Biografski film "Berlinguer – velika ambicija" redatelja Andree Segrea otvorio je ove srijede 19. rimski filmski festival, koji se održava od 16. do 27. listopada. Bolje mjesto od Rima za premijeru filma o vođi Komunističke partije Italije Enricu Berlingueru, posebno ima li se na umu da film obrađuje razdoblje političkog djelovanja i privatnog života od 1973. do 1978. godine, teško da postoji. Film se prikazuje u godini 40. obljetnice Berlinguerove smrti. Berlinguer je najpopularniji generalni sekretar KP Italije u povijesti i njen najveći reformator.
Nakon što je 1972. postao prvi čovjek partije uspješno ju je odmaknuo od Moskve i formulirao eurokomunizam (odmaknut od tvrdog marksizma i staljinizma; tako nazvan i zato što su ga prihvatili čelnici francuske i španjolske KP Georges Marchais i Santiago Carillo). Zagovarao je ideju koja se razlikuje i od sovjetskog puta i od kapitalizma zapadnoeuropskih zemalja. Odbijao je monolitnost komunizma: "vjerujemo da komunizam, komunističke partije i socijalistička društva mogu biti različita, unutar okvira koji ima zajedničko porijeklo.
Primjerice, između Pekinga, Beograda i Havane već postoje velike razlike", kazao je 1976. u intervjuu Timeu. Promjena politike je talijanske komuniste, vječite opozicionare, k tome u dobu kriza sredinom 70-ih godina, dovela do rekordne popularnosti i 34 posto osvojenih glasova na izborima 1976., samo četiri posto manje od demokršćana.
Takvim je uspjehom Berlinguer stvorio uvjete za ono što se u Italiji i službeno zove povijesni kompromis, dogovor vladajućih demokršćana i opozicijskih komunista. Komunisti su podržavali demokršćansku vladu, a zauzvrat su se izborili za niz socijalnih reformi. Izravni povod za takav sporazum Berlingueru su bila zbivanja u Čileu i rušenje Allendea nakon čega je zaključio da marksistička ljevica u demokratskim zemljama ne može vladati bez saveza s umjerenijim političkim snagama.
U Italiji je trebalo spriječiti i ekonomski kolaps. Na čelu vlade bio je demokršćanin Aldo Moro i njih su dvojica bili arhitekti povijesnog kompromisa 1976. godine. Mora su 1978., tada predsjednika stranke ne i vlade, otele i ubile Crvene brigade, nakon čega je sporazum zapao u krizu, a Berlinguer je 1980. objavio njegov kraj. Umro je 1984. u 62. godini, KP Italije je počela slabiti, a njegovo nasljeđe povijesnog kompromisa je blijedilo. Kompromis je, usprkos svim postignućima (od smanjivanja društvenih napetosti do izbjegavanja ekonomskog kolapsa), bio tegoban za njegove arhitekte od početka.
Među demokršćanima mu se snažno protivio Giulio Andreotti (sedam puta premijer), a na lijevom centru Socijalistička i Republikanska stranka, do kompromisa stranke vlade. Berlinguer je smtran političarom velike ideje, što povijesni kompromis i eurokomunizam i jesu bili. Europskoj ljevici danas svakako nedostaje osoba njegova kalibra. I upravo je u tome dio njegovog nasljeđa koji je najživahniji – želja za sposobnim, simpatičnim, široko prihvatljivim vođom koji ne stvara podjele i ima dugoročnu viziju (štogod o ljudima s vizijom govorio Berlinguerov suvremenik, njemački kancelar socijaldemokrat Helmut Schmidt).
Berlingueru danas poštovanje u Italiji nerijetko odaje i vladajuća neofašistička desnica. Izložbu posvećenu Berlingueru u veljači ove godine posjetila je premijerka Giorgija Meloni. Aktualni predsjednik Senata Ignazio La Russa više je puta izrazio divljenje Berlingueru, i javno njegovoj kćerki, novinarki Bianci Berlinguer, i s mjesta predsjedavajućeg Senata o 40. obljetnici smrti. Za desnicu je Berlinguer rasni političar koji je dao život za svoja politička uvjerenja (umro je od izljeva krvi u mozak koji je dijelom vjerojatno prouzročilo i njegovo političko djelovanje), a takva spremnost na samožrtvovanje u očima desnice i njenog koncepta herojskog potiskuje ideološke razlike.
No, ne radi se o novom povijesnom kompromisu, prije će to biti hommage suparniku kojeg su i za života poštovali (primjerice tadašnji vođa MSI-a, neofašističke stranke, Giorgio Almirante) i koji u Italiji ima i pomalo pop-kulturni status.
