Knjižica "Tragedija radnika. Prema proletarocenu" (Udruga Bijeli val, Zagreb 2024.) kolektiva Salvage dočekala nas je u prijevodu Stipe Ćurkovića, nakon što je jedan od članova kolektiva, Richard Seymour, bio zagrebački gost na zadnjem Subversive Film Festivalu. Ovu knjižicu napisali su zajedno Jamie Allison, China Miéville, Richard Seymour i Rosie Warren i to je samo jedna od aktivnosti kojima se ovaj kolektiv, koji izdaje i istoimeni časopis, bavi. Radi se o osebujnom stilu marksizma, koji se nekome može činiti kao suviše mračan, no taj pesimizam nije bez utjelovljenja u stvarnosti.
Glavna preokupacija knjižice je pokazati da svijet srlja u klimatsku katastrofu i da razloge tome treba istražiti dubinski, da bismo onda imali eventualno pravo na tračak nade. Sve počinje poznatom konstatacijom da se radnici svijeta trebaju ujediniti, jer nemaju ništa za izgubiti osim svojih okova, a dobiti mogu čitav svijet. No tu odmah dolazi pitanje: ali što ako je svijet već izgubljen? Svijet se, očekivano po Marxu, proletarizirao, no isti proces doveo ga je i do ruba provalije klimatske katastrofe. Naša pozicija je, kao što je Trockom bila ona ratnog komunizma 1920., u najvećoj mogućoj mjeri tragična.
Prijelomnu točku globalnog zagrijavanja već smo prekoračili, ubrzavaju se ionako već katastrofalne posljedice kapitalističkih emisija. I kako sada zamisliti emancipaciju na, u najboljem slučaju, djelomično nastanjivoj planeti? Komunisti su zamišljali preuzimanje sredstava za proizvodnju kao rješenje za korištenje neviđenih kapaciteta kapitalističkih infrastruktura za izgradnju svijeta obilja. Ali što bismo mi trebali zamišljati danas, kada nas je apokalipsa već sustigla? Kapitalizam je postao globalan, a pogrebnici koje je stvorio ne kopaju samo njegov grob, nego i grob velikog dijela organskog života na Zemlji.
Ovaj kolektiv ne odbacuje svoju ukorijenjenost u politici revolucionarnog komunizma. Oni ne podliježu fantaziji o homeostatičnoj prirodi, koju treba obraniti, nego na kritici kapitalističkog metabolizma, koji treba svrgnuti. Kruženje akumulira profite i proizvodi smrt. Rasprave koje kapitalističke vladajuće elite interno dozvoljavaju oko dileme između "prilagodbe" i "ublažavanja" počivaju na lažnim premisama. Kapitalistička petromodernost već sada ugrađuje određeni kvantum prihvatljivih smrti: 8,7 milijuna ubijenih fosilnim gorivima godišnje cijena je koju vrijedi platiti za golemu korist fosilnog kapitala.
Tragedija radnika je u tome da je upregnut u akumulaciju kapitala, među sredstva za proizvodnju koja nije birao, sredstva za proizvodnju u koja je upisan telos ekološke katastrofe
Ako želimo sačuvati nastanjivu zonu na Zemlji, naši načini stvaranja, mišljenja, hranjenja, kretanja i življenja morat će se promijeniti. Potreban je novi "način proizvodnje" i to će biti svojevrsna prilagodba. Pisana prije povratka Donalda Trumpa na političku scenu, knjižica govori kako Bidenovim izborom Pariški sporazum ponovno stupa na snagu. Ekosocijalni pokreti imali su makar ograničeni učinak na koordinate kapitalističkog realizma u Demokratskoj stranci. Međutim, i Bidenov pristup donosi vlastiti implicitni oblik poricanja, a ni Pariški sporazum ne brani katastrofalno zagrijavanje. Klimatska katastrofa samo intenzivira klimatsko poricanje. Poricanje obećava onima koji neće biti bačeni da će preživjeti.
Ljevici predstoji zadatak svođenja vlastitih računa. Staljinistički opoziv radničkog crvenog Oktobra sahranio je ekološki boljševizam u nastajanju. Ovaj bi možda uspio historijski materijalizam osloboditi njegovih produktivističkih određenja. Koncepcija socijalizma kao novog i boljeg koncepta rasta i danas je s nama, unatoč kolapsu 1991. godine. Promjene koje su potrebne kako bi se očuvala nastanjiva biosfera toliko su goleme da će naši nasljednici nas doživljavati kao primitivne ljude.
Je li ljudsko biće uopće ispravna riječ za nas danas? Neologizam "antropocen" implicira nekakvog "Antroposa" kojemu možemo pripisati zajedničku odgovornost i krivnju. No, kolonizirani, isključeni i potlačeni s razlogom se bune da oni nisu bili ti koji su klimu pokvarili, pa ne bi trebali biti ni oni koji će plaćati za posljedice. Zato je bolje govoriti o kapitalocenu.
Kapitalizam supsumira životne procese, tokove energije mikrobijske zavisnosti pod svoje vlastite molekularne tokove. Podređuje ih homogenizirajućem okviru proizvodnje vrijednosti: N-R-N'. Režim kreativno-destruktivne akumulacije koji je neiscrpan koliko su biosferski resursi konačni. U svemu tome kapitalizam je besmrtan. Iako ima granice i krize, one ga, čini se, samo pospješuju. Jedina terminalna granica njegovu neprestanom rastu je revolucija ili ljudsko izumiranje. Komunizam ili zajednička propast sukobljenih klasa.
Davno su, Max Weber i Walter Benjamin, svaki na svoj način, prepoznali skrivenu religijsku osnovu u temelju kapitalističke civilizacije. Kapitalizam je kult, a njegovi rituali i fetiši su investicije, špekulacije, kupnje i prodaje. Čin robne razmjene ključni je egzemplar društvenog čina kojim upravlja apstrakcija koje sudionici nisu svjesni. Ritualne radnje određuju dogmu. Društveni bitak određuje svijest. No, kapitalistička teologija ne uspostavlja dogme, nego neumoljive imperative koji upravljaju djelovanjem. Akumulacija za kapital predstavlja imperativ, a ne opciju. Dok postoji radna snaga koju može eksploatirati i "jeftina priroda" koju može prisvajati, kapital će rasti.
Ovdje sadržano poricanje, ta "realna apstrakcija", predstavlja društvenu osnovu kapitalističkog impliciranog nijekanja. U centru je ritual: bezuvjetni imperativ akumulacije. U mjeri u kojoj taj imperativ svoje "obožavatelje" tjera prema horizontu ljudskog izumiranja, kapitalizam se može opisati kao kult smrti.
Fosilni je kapital samo jedan modalitet tog kulta smrti. "Eksternalnosti" kapitala – klimatski kaos, uništenje biosfere itd. – daleko nadilaze specifičnu katastrofu ugljikom zasićene atmosfere. Zarobljen kratkoročnim imperativima kompetitivne akumulacije, fosilni kapital poprimio je politički privilegiranu poziciju unutar svjetske kapitalističke ekologije u nastajanju. Monopolizirao je opskrbu energije za kapital kao mrtvi rad, iako na izrazito neefikasan način.
U tome je tragedija radnika. Da je upregnut u akumulaciju kapitala, među sredstva za proizvodnju koja nije birao, sredstva za proizvodnju u koja je upisan telos ekološke katastrofe. To ne isključuje sistemsku, planetarno obuhvatnu transformaciju. No, s obzirom na neizbježno globalno nejednak rast klasne svijesti i otpora, na borbe s kojima je suočena svaka reformistička, a pogotovo revolucionarna snaga, on će se susresti s golemim preprekama. Izbjeći planetarnu katastrofu znači kapitalističkoj industriji zadati udarac planetarnih razmjera.
No, kult smrti toliko je snažan da je, svom otporu unatoč, izbor već donesen. Apokalipsa je započela. Gumb je pritisnut. Čovječanstvo je već poodmaklo na putu u nepovratne klimatske promjene. Ideologija "adaptacije" postala je ideologijom trijumfa kapitalizma nad svim oblicima života.
Izumiranje je nešto svakodnevno. Tokom zadnjih 40 godina izgubili smo polovicu svih sisavaca, ptica, gmazova i riba planete. Živimo u lošoj nadi. "Zeleni kapitalizam" naglas ističe da "vjeruje" u antropogene klimatske promjene. Ali znanstvene promjene nikada ne smiju ugroziti akumulaciju. Kapitalizam lako akomodira poricanje, kao i poricanje poricanja. On instrumentalizira prividne opreke. Pravovjerni za neuspjehe kapitalizma krive nedovoljno dosljedno provođenje kapitalizma. Poredak koji za sada opstaje u Washingtonu i među njegovim saveznicima, pa čak i među njegovim neprijateljima, u stvari predstavlja kaos i katastrofalnu dekompoziciju života. Taj poredak moramo sabotirati.
Tragedija radnika je da, sve dok radi za kapitalizam, mora biti svoj vlastiti grobar. Da se problem s kojim je čovječanstvo suočeno da svesti na pitanje kako crpiti fiksan kvantitet energije bez da uništimo planetu, do danas bi možda već bio i riješen. Solarna energija bi mogla višestruko zadovoljiti naše potrebe za energijom. No, energija, kao i vrijednost, predstavlja apstrakciju. Ali ideologija se sedimentira u znanstveno znanje. Naše horizonte ne oblikuje samo neposredni kontekst slabosti i neuspjeha. Bauk puno većeg poraza proganja radnike. Ljevica se mora suočiti s vlastitim iluzijama, vlastitom nadmenošću, vlastitim porazima.
Nova radikalna desnica tek mora sazreti u nešto nalik organiziranoj i nasilnoj sili historijskog fašizma. Ljevici to kupuje samo malo vremena i manevarskog prostora. Dugo udaljeni od poslova stvaranja povijesti, moramo revidirati svoje klasične vizije i stare strategijske predodžbe. Proizvodnja nije isto što i produktivizam. Intervenirati u prirodu i djelovati na nju ne znači nužno upropaštavati je, pa ni čovječanstvo. U Lenjinovoj aspiraciji za elektrifikacijom cijele zemlje nema ničega što bi nužno podrazumijevalo podređivanje radikalne ekološke politike usko definiranom produktivizmu. Doslovno "konzerviranje" po sebi nije nužno nešto dobro. U svakom snu o budućnosti, o emancipaciji, mora biti mjesta za istinski epohalne i transformativne aspiracije.
Knjižica, nevelika opsegom, ali prepuna sadržaja, završava pozivom na Salvage komunizam, koji opisuje kao nerealističan, ali nužan korak. Sva politika mora biti politika katastrofe. Treba rekonfigurirati političke struje pod pritiskom nove situacije, treba stvoriti nove načine djelovanja po pitanju bilo kakve pozicije. To je priroda političke prilagodbe kontekstima katastrofe. Klimatska kriza je toliko sveobuhvatna, toliko temeljita u svojim uznemirujućim učincima da dovodi u pitanje ne samo osnove određene vrste socijalizma, nego i prosvjetiteljske principe na kojima su i kapitalizam i njegova opozicija tražili svoje utemeljenje. Jedini put prema antropocenu oslobođenog i samotransformiranog Antroposa vodi kroz uništenje kapitalocena i kroz zoru proletarocena.
