Utočište pravog gamera, tako je veliki multinacionalni koncern – onaj skandinavski, dobro nam poznat i globalno razvikan, ali sa sjenkom suspektne prošlosti – koji se primarno bavi prodajom namještaja, nekretnina, te restoranskim biznisom, nazvao kutak u svojoj zagrebačkoj franšizi.
Jedan je to od bezbrojnih praktičnih primjera na koje sve načine dotična korporacija sugestivno kreira prostore, ali i reprezentira svoju poslovnu politiku, to jest ideologiju kompanije. Neposrednost (sa ulaznih vrata dočekuje nas slogan: "Hej, drago nam je vidjeti te opet!"), jednostavnost i praktičnost oblikovanja interijera, vrijednosti toplog doma (boje, mirisi i temperatura u prostoru besprijekorno su usuglašeni), ambicija da se stvori prijatan osjećaj ugodnog i neopterećenog višesatnog boravka, polagano dirigirano kretanje...
U takvom je slogu uređena i soba tinejdžera-gejmera, barem kako je zamišlja i na uvid isporučuje kompanija vlasnik prodajnog prostora. Na radnom stolu nije jedan, već su dva kompjutorska ekrana, uz brojne pripadajuće tehnološke gedžete. Iznad stola nalaze se staklene vitrinice sa lutkama a lâ Batman, likovima iz Ratova zvijezda i Zvjezdanih staza, te naslovnicama popularnih znanstveno-fantastičnih stripova. U kutu je krevet – jer treba ipak katkad i odspavati koji sat, između dvije gejmerske sesije – a iznad njega, prikucane na zidove, uokvirene i ostakljene plakatne poruke naprosto vrište od ideološkog diskursa.
Naravno, sve je na engleskom jeziku – iako nismo u Engleskoj, SAD-u, a ni u Australiji – jer se podrazumijeva da je riječ o generaciji koja se bolje snalazi i suverenije barata "globishem" nego svojim materinjim jezikom: Eat, Sleep, Game, Repeat; Only one more level; Just five more minutes; Blame it in the lag. Cijela je "soba" uronjena u plavičasto mračne tonove, pa podsjeća na atmosferu koju reprezentiraju i simboliziraju brojne neogotičke distopijsko-futurističke serije s popularnih streaming platformi.
Mene je pak viđeno i ovdje podrobno opisano ispunilo osjećajem tihe jeze. Dojam je da svjedočimo pomno koncipiranoj i brižno uređenoj ovisničkoj jazbini za 21. stoljeće u kojoj stoluju web 2.0 đankoze. Zamišljamo u njoj šesnaestogodišnjeg dječaka koji iz iste ne izlazi osim kad baš mora, recimo otići u školu, dovući se mukom do blagovaonice na ručak, nakon opetovanog majčinog i očevog zanovijetanja, obaviti toalet i tomu slično.
Gdje su oni lijepi dani pandemijske izolacije, šapuće dečku unutarnji glas. No nije u njemu sukus problema. Uostalom, nije ni riječ o prvoj povijesnoj generaciji pubertetlija koja ima socijalno-klasni privilegij da se izoluje. Problem je u praksama kapitalističkih megakorporacija, kooptiranju životno-stilskih i opće-društvenih imaginarija, njihovom materijalnom uobličavanju i isporuci u vidu dovršenih robnih proizvoda.
