Sedmog rujna 1988. Ivan Ćiro Buković je zapisao: "Objavljeni su zaključci dvaju predsjedništava Srbije. Kakovi zaključci. To je gore nego što je netko mogao izreći u vrijeme najcrnjeg staljinizma. Oni su u svemu u pravu. Tko ne sluša srpsko rukovodstvo, jer ono je to koje najbolje poznaje situaciju na Kosovu i u Srbiji, taj mora iz partije i sa svih funkcija. Kakovu oni partiju zamišljaju? To je partija kojom oni vladaju i putem nje vladaju Jugoslavijom.
Bosanci na sjednici svojeg Centralnog komiteta žestoko vraćaju udarac Miloševiću. Ne šale se Bosanci. Vide oni kuda to vodi. Treba razbiti u Bosni njihovo zajedništvo, pocijepati Muslimane i onda većinskim izjašnjavanjem Srba i dijela Muslimana Bosnu dobiti za unitarizam. Neće Bosna centralizma, to Milošević i njegova hunta ne vide."
To je samo jedan odlomak iz dnevnika koji je Buković vodio od godine 1961. do smrti 1989., a za koji poznati povjesničar Tvrtko Jakovina sada kaže da je nezaobilazan u svakoj analizi hrvatskog i jugoslavenskog društva u dugim poslijeratnim desetljećima. Međutim, taj dnevnik, koji je sada prvi put objavljen, ima još jedan zanimljiv naboj.
Govoreći o brojnim ljudima svog vremena Buković diskretno unosi i sentimentalnu notu, po čemu podsjeća na Stefana Zweiga i njegov "Jučerašnji svijet" u kojem opisuje Beč uoči Prvog svjetskog rata. To je dobro uočio priređivač i izdavač dnevnika, Josip Pandurić, čije je kraćenje teksta promišljeno i decentno, pa su objavljena dva toma od kojih svaki ima više od 800 stranica. Ali stranica koje se čitaju nadušak.
Tko je bio Ivan Ćiro Buković i kakvu je ulogu igrao u političkom i društvenom životu svog vremena? Porijeklom iz sela Podvinja kod Slavonskog Broda, bravarski radnik, što će ostati njegovo jedino formalno obrazovanje. "Prvo sam čitao romane za dinar", pričao je on. Tako je stekao naviku čitanja, a živ duh i britka inteligencija doveli su ga poslije do opsežnog samoobrazovanja i proučavanja Marxa sve do posljednjeg retka.
Bio je član Komunističke partije od godine 1937. i ostao joj je vjeran do kraja, iako je već i Tito od nje digao ruke. Dizao je ustanak u Slavoniji, a kao poslijeratni rukovodilac ubrzo je postao crna ovca. Njegov stalni sukob s partijskom birokracijom imao je dva uzroka. Insistiranje na modernizaciji i prihvaćanju najviših svjetskih kriterija u poslovanju kako bi socijalizam postao konkurentan kapitalizmu i, drugi, uporno insistiranje na samoupravljanju i radniku kao nosiocu razvoja. Bio je, najkraće rečeno, štuka u ribnjaku tustih i inertnih partijskih birokrata. Podržavao ga je, međutim, Tito.
Na samom početku izvrsnog, analitičkog pogovora Bukovićevom dnevniku (s naslovom "Mislim si ja svoje"), prof. dr. Dragutin Lalović citira zapis od 10. ožujka 1973.: "U Brodu čekaju Tita, na ručku u hotelu Marsonija. Mene baš previše srdačno ne dočekuju. Tito me glasno pozdravlja. O zdravo Ćiro, kako si. Svi su se zgledali kako je Tito srdačan sa mnom. Ručamo. Tito podiže čašu i mene posebno pozdravlja.
Maca Milanković, koju su na mjesto Bakarića koji nije došao u Brod dovukli za stol, protestira: – Kako to druže Tito da vi Ćiri nazdravljate, a ne nama. – Tito odmah prihvati: – To što je Ćiro učinio za ovo društvo i socijalizam malo je tko uradio i zato ga posebno pozdravljam. – Jure Bilić upada da sam ja bio izvrstan sa idejama, ali da ih je on morao sprovesti. Da – kaže Tito – i živiš na Ćirinom minulom radu. Uzimaš za sebe njegove rezultate. Tako je to, moj Ćiro – Tito mi se obraća – Nećeš ti za života doživjeti slavu kakvu si zaslužio. Veliki ljudi kao ti ne smiju očekivati slavu za života. Preveliko je tvoje djelo da bi ga mogli sada živući vidjeti. Evo, ti ćeš proći kao Kopernik (...) Tito hoće da me podrži i za ovaj momenat. Na rastanku kaže: – Drži se Ćiro, i ne bacaj koplje u trnje. Gledaju Brođani za stolom kako je Tito mene posebno tretirao." (Kraj citata.)
Čime je Buković zaslužio takvu Titovu podršku? Riječ je o njegovom ukupnom angažmanu, ali u tome se posebno ističe uvođenje visokorodnih sorti pšenice. Jugoslavija je, naime, morala uvoziti pšenicu, a poslije raskida sa Staljinom godine 1948. bila je doslovno na rubu gladi. Čak je i vojska imala hrane za samo dva dana.
To je bilo i vrijeme zloglasnog prinudnog otkupa od seljaka, da bi se prehranili gradovi. Nakon toga je ovisila pretežno o američkoj pšenici. Tada je dugogodišnji savezni ministar poljoprivrede, dr. Slavko Komar, inače Ćirin blizak prijatelj, doveo Ćiru na odgovarajuću dužnost u Beograd. Ćiro je znao da Amerikanci strojno obrađuju velike površine, kakvih u Jugoslaviji nije bilo. Trebalo je, dakle, još nešto, a to je našao u Italiji.
Zahvaljujući politici ekonomske autarkije fašističkog diktatora Benita Mussolinija, što je značilo da je Italija morala proizvoditi sve i to dovoljno za vlastite potrebe, talijanski su agronomi stvorili nove sorte pšenice, koje su davale trostruki prinos. Kad je Ćiro obznanio da će i u Jugoslaviji sijati talijansku sortu San Pastore, na njega se digla kuka i motika.
Napadali su ga političari, a posebno agronomska struka, tvrdeći da je to još jedan ćirizam (etiketa koju su lijepili njegovim stavovima) i da talijanske sorte ne mogu podnijeti našu klimu. Da će se kod nas smrznuti. Podržan od Tita i Bakarića, Ćiro je doveo talijanske agronome, pa je San Pastore posijan na 40.000 hektara. Uspjeh je bio takav da su već sljedeće godine svi krenuli istim putem, pa je Jugoslavija odjednom imala pšenice za izvoz. Bio je to zaista kopernikanski obrat.
Govoreći na sprovodu Ćire Bukovića, dr. Slavko Komar je rekao: "Sličan metod upotrijebljen je u tovu goveda, svinja, u proizvodnji grožđa, jabuka, peradi, jaja. Tako smo se oslobodili golemog uvoza pšenice i ostale hrane što je bilo pogubno za ekonomiku i za ugled jedne socijalističke zemlje." Sam Buković je 1. lipnja 1970. zapisao da su nam "pomogli Amerikanci na proizvodnji kukuruza, pilićima, jajima, tovu goveda. Talijani na pšenici, jabukama, a Rusi na suncokretu, pšenici". Prema podacima Ujedinjenih naroda, Jugoslavija je imala najbrži razvoj poljoprivrede u dvadesetom stoljeću, a od godine 1956. do 1962. prosječno fantastičnih osam posto godišnje.
Buković je ostao optimist do kraja. U izgubljenom desetljeću poslije odlaska Tita, Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića, on objašnjava zaprepaštenom dr. Dušanu Bilandžiću (13. siječnja 1985.) da je nešto ipak bolje nego prije: "Prije svega", kaže on, "svak sada kod nas misli svojom glavom. Prije bi kada dođe do krize Tito ili Kardelj ili Bakarić rekli svoje i to je bilo evanđelje. Nije sigurno da su ti njihovi izlasci uvijek bili najbolji."
Vjerovao je i da samoupravljanje napreduje, iako ga je do tada već potpuno zamijenila vlast političke birokracije. I sam Bakarić je desetak dana prije smrti (1983.) rezignirano rekao Juri Biliću, koji ga je posjetio, da bi trebalo razmisliti o nekom obliku NEP-a, nove ekonomske politike iz godine 1921., dakle Lenjinovog povratka na kapitalizam, ali bez političke demokracije (da novi kapitalisti ne bi s novcem osvojili i vlast). U SSSR-u Lenjinov NEP zaustavio je Staljin, ali ga je u Kini maksimalno uspješno poslije proveo Deng. Možda je Ćiro bio u pravu vidjevši u samoupravljanju budućnost čovječanstva, ali sasvim sigurno ne u njemu doglednoj budućnosti.
U toj budućnosti kipio je nacionalizam. Prvo u Miloševićevoj Srbiji, zatim u Hrvatskoj, pa onda i u svim drugim dijelovima Jugoslavije. Posljednje tri godine njegovog dnevnika sjajna su kronika nacionalističkog ludila koje je Jugoslavija tada proživljavala. On se pritom stalno nadao, iako sve manje i manje, da će neke progresivne snage zaustaviti Miloševića i da će obnoviti partiju. Nije doživio konac 1989. i 14. kongres SKJ održan u siječnju 1990., na kojem se partija definitivno raspala. Možda bi njegovi prijatelji rekli, srećom.
