenu, pružio priliku da shvate kako mladi razmišljaju i zašto se ponašaju tako kako se ponašaju, a usput možda osvijeste i vlastitu ulogu u onome što ne odobravaju.
