U nizu izložbi o položaju tekstilnih radnica u nas i u svijetu, Tehnički muzej Nikola Tesla (TMNT) otvorio je svoja vrata novoj izložbi naslovljenoj "Proizvedeno rukom radnika: stvarni kreatori mode". Ona je dobrim dijelom interaktivna i zahtijeva suradnju posjetitelja. Puno je tu teksta i slika, videoinstalacija, nešto izložbenih predmeta (kući besplatno možete ponijeti izložene tekstilne proizvode naših tvornica), što sve doprinosi njenoj atraktivnosti.
Autorice izložbe su Ana Vragolović iz Novog sindikata i Kosjenka Laszlo Klemar iz TMNT-a, koja je i kustosica. Njih dvije napisale su tekstove, koje je na engleski preveo Miloš Đurđević, a postav je oblikovala Barbara Blasin. Izložba je realizirana u partnerstvu s Novim sindikatom, a podržali su je Ministarstvo kulture i zagrebački Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
Izložba započinje segmentom o hrvatskoj tekstilnoj industriji kao hodu po rubu. U povijesnom pregledu saznajemo da je manufakturna proizvodnja tekstila započela sredinom 18. stoljeća, dok su se prve veće manufakture javile istovremeno s mehanizacijom proizvodnje 1880-ih godina. Intenzivniji razvoj uslijedit će tek 1920-ih godina, kada su pokrenute neke od najznačajnijih tekstilnih tvornica. Te tvornice osnovane u periodu između dva svjetska rata činile su bazu iz koje će se tekstilna industrija nakon Drugog svjetskog rata razviti u jednu od najproduktivnijih industrijskih grana.
U periodu intenzivne socijalističke industrijalizacije osnovan je velik broj tekstilnih poduzeća, kako u gradskim središtima tako i u dotada neindustrijaliziranim pasivnim krajevima. Proizvodnja je odmah porasla za 70 posto, a posebno se razvila industrija konfekcije, koja je u prethodnom razdoblju bila slabo razvijena. Proizvodilo se za domaće potrebe, ali i za izvoz. Na kraju socijalističkog razvoja, godine 1990. bilo je zaposleno 95.000 radnika i radnica, a 76 posto zaposlenih činile su žene. Bile su pokrivene sve vrste proizvodnje, od prerade i obrade sirovina, proizvodnje konca i tkanina, do šivanja odjevnih predmeta svih vrsta.
A onda se, zajedno s promjenom sistema, dogodila pretvorba i privatizacija. Povećava se uvoz jeftinih tkanina i gotovih odjevnih predmeta, a vlastita se proizvodnja preusmjerava na poslove dorade, tzv. lohn-poslove, što je uzrokovalo gubitke, smanjenje broja radnica i ovisnost o narudžbama stranih modnih tvrtki. Do 2000-tih godina broj zaposlenih je prepolovljen, dok je porast minimalnih plaća strane investitore naveo na seljenje proizvodnje u još jeftinije zemlje trećeg svijeta. Ekonomska kriza 2008. dodatno pogoršava uvijete i broj zaposlenih pada s 35,7 na svega 27 tisuća radnica.
Posljednji val propadanja tekstilne industrije potaknula je pandemija koronavirusa 2020. godine. Strane tvrtke iskoristile su pandemiju kao izgovor za prekid suradnje, a mnoge tvrtke koje su preživjele prvi val tranzicije sada su propadale. Godine 2021. pokrenut je stečajni postupak nad požeškom tvornicom košulja Orljava, krajem 2024. nad sisačkom tvornicom konfekcije Siscia, tvornicom čarapa Jadran iz Zagreba i nad varaždinskim Varteksom.
Recentno je zatvoren i osječki pogon Benettona, a kooperantska tvornica Leonarda iz Daruvara otpustila je radnice 2024. Osim navedenih, zatvoren je i niz manjih pogona, a trend seljenja svjetskih firmi iz Hrvatske samo će se nastaviti. Autorice izložbe podvlače podatak da tekstilna industrija danas broji manje od 18.000 radnica i radnika, od kojih 80 posto čine žene. Podatak govori da je broj radnica u 24 godine smanjen za 33.187.
S pretvorbom i privatizacijom povećava se uvoz jeftinih tkanina i gotovih odjevnih predmeta, a vlastita se proizvodnja preusmjerava na poslove dorade, što je uzrokovalo gubitke, smanjenje broja radnica i ovisnost o narudžbama stranih modnih tvrtki. Do 2000-tih godina broj zaposlenih je prepolovljen
Plaće radnica u tekstilnoj industriji oduvijek su bile niske. U periodu između dva rata iznosile su u prosjeku trećinu do polovine plaće muških radnika, a poslovi na kojima su žene zapošljavane bili su suženi na one manje kvalificirane i manje cijenjene. U vrijeme socijalističke Jugoslavije plaće radnika i radnica na istom radnom mjestu se izjednačuju, no žene nastavljaju većinski obavljati najslabije plaćene poslove, dok su na upravljačkim, najbolje plaćenim pozicijama većinski bili muškarci.
Premda je tekstilna industrija bila jedna od najrazvijenijih jugoslavenskih industrijskih grana, plaće su bile niže nego u ostalim industrijskim granama. Problemi koji su zahvatili hrvatsku tekstilnu industriju 1990-ih odrazili su se, naravno, i na plaće koje se, osim što su niske, često i mjesecima ne isplaćuju. Prosječne plaće u tekstilnoj industriji tijekom 2000-tih bile su niže od prosječnih plaća u prerađivačkoj industriji; zapravo, od prosječnih plaća u svim industrijskim granama u Hrvatskoj.
Autorice ističu da je prema podacima Državnog zavoda za statistiku najniža prosječna neto plaća u 2024. isplaćena u djelatnosti Proizvodnja odjeće i iznosila je 846 eura. Istovremeno je prosječna plaća u Hrvatskoj u istoj godini iznosila 1.318 eura. U svojoj borbi za povećanje minimalca i prosječne plaće, odnosno za dostojanstvenu plaću u branši, borbeni sindikati su izračunali da bi ona trebala iznositi 1.825 eura. Raspon mjesečnih plaća u tekstilnoj industriji trenutačno varira od 689 eura (minimalna) do 1.226 eura (najviša prosječna plaća).
Osim po niskim plaćama, tekstilna industrija je oduvijek poznata i po lošim radnim i higijenskim uvjetima te čestom psihičkom i fizičkom zlostavljanju radnica. Nakon 1990-ih radnicama su zbog ušteda često uskraćena zakonom propisana prava i uvjeti rada. Ankete koje su recentno provedene među tekstilnim radnicama pokazale su da je aktualno stanje loše. Higijenski uvjeti uglavnom su nezadovoljavajući, a radnice se susreću s rodno determiniranom diskriminacijom, navode priređivačice izložbe.
Zabilježeni su slučajevi otkazivanja ili neproduživanja ugovora o radu zbog trudnoće. Bolovanja zbog bolesti djece nerijetko izazivaju prigovore, pa i oduzimanje ugovorenih prava, poput prava na regres. Radnice su također opterećene dvostrukim teretom rada. Većina se nakon napornog rada u tekstilnoj tvornici brine za obitelj i obavlja kućanske poslove. Odmora nemaju ni tijekom vikenda, a godišnji odmor često koriste kako bi riješile obaveze koje inače ne stignu.
Kako se konkretno tekstilna industrija upropaštavala i kako su se njene radnice u tom procesu borile za svoja prava, detaljno je prikazano na primjeru požeške tvornice Orljava. Osnovana 1946., bila je najpoznatija po proizvodnji kvalitetnih muških košulja. Također je proizvodila kapute, muške i ženske hlače i odijela. Do 2002. poslovala je u sklopu Ženske kaznionice Požega. Nakon 2002., vlasništvo preuzima država. Loše upravljanje, nebriga i preuzimanje slabo plaćenih doradnih poslova dovode do propadanja.
Pored navedenog, njemački brend Olymp, većinski Orljavin kupac, godinama je plaćao preniske cijene za izradu naručenih košulja. Radnice su od 1990-ih nadalje radile za minimalne plaće koje su im nerijetko kasnile. Prekovremeni sati nisu im plaćani, kao ni rad subotom, higijenski uvjeti i uvjeti rada u pogonu bili su loši (propuh, loš sustav grijanja, loše osvjetljenje). Radnice su bile izložene stresu i nervozi te nisu imale dovoljno slobodnog vremena za privatan život.
Konačan prestanak rada tvornice uzrokovao je prekid suradnje s Olympom u vrijeme pandemije koronavirusa. Već početkom pandemije ugovori na određeno za stotinjak radnica nisu produženi, a preostale 172 radnice radile su još neko vrijeme. U lipnju 2021. radnice Orljave prosvjeduju na Markovu trgu u Zagrebu zbog neisplaćenih plaća. Mjesec dana nakon štrajka proglašen je stečaj, a radnice gube posao. Uslijedila je borba za otpremnine. Nakon što im je isplaćen iznos u protuvrijednosti tek triju, a ne osam plaća, koliko im prema zakonu i kolektivnom ugovoru pripada, radnice, članice Novog sindikata, započele su kampanju usmjerenu prema državi kao neodgovornom vlasniku i Olympu kao neodgovornom kupcu.
Kampanja je provedena u suradnji s međunarodnom organizacijom za prava tekstilnih radnika/ca Clean Clothes Campaign. Nakon 18 mjeseci vršenja pritiska na lokalnu i nacionalnu vlast, pisama premijeru, požeško-slavonskoj županici i gradonačelniku Požege, akcija solidarnosti i širenja kampanje na međunarodni nivo kroz prosvjede njemačkih organizacija ispred Olympovih trgovina, mjesečnih sastanaka radnica i dvaju sindikata ispred trgovine u Požegi, Vlada RH napokon se obvezala isplatiti dug radnicama. Olymp do danas nije priznao odgovornost.
