U prostoru stalnog postava Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu autorice Barbara Blasin, Kosjenka Laszlo Klemar i Tea Kantoci postavile su izložbu "Žene i tehnika". Kustosica izložbe je Kosjenka Laszlo Klemar, a dizajn potpisuje Barbara Blasin. Razgovarali smo s njima nakon što smo pogledali izložbu koja je otvorena do 15. ožujka 2022.
Koja je bila namjera kada ste postavljale izložbu? Ona nije usmjerena smo na afirmaciju žena, značajnih pojedinki, koje su pridonijele razvoju znanosti i tehnologije, već i na propitivanje utjecaja razvoja znanstvenih otkrića i tehničkih izuma na život i društveni status žena s naglaskom na radnu sferu?
Blasin: Izložba govori o emancipaciji žena upravo u okviru promjene njihovog društvenog statusa u radnoj ili javnoj sferi, koja je potaknuta znanstveno-tehničkim izumima i otkrićima, odnosno njihovim brojnijem zapošljavanjem, što je historijski omogućilo ekonomsko osamostaljivanje žena, a time pokrenulo proces njihovog društveno-političkog izjednačavanja. Dakle, do promjene društvenog statusa žena došlo je upravo i zbog znanstveno-tehničkih otkrića i izuma koje danas koristimo, a u slučaju izumiteljica i obrnuto.
Laszlo Klemar: Da, premda naravno uključuje i imena pojedinih istaknutih znanstvenica i izumiteljica, izložba nije usmjerena na isticanje individualnih biografija, stvaranje "galerije slavnih", već se njome nastoji dati širi društveno-povijesni kontekst ulaska žena u područje znanosti i tehnologije, ali i prikazati ulogu znanstvenih i tehnoloških dostignuća/izuma u emancipacijskim procesima.
Kantoci: Namjera izložbe je također da afirmacijom ženskog rada i doprinosa žena razvoju znanosti i tehnologije, kao i postavljanjem šireg društvenog konteksta u kojem se događa, potaknemo smještanje tema iz historije roda u specifične institucionalne okvire (ali i druge prostore/kontekste) u kojima ih inače ne nalazimo.
Izložba se oslanja na odjele stalnog postava te je četrnaest cjelina interpolirano u stalni postav. Što ste time željele postići?
Laszlo Klemar: Izložba je koncipirana u formi interpolacija u stalni postav Muzeja, primarno kako bi postojeći izložbeni narativ dopunila komplementarnim, kojemu je fokus preusmjeren s "velikih znanstvenika i izumitelja" i strojeva na nepoznate ili manje poznate znanstvenice i izumiteljice, i općenito žene čija je uloga u povijesti znanosti i tehnologije marginalizirana te na utjecaj/posljedice strojeva/tehnološkog razvoja na društvo i rodne odnose. Izložbom se nastoji ukazati na potrebu za propitivanjem, dopunjavanjem pa i mijenjanjem dominantnih narativa stalnih postava muzeja, koji se percipiraju kao "vjerodostojna mjesta" u kojima je sumirano sve znanje.
Tea Kantoci (Foto: Facebook)
Zabrana za rudarke
U cjelini posvećenoj rudarstvu konstatirate stalnu prisutnost žena od početka te djelatnosti. Interesantno je kako je u 19. i početkom 20. stoljeća silazak žena u jame smatran nemoralnim. Što stoji iza te moralističke prozivke? Kakav je u nas sve bio doprinos rudarki Labinštine?
Laszlo Klemar: U vrijeme kada je rudarstvo bilo obiteljski posao u njemu su participirali svi članovi obitelji, pa su tako uz muškarce pod zemljom radile i žene pa i djeca. Zabrana rada žena u rudnicima, odnosno na poslovima koji se obavljaju pod zemljom potaknuta je skandalom koji je polovinom 19. stoljeća izbio u Ujedinjenom Kraljevstvu nakon što su Morning Chronicle i The Times objavili reportaže o radu žena u rudnicima, u kojima su žene prikazane kako rade oskudno odjevene uz nage muškarce. To je uzrokovalo opću društvenu osudu rudarki kao žena "sumnjiva morala" i posljedično dovelo do zabrane rada žena u rudnicima. U pozadini se naravno radilo o nastojanju vlasnika rudnika da korištenjem isključivo muške radne snage ostvare veći profit, odnosno o nastojanju rudara da eliminacijom žena smanje raspoloživu radnu snagu i ostvare veće plaće.
Na području Labinštine posvjedočeno je zapošljavanje žena, primarno udovica rudara, u rudnicima kao jeftinije radne snage. Također je dokumentiran rad žena na poslovima separacije rude, što je bio uobičajen "ženski" rudarski posao nakon zabrane podzemnog rada. U Raškom rudaru, glasilu Istarskih ugljenokopa, objavljivani su (naročito povodom Dana žena) tekstovi o ženskom doprinosu radu ugljenokopa iz kojih se saznaje da ne samo da su nakon 1950-ih žene obavljale i neke tipično "muške" poslove vezane za rudarstvo, već da se zapošljavaju i na upravljačkim funkcijama. Ipak, većina je radila na poslovima vezanim za administraciju i uslužne djelatnosti.
Prva žena koja je položila vozački ispit "u nas" bila je Alma pl. Balley i to 1914. Nije slučajno da se radilo o supruzi kraljevskog kotarskog inženjera, jer je u to vrijeme automobil bio dostupan samo uskom krugu pripadnika onodobne elite
Telegrafistice i telefonistice te daljnji razvoj telekomunikacija, predstavljali su snažan ulazak žena u još jednu sferu rada. Ta zanimanja smatrala su se prikladnima za žene. Zašto? Koje su bile prve zagrebačke telefonistice?
Blasin: Da, radi se o dva srodna polja zapošljavanja u kojima su žene u periodu dužem od 50 godina, od kraja 19. stoljeća masovnije zapošljavane. O brojnosti novih radnih mjesta u oba polja govori podatak da su 1920-ih u SAD-u žene zaposlene u telekomunikacijskim uslugama činile gotovo trećinu ukupno zaposlenih u toj industriji i bile su, nakon služinčadi i učiteljica, treće najbrojnije "žensko" zanimanje. Naime, s naglim razvojem telegrafije u nekim državama sredinom 19. stoljeća dolazi do pomanjkanja kvalificirane muške radne snage te su žene počele konkurirati muškarcima u tom novom tehnološkom polju. Već 1870-ih viktorijanski pisac Anthony Trollope u novinskom članku spominje "osam stotina uposlenih mladih žena u istoj prostoriji" samo jedne londonske telegrafske kompanije, smatrajući to prikladnim poslom za žene, jer "mogu sjediti, bez naprezanja". S izumom prvih telefonskih centrala tzv. lokalnog sustava, vezu u centrali morao je uspostavljati čovjek te su argumentima "ugodnijeg ženskog glasa" i "veće strpljivosti i ljubaznosti žena" na taj posao zapošljavane isključivo žene na području Evrope, slično i u SAD-u. Male nadnice također su vjerojatno bile važan razlog za takvu politiku zapošljavanja.
U Zagrebu su se u novootvorenoj centrali Vilima Schwarza 1887. zaposlile prve tri telefonistice, Barbara (Betika) Rihtarić, Laura Sekulić i Viktorija Soronijević, a kada je država 1893. preuzela koncesiju za telefonsku centralu, one su primljene su u državnu službu, pa ih možemo smatrati pretečama kasnije brojnih državnih službenica.
Žene su bile ne samo vozačice, nego i izumiteljice u povijesti automobilske tehnike. Zašto se na automobil gledalo kao na emancipacijski alat? Tko je bila prva žena koja je položila vozački ispit u nas i po čemu je još važna?
Laszlo Klemar: Žene su u automobilizmu i razvoju automobila sudjelovale od samih početaka, i kao vozačice i kao izumiteljice. Ipak, zanimanja vezana uz automobil (profesionalni vozač, automehaničar…) bila su, osim iznimno u ratna vremena kada je nedostajalo muške radne snage, rezervirana za muškarce. U tom smislu pristup žena automobilima bio je ograničen, a njihova vještina vožnje ili tehnička znanja smatrala su se inferiornima u odnosu na ona bilo koje osobe muškog roda. Stoga je upravo automobil postao jedan od "alata" borbe za ravnopravnost i pravo glasa žena. Vještinom vožnje i popravljanja kvarova, kao i raspolaganjem potrebnim tehničkim znanjima, žene su dokazivale svoju neovisnost, a u ranim organiziranim kampanjama za pravo glasa žena, posebice američkih sufražetkinja, automobil je odigrao važnu ulogu i u simboličkom i u praktičnom smislu, kao sredstvo transporta i mobilne "oglasne ploče".
Prva žena koja je položila vozački ispit "u nas" bila je Alma pl. Balley i to 1914. godine. Nije slučajno da se radilo o supruzi kraljevskog kotarskog inženjera, jer je u to vrijeme automobil bio dostupan samo uskom krugu pripadnika onodobne elite. Konzervativna sredina na njen zahtjev za polaganjem vozačkog ispita nije gledala pretjerano blagonaklono i u onodobnom "automobilnom klubu" bilo je onih koji su se njenom zahtjevu protivili. U tom smislu možemo reći da se Alma pl. Balley suprotstavila društvenim normama i otvorila vrata drugim ženama na ovim prostorima koje su željele sjesti za volan i samostalno upravljati vozilom.
Izložba koja propituje muzejske narative
Majka interneta
Trebalo je proteći puno vremena da u javnom prijevozu dobijemo prvu strojovotkinju. Kada se to dogodilo? U tramvajima su ne samo u nas žene bile kondukterke, da bi tek kasnije postale i vozačice? Koja je bila prva ZET-ova kondukterka?
Blasin: Kod nas podatak o prvoj i zasada jedinoj ženi u zanimanju strojovođe, Loreni Matejaš, nalazimo tek nakon 2010. Bez jasnog objašnjenja zašto je trebalo proći gotovo 160 godina otkako je u promet puštena prva željeznička pruga na području Hrvatske, možemo samo citirati Loreninu izjavu iz intervjua: "Velika je stvar probiti led."
U javnom gradskom prijevozu na području Evrope do Prvog svjetskog rata zapošljavanje žena ograničeno je na sporedne i pomoćne poslove, najčešće čišćenje tramvajskih vagona. Nakon masovne mobilizacije muškaraca u ratu ispražnjena su mnoga radna mjesta, pa se žene zapošljavaju kao kondukterke u javnom gradskom prijevozu. Tako je u Londonu 1915. zabilježena prva kondukterka, gospođa G. Duncan, a prve zagrebačke kondukterke zaposlene su čak i godinu ranije, bile su to Paula Landsky i Katarina Kolenko. Zagrebački tramvaj ponudio je namještenje samo suprugama svojih zaposlenika koji su bili na frontu kao zamjenu za isplatu mobilizacijske naknade te su one po završetku rata trebale "vratiti" svoja radna mjesta muškarcima. Istu sudbinu imale su i londonske kolegice u javnom prijevozu, bez obzira na Zakon o zabrani spolne diskvalifikacije donesen 1919. koji je ženama jamčio zadržavanje poslova u pojedinim profesijama u kojima su se tijekom rata zaposlile.
Vozačice u javnom gradskom prijevozu u Evropi se također pojavljuju za vrijeme Drugog svjetskog rata i gotovo iz istih razloga, a u Hrvatskoj su i danas malobrojne. Koliko je moguće iščitati iz godišnjih izvještaja javnih prijevoznika u Zagrebu, Splitu i Rijeci, ukupan broj zaposlenica u tim tvrtkama kreće se od 5 do 16 posto, od čega u sektoru prijevoza radi otprilike do 5 posto, a koliko je od toga vozačica ne znamo.
Što znači kada kažete da su prvi kompjuteri bile žene? Teško su se probijale kao programerke i zbog načina školovanja? Tko je u stvari "majka interneta"?
Kantoci: Kroz prvu polovicu 20. stoljeća računalne operacije izvodile su žene. Radilo se o slabo plaćenom poslu kojeg su karakterizirale repetitivne radnje, a koji je pripao ženama jer se nije smatrao suviše zahtjevnim. Status prvih "žena kompjutera", poput onih koje su obrađivale podatke u harvardskom opservatoriju krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća, bio je nepovoljan i nepriznat, a takvu poziciju imat će kroz veći dio 20. stoljeća. Rodnoj ravnopravnosti koja podrazumijeva jednake uvjete rada nije značajno doprinijela ni činjenica da je tijekom Drugog svjetskog rata porasla potražnja za obrazovanim ženama, primarno matematičarkama, kojima su se u nedostatku muške radne snage nudili poslovi u znanosti i inženjerstvu. Paradigmatska promjena koja se kasnije dogodila i koju je pratio tehnološki razvoj, a u kojem su izračune, obradu podataka, analizu podataka i ostale zadatke preuzela računala, razlog je zašto IT sektor danas doživljavamo primarno muškim sektorom.
Inženjerku i matematičarku Radiju Perlman nazivaju "majkom interneta" zbog njenog doprinosa razvoju spanning-tree mrežnog protokola (STP) koji omogućuje pouzdano isporučivanje podataka tako što kreira logičku topologiju bez petlje za ethernet (lokalnu) mrežu. Ta je tehnologija omogućila stvaranje velikih mreža sa stotinama tisuća čvorova raspoređenih na velikom području. Uz Radiju Perlman je još niz žena koje su dale svoj doprinos razvoju računalne tehnologije.
Prošli smo ukratko tek kroz dio tema koje na izložbi obrađujete. Što biste željele postići s ovom malom, ali značajnom izložbom?
Blasin: Potaknuti posjetitelje muzeja da dok promatraju tehničke izume razmisle i o društvenim procesima koji su započeli zbog konkretnih izuma i tehničkih unapređenja, prvenstveno o emancipaciji žena, procesu ne bitno starijem od 150 godina, koji je utjecao na današnje društvo u cjelini. Također, potaknuti daljnja istraživanja u području "historije žena" i "rodne historije", a posebno kao dijelu korpusa nacionalne povijesti, jer to uvelike mijenja našu sliku o sadašnjem trenutku na ovim prostorima.
Laszlo Klemar: Nadamo se da će prilikom planirane obnove stalnog postava Tehničkog muzeja Nikola Tesla barem dio izložbenih "priča" biti uključen u informativne legende i tako ostati dostupan muzejskim posjetiteljima i posjetiteljicama. Reakcije na izložbu sugeriraju da i oni to od nas očekuju.
Kantoci: Važnost društvene uloge baštinskih institucija dodatno je podcrtana u vremenima kada kriza titra na svim razinama naše stvarnosti. Odgovornost koju muzeji pritom imaju prvenstveno se odnosi na osluškivanje i uvažavanje potreba društva, stoga ova izložba na uključiv i reprezentativan način predstavlja korak u tom smjeru.
