Španjolska političarka i odvjetnica Yolanda Díaz aktualna je potpredsjednica vlade (od 2021.) i ministrica rada i socijalne ekonomije (od 2020.). Dugogodišnja članica Komunističke partije Španjolske, 2023. osnovala je koaliciju Sumar i stranku Movimiento Sumar, a godinu poslije dala ostavku na mjesto predsjednice koalicije.
Bila je članica Kongresa zastupnika od 2016., a od 2003. do 2012. bila je općinska vijećnica Ferrola i članica Parlamenta Galicije. Prije ulaska u politiku radila je kao pripravnica u jednom odvjetničkom uredu, a potom je otvorila svoj ured i specijalizirala se za radno pravo. U vladi se gorljivo zauzimala i sudjelovala u pregovorima za znatno podizanje minimalne plaće na 950 eura mjesečno.
Njezina politička pozicija oduvijek je ljevičarska. Godine 2021., pišući komentar za novo španjolsko izdanje "Komunističkog manifesta", istaknula je programatski karakter tog teksta koji se razvijao u skladu s ritmom stoljeća, s njegovim globalnim ekonomskim krizama i velikim revolucijama. Kapitalizam je sve to vrijeme, piše Díaz, bio prisutan u različitim mutacijama pohlepe, spreman progutati, korumpirati i razoriti stvarnost na kojoj se temelji, ali se nije uspio izmaknuti Marxovoj teoriji i transformativnoj snazi tog teksta. Iako je ateistkinja, sastala se s papom Franjom kojeg je poštovala s obzirom na njegovu kritiku nekontroliranog kapitalizma i zauzimanje za prezrene na svijetu.
U izbornoj kampanji 2023. izrazila je želju da se raskine s dvostranačkom politikom u Španjolskoj i isticala da je koalicijska vlada u kojoj djeluje uspjela dekonstruirati kapitalističke mitove. Kao argumente u prilog toj hrabroj tvrdnji navodila je mjere za sprečavanje nezaposlenosti, smanjenje razlike u plaćama između muškaraca i žena te pad stope privremenog zapošljavanja.
Díaz se protivi referendumu o neovisnosti Katalonije i smatra da je rješenje u dijalogu i mirnom razrješenju spora. Zalaže se za skraćenje radnog vremena s 40 na 37,5 sati tjedno, a da se pritom ne dira u plaće, što je plan kojem se desnica oštro protivi. U oktobru 2023. pozvala je međunarodnu zajednicu da izvrši pritisak na Izrael da prestane s, kako kaže, masakrom u Gazi. Španjolska je u maju 2024. službeno priznala Palestinu, a Díaz je tom prilikom izjavila da na tome ne treba stati, nego da treba ustrajati na tome da ona bude slobodna od rijeke do mora.
Početkom mjeseca razgovarala je s Davidom Broderom za Jacobin. Intervju nosi naslov "Radnici imaju moć", a u njemu Díaz sumira svoju borbu za radnička prava u vladi premijera Pedra Sáncheza, koja je već u drugom mandatu. Borba za povećanje minimalne plaće i zakoni iz sektora energetike donijeli su im pobjedu na izborima 2023. godine. A ta pobjeda nije bila laka i mnogi analitičari predviđali su im poraz.
Vladajuća koalicija Sánchezove Socijalističke radničke partije Španjolske (PSOE) i pokreta Sumar ima tanku većinu, koja odolijeva napadima konzervativaca iz Partido Popular (PR) i ekstremno desnog Voxa. Carinske akrobacije Donalda Trumpa pritom su dodatno otežale međunarodnu situaciju, a članice EU-a povećavaju izdatke za naoružavanje i usmjeravaju svoje ekonomije prema vojnoj industriji. U takvoj se atmosferi teško i dalje zauzimati za radnička prava.
Pedro Sánchez također nudi "veliki nacionalni plan obrane", ali se kune da on neće ići na štetu socijale. Díaz smatra da je bila velika greška što je Unija podredila svoju vanjsku politiku SAD-u sve ove godine. Evropski projekt treba vlastiti identitet i to ne samo u pitanjima obrane, nego i u političkom i ekonomskom smislu. To sada vidimo s trgovinskim ratom koji je pokrenuo Trump, koji bi mogao uzrokovati ogromnu štetu diljem svijeta. Evropa treba svoju fiskalnu politiku, mora biti više poput Evrope koju smo vidjeli u odgovoru na pandemiju, kaže Díaz.
Geopolitički igru vodi krajnja desnica – u maniri malih oligarhija i nedemokratski – želi vladati svijetom carinskim ratovima, ali i uzrokujući dva brutalna rata, jedan u Ukrajini i drugi s genocidom u Palestini. Prijedlog španjolske vlade je jasan: vanjska politika EU-a ne smije biti podređena SAD-u, posebno ne onakvom kakav predstavljaju ljudi poput Trumpa i Elona Muska. Evropa najprije mora analizirati kakvu sigurnost i obrambenu politiku treba u 21. stoljeću. Nema ništa nesigurnije od bijede i devet milijuna siromašnih ljudi u Evropi. Nema ništa nesigurnije od nejednakosti. Nesigurnost izazivaju i klimatski problemi. Sigurnost izaziva i deindustrijalizacija, pri čemu je Evropa stisnuta između Washingtona i Kine i ma velike probleme s produktivnošću.
Što predlaže Ursula von der Leyen? Plan naoružavanja s kojim se aktualna španjolska vlada nikako ne slaže. Postoji fiskalna stega koja guši članice, koja se popušta samo da bi se kupovalo oružje, a ne za mjere koje bi podržale otvaranje radnih mjesta ili borbu protiv socijalne deprivacije ili klimatske nužde. Najkraće rečeno, neoliberalna Evropa ide u smjeru suprotnom od onoga za koji se koalicijska vlada PSOE-a i Sumara zalaže.
Unija ulaže u obranu triput više od Rusije, ali Díaz ističe da članice nisu koordinirane. Što je sa cyber-sigurnošću i digitalnim suverenitetom, dok su naši podaci u rukama Elona Muska? Von der Leyen se zalaže za daljnje povećanje izdataka za obranu, ali bez ikakve koordinacije politike u toj sferi.
Trump zna što radi. SAD ima trgovinski deficit s EU-om. Kad kaže da bismo trebali povećati vojne proračune na pet posto BDP-a, on zapravo šalje poruku da Evropa mora kupovati više oružja od Sjedinjenih Država. Španjolska trenutačno izdvaja 1,2 posto BDP-a, ako to poveća na dva posto, od koga će kupovati oružje? Od SAD-a i Izraela. Evropi treba, smatra Díaz, model poput Eurofightera ili, bolje rečeno, industrijska suradnja kakvu smo vidjeli na primjeru Airbusa koji je završio na sudu s Boeingom i pobijedio.
No bila bi ozbiljna pogreška ograničiti stratešku autonomiju na naoružanje i obranu. Evropski plan ponovnog naoružavanja (ReArm) dobro se uklapa u dinamiku ekstremne desnice, ali on, kaže Díaz, neće riješiti probleme nezaposlenosti i niskih plaća u Evropi. Naprotiv. Samo će donijeti strah i mržnju. Ako Evropa nastavi ovim putem, građani će postati još skloniji okrenuti se ekstremnoj desnici.
Umjesto vojnog kejnzijanizma kao izgovora za novo kolektivno zaduživanje, Díaz govori da nam treba više Evrope. No, da bismo to postigli, Evropa svojim građanima mora pružiti nadu i imati autonomnu snagu. Ona bi se trebala temeljiti na kejnzijanizmu na temelju kojeg bi mogao nastati neki New Deal ili novi društveni ugovor. Ona vjeruje da je evropski projekt rođen iz ideje unije socijalne skrbi, svijeta rada i mira. Ako se ti elementi izgube iz vida, prijedlozi za naoružavanje postaju besmisleni.
Socijalni samit EU-a koji bi se trebao održati u maju u Portu mogao bi biti ključan jer će Evropska komisija na njemu predstaviti drugi akcijski plan o Evropskom stupu socijalnih prava i Díaz se za njega ozbiljno priprema. No ona se boji da će Komisija na njemu nastojati razvodniti taj skup izvrdavajući se i navlačeći stvari prema vojno-kejnzijanskom pristupu.
Kojim mjerama vlada može dati više moći radnicima s obzirom na to da, kaže Díaz, "nema moćnije sile od radnika svijeta". Ona se mora obraćati radnicima i voditi računa o sve kompleksnijem svijetu rada. Umjesto toga, u svijetu se razvija prava oligarhija. Multinacionalke se ponašaju krajnje nedemokratski, jedva da plaćaju porez, prisvajaju i oduzimaju podatke građanima svijeta, koji su danas ključni. Današnja rasprava odnosi se na zamjenu Vošingtonskog konsenzusa konsenzusom Silicijske doline. Ali to je u biti ista stvar.
Ekstremna desnica koristi svoje pozicije, ali ima zajedničku agendu: ukinuti radničke sindikate, ukinuti radnička prava. To znači ukinuti alat koji radnici imaju za ostvarenje svojih zahtjeva, a to je štrajk, ističe Díaz. O pravu na štrajk se raspravlja u Međunarodnoj organizaciji rada (ILO). Sjednica ILO-a u junu bit će ključna za to pitanje jer gledamo kako se već izborena radnička prava diljem svijeta uništavaju i zamjenjuju nečim što sliči na ropstvo.
Zato je danas, smatra Díaz, važnije boriti se za i poticati svijet rada nego ikada prije. A taj svijet je danas vrlo složen. To vije nije fordistički svijet 20. stoljeća, s radnicima u kombinezonima. Danas postoji ogroman raspon različitih stvarnosti: sindikalizirani radnici, kućni radnici, mladi pripravnici. Ipak, radnici su društvena većina, a ono što prvo trebamo učiniti jest to pokazati. Španjolska je među malobrojnim državama u kojima se kolektivni ugovori primjenjuju i kada prava iz njih isteknu, za to se vrijedi boriti, govori Díaz.
Kada je prije nekoliko mjeseci pokrenula Međunarodni kongres rada u Madridu, poruka je bila da svijetu treba zajednička socijalna agenda. Ona smatra da je vlada u kojoj djeluje pobijedila neoliberalne argumente, koji su isti diljem svijeta. Kada su povećali minimalnu plaću – za 61 posto – ljudi su im govorili da će svijet propasti. Ali dogodilo se suprotno. Broj zaposlenih i dalje raste, a s više radničkih prava došlo je i više socijalne zaštite. To također znači prikupljanje više poreza, veće socijalne doprinose, veću ekonomsku učinkovitost. Neoliberalizam to taji. On nastupa pod tačerijanskim sloganom da nema alternative. A nje ima. Ponosna sam, kaže Díaz, što reprezentiram svijet rada.
Ekstremna desnica opire se feminizmu i sindikalizmu, negira klimatske promjene i demokraciju jer zna da su borba za ženska i radnička prava ono što jača demokraciju. Njihova mržnja ne stvara poslove, ne podiže plaće, ne smanjuje nejednakost, nego paralizira ljude. Bez nade se svijet ne kreće. I to je tako od vremena Spartaka, koji je bio najveći sindikalist u povijesti.
