Nećeš vjerovati koliko sam je platio. 'Ajde probaj pogoditi – govori Mirko Suzić, upirući prstom prema ciglenoj jednokatnici.

- Deset hiljada - uzvraćamo nakon što smo na brzinu odmjerili dvosobni kućerak s pripadajućom okućnicom.

- Jok. Šest!

- Ništa. Po koliko se ovdje inače prodaju kuće? - pitamo ga.

- Doslovno džaba. Deset hiljada uvrh glave. Jedan tu iz sela za svoju traži 18, ali nema šanse da ih dobije. Preseli se i ti, jeftinije ti je nego u Zagrebu - odgovara Mirko kroz smijeh.

Prekida nas lavež pasa koji se odnekud iz daljine širi ispražnjenim seoskim ulicama. Shvaćamo da su nam se glave usijale na popodnevnom suncu pa se sklanjamo u hlad Mirkovog dvorišta, gdje nastavljamo slagati računicu. Uskoro nam se pridružuje njegova majka Ljeposava s kojom, nakon daljnje usporedbe cijena, dijelimo nevjericu. Konsternacija je na vrhuncu kad saznajemo da se Mirko u ovu pustopoljinu nedavno vratio iz Njemačke. S 36 godina sada je jedan od najmlađih stanovnika Andrijevca, sela koje se do početka devedesetih zvalo Ličani.

- Ne sviđa mi se tamo. Radio sam na baušteli i kad se sve zbroji i oduzme, za mene je bilo ravno nuli - govori on.

- A što je ovdje bolje? - zanima nas.

- Meni je bolje, tamo ne možeš k'o ovdje. Tu odradiš svojih osam sati i onda si miran. U selu mi jedino malo fali društvo, ali lako se zaletim do Našica - veli Mirko.

- Meni bome fale komšije. Ima tu jedna s kojom se družimo i to je to. Gore mi je još jedna Bosanka, a s ovim drugima ništa. Da budemo iskreni, neće ni oni s nama... - domeće Ljeposava.

Ranije su se zvali Vučkovac – Normanci (Foto: Sandro Lendler)

Ličani su u najboljim vremenima imali petstotinjak stanovnika, dominantno Srba, koji su na ovom području svojevremeno oformili nogometni klub, Crvenu zvezdu. Lokalna inačica beogradske Zvezde odavno je stvar prošlosti, ali je i dalje, makar u tragovima, ljubav prema voljenom klubu prisutna među domicilnim stanovništvom, čiji se broj sada doslovno može svesti na prste jedne ruke. Zbog toga nas nije iznenadilo što je jedan od njih život prije rata u Ličanima i okolici usporedio s bogatstvom Dragana Džajića, nogometne legende omiljene među Delijama. "Bilo je para k'o u Džajića i svaka kuća je bila puna. A sada u svakoj desetoj po jedno i to starije od 75 godina, praktički s jednom nogom u grobu. Za plakati, ništa drugo", poentirao je. Preostalih osamdesetak stanovnika Ličana mahom su Hrvati, u međuvremenu doseljeni iz BiH.

- Ljudi su otišli kad se zaratilo i skoro se nitko više nije vratio - objašnjava Ljeposava Suzić, koja se s tada četverogodišnjim Mirkom i pokojnim suprugom 1991. nakratko bila sklonila kraj Novog Sada.

U izbjeglištvu su izdržali tri mjeseca i tvrde da nikad nisu požalili zbog odluke da se vrate u prazno selo. Ljeposava kaže da su nekretninu zatekli onakvom kakvu su je ostavili.

- Doduše, ranije smo živjeli u nekoj staroj kući koja nije bila baš nešto pa se nije ni imalo što za odnijeti. Ali ima i onih koji su ostali bez gotovo svega što su imali. Opljačkano - dodaje naša sugovornica.

Kuće ostaju prazne, ali su staje pune, ali su obori sa svinjama puni. Pune su i pušnice, i skladišta krmiva, tu je i pokućstvo, mehanizacija. Psi rata funkcioniraju tržišno istog dana. Nema te špijunske organizacije, Udbe, KOS-a ili KGB-a koja je bolje organizirana od kokošara – ističe Zdenko Samaržija

Mještani Ličana i drugih sela, ranije naseljenih Srbima, na teritoriju slavonske općine Koška nemalo su bili iznenađeni kad su imena njihovih mjesta nedavno osvanula u većini nacionalnih medija. Od zaborava ih je otrgnuo Drago Hedl, istraživački novinar Telegrama koji je otkrio da je Mario Radić, jedan od vodećih ljudi Domovinskog pokreta, devedesetih bio optužen da je krao po srpskim kućama i to, sva je prilika, baš u njihovim selima.

U Kaznenom upisniku Općinskog suda u Valpovu, koji je Hedl dobio na uvid, stoji da je protiv Radića i još dvojice Općinsko državno odvjetništvo u Našicama 2. srpnja 1993. podiglo optužnicu. Jedan od suoptuženih potvrdio je da je riječ upravo o današnjem Penavinom zamjeniku. Suđenje je počelo u ljeto 1997., kad je Radić već uvelike bio u privatnom biznisu, a nakon četiri održane rasprave optužba je na kraju, pod nerazjašnjenim okolnostima, odbijena. Novinar Telegrama se u nekoliko navrata za dodatna pojašnjena obratio i samom potpredsjedniku DP-a i donedavnom pretendentu na mjesto člana vlade Andreja Plenkovića. Međutim, Radić nije odgovorio ni na jedan njegov upit, a u međuvremenu je povučen iz postizbornih pregovora s HDZ-om i kandidature za čelno mjesto novoosnovanog Ministarstva demografije.

Hedl je tokom istraživanja neslužbeno doznao da je Mario Radić neko vrijeme nakon pada Vukovara kao izbjeglica boravio u selu Normanci, koje se ranije zvalo Vučkovac, a danas također pripada općini Koška; pljačke su baš u to doba bile učestale kako u Vučkovcu, tako i u obližnjem Branimirovcu i Andrijevcu, do devedesetih znanima kao Babjak, odnosno spomenuti Ličani. Tim smo se tragom i mi otisnuli na istok zemlje, gdje nas je u općinskom središtu, Koški, dočekao lokalac Zdenko Samaržija. Kao profesor filozofije i povijesti, autor udžbenika te scenarist dokumentarnih filmova i radijskih emisija, Samaržija godinama istražuje povijest ovog kraja. Praktički čitav život, kaže.

- Ako Koškani nekog cijene, onda cijene sebe. A u takvim slučajevima ljudi jako paze što rade, jer kako bi u protivnom mogli pogledati susjeda u oči. Tu se i prije rata znalo tko je tko i kakav je tko, a tko je tko je bilo važno samo da mu se čestita datum koji obilježava. Ni za što drugo. Uostalom, Koška je bila rock središte u kojem se naveliko slušalo YU grupu i Riblju čorbu, za domoljubne pjesme skoro uopće nije bilo mjesta, čak ni početkom 1990-ih - tumači nam Zdenko Samaržija.

Do promjena dolazi nakon izbora 1990., kad sela u kojima žive Srbi posjećuju agitatori, a potom i pripadnici paravojnih skupina koji uz pomoć JNA dijele oružje.

- Takvog djelovanja bilo je umalo u svim selima pretežito naseljenim Srbima, pa čak i tamo gdje su oni bili neznatna čestica. Veliki u očima svih su oni koji su odbili uzeti naoružanje - dodaje naš sugovornik.

Godinama istražuje povijest ovog kraja – Zdenko Samaržija (Foto: Sandro Lendler)

U novinskim arhivima iz tog vremena nalazimo informacije da je dio Srba napustio ovaj kraj odmah po oslobođenju kasarni u Našicama i Osijeku, koje su ranije bile pod kontrolom JNA. Među onima koji su ostali u Ličanima te Budimcima, Poganovcima, Bijeloj Lozi, selima koja danas pripadaju susjednoj općini Podgorač, više od stotinu njih uhapšeno je u travnju 1991. i po kratkom postupku osuđeno zbog kaznenog djela pripremanja oružane pobune protiv RH. Odlukom Franje Tuđmana naredne godine su gotovo svi pomilovani.

- Tada dio Srba počinje odlaziti. Pritom je nevjerojatno kako se ni jednom Srbinu ovdje nije dogodilo ništa, osim što je tužna točka Koške to što su jednom lokalnom uvaženom gljivaru minirali kuću, a isto je prošla nekretnina koju je sagradio neki oficir JNA da, kad jednom završi službu, dođe tu uživati u mirnom, pitoresknom selu okruženom šumama - priča Samaržija.

Okolna sela u kojima se praktički preko noći dogodio egzodus Srba i potom nastavilo kapilarno iseljavanje, nije moguće svesti pod model "svi Srbi su otišli", nastavlja dalje kroničar ovog kraja.

- Ima i sela iz kojih se nitko nije odselio jer u njima nitko nije stao na stranu JNA i njenih paravojnih formacija, niti se itko iz njih ogriješio o bilo kakvo božansko ili ljudsko pravo. I tu su uvijek bili skladni odnosi - kaže on.

Dodaje da u Koški nije bilo ratnih djelovanja, izuzev udara iz aviona, i da odlaskom većeg broja Srba dolazi do demografskog sloma.

- Kuće ostaju prazne, ali su staje pune, ali su obori sa svinjama puni. Pune su i pušnice, i skladišta krmiva, tu je i pokućstvo, mehanizacija. To je meta kokošara. Psi rata funkcioniraju tržišno istog dana. Nema te špijunske organizacije, Udbe, KOS-a ili KGB-a koja je bolje organizirana od kokošara. Jer veliki se trebaju snaći, veliki lopovi su u velikim lopovskim sustavima, a ovi su mali i vižljasti i lako dijele teritorij. I kad jedan uhoda model prodaje, onda više ne krade, nego ukradeno šverca - ističe Zdenko Samaržija.

- Kako kokošari kradu, tako u ispražnjene domove dolaze novi stanovnici koje su JNA i paravojne formacije protjerale iz drugih krajeva. I tako se uvijek dogodi da se oni imućniji odmiču dalje od fronte, a sirotinja je otišla, potom je u njihove kuće došla druga sirotinja koja nije mogla dalje. A ovdje ničeg nije falilo, samo što se svaku noć zemlja tresla jer se fronta približila na 18 kilometara zračno. I to je bilo neugodno. No dobro smo se organizirali - nastavlja dalje.

Priroda nemilosrdno proždire ostatke napuštenih imanja – Branimirovac (Foto: Sandro Lendler)

Kaže da je bilo povrataka lokalnih Srba, ali da ih je većina, u potrazi za srećom, uskoro prodala ili napustila svoja imanja i otišla dalje. Za razliku od nekih drugih dijelova Hrvatske, ovdje nije bilo onemogućavanja povratka, npr. zauzimanjem kuća. Zanima nas kad i zbog čega dolazi do promjene naziva sela s obzirom na to da oni prijašnji, čini nam se na prvu, ni po čemu nisu bili problematični.

- Ubrzo nakon formiranja općine Koška i lokalne vlasti koja je, kako onda tako i danas, HDZ-ova - odgovara Samaržija.

- U šizofreniji je sve sumnjivo, a nacionalizam je psihoza, vrlo ozbiljna bolest koju je definirao još Freud. Umberto Eco pak piše o puzajućem fašizmu, a puzajući nacionalizam je ono kad ni ne primijetiš da si izgubio vezu sa zdravim razumom. I onda se pronalaze veze koje nisu kauzalne i u prošlosti se nalazi ono čega nije bilo - dodaje.

Babjak je srednjovjekovni toponim, tumači nam, naziv šume koja je iskrčena u doba industrijalca Lorenza Jägera. Vučkovac je s druge strane hidronim, mikro-povišica koja dijeli slivno područje Vučice od slivnog područja Vuke.

- I kakve to ima veze s Vukom Karadžićem, kao što su kolale priče lokalnih pseudointelektualaca koji nikad nisu čuli da dvije riječi koje se isto pišu ne moraju imati isto značenje? To ne da je logička greška, to je neznanje, ali prije svega šizofrenija. Tako je i s Ličanima, koji se u povijesnim izvorima spominju od 1506. godine, također kao šuma. A nova imena nastaju po tada važećoj ideologiji HDZ-a - govori nam.

A čuj, dosta pravoslavaca je o'šlo. Neki iz straha, neki jer su morali, a ja nisam imao problema ni sa kim. Tu smo zajedno odrasli, išli u školu, nikad nisam bio povodljiv, nacionalistički nastrojen. Za mene su ljudi ljudi – govori Mile Drobac

Iako o tome ne postoje materijalni dokazi, Koškom i okolnim selima pronio se glas da je Babjak preimenovan u Branimirovac po Branimiru Glavašu, Ličani u Andrijevac po Andriji Artukoviću, a da je Vučkovac prekršten u Normance u skladu s tadašnjom ideologijom stališa Zlatka Canjuge prema kojoj plemići nisu klasni neprijatelji, već dobri ljudi. Elem, po obitelji Normann-Ehrenfels koja je ženidbenim vezama u 19. stoljeću naslijedila obližnje valpovačko vlastelinstvo.

I dok u Normancima, odnosno Vučkovcu, danas ima kakvog-takvog života jer se selo nalazi na državnoj cesti Osijek – Našice, u Babjaku i Ličanima gotovo je nemoguće sresti osobu na putu. "Kum" Glavaš ovamo navodno nije zalazio, a nismo sigurni koliko bi mu se uopće svidjelo ono što bi vidio. U "njegovom" Branimirovcu priroda je doslovno došla po svoje i nemilosrdno proždire ostatke napuštenih imanja. Korov se probija kroz dotrajale krovove, a mladice stabala izbijaju iz podova, stropova i dalje izlaze kroz polupane prozore tipične slavonske niskogradnje, poslagane u nizovima. Neprijatno je tiho, pomislimo, a onda nas najednom prene meket stada ovaca zatvorenih u dvorištima ono malo preostalih naseljenih kuća u kojima sada većinom žive Romi. Jedino što nam u Babjaku izgleda imalo novo su modre table s imenima ulica koje, kako ovdje tako i ostatku općine, uglavnom nose imena hrvatskih velikana. "Ulice bana Josipa Jelačića, Ante Starčevića i Vladimira Nazora", slovkamo iz daljine.

Budući da ne nailazimo na ljude, sjedamo u auto i nastavljamo prema drugim selima. Za razliku od ostatka općine, čije su ceste prevučene novim slojevima asfalta, put od Babjaka prema Ličanima i Ledeniku, u kojem je do rata također živio značajniji udio Srba, i dalje je šljunčan. Isto vrijedi i za onaj koji vodi dalje, do Bijele Loze. "Zato što ta sela i danas smatraju srpskima", uvjeravaju nas lokalci. Ako je uistinu tako, onda bi općinske vlasti – na čijem čelu je HDZ-ov Zoran Kovačević, inače dugogodišnji predsjednik Gospodarskog vijeća HGK-a, Županijske komore Osijek – za početak mogle zaviri u rezultate posljednjeg popisa stanovništva. Oni pokazuju da na teritoriju cijele Koške danas živi nešto više od stotinjak Srba, a gledajući pojedinačno, po selima, toliko ih je malo da su gotovo svugdje svedeni na razinu statističke greške, dok među njima vladaju strah, nesigurnost i poprilična doza nepovjerenja. Rijetki su spremni za otvoren razgovor, a i kad pristanu, u pravilu se odbijaju fotografirati, kao što je to bio slučaj s Mirkom i Ljeposavom Suzić. Kad smo već polako počeli očajavati, na povratku u Košku uočili smo čovjeka u polju kukuruza.

- Razgovor može, ali pod uvjetom da ga vodimo ovdje. Posao se ne napušta, a traktor ne gasi - govori 60-godišnji Mile Drobac dok briše znoj s čela i potom namješta šiltericu izblijedjelu od sunca.

Saznajemo da je zaposlen u firmi familije njegovog brata koja živi u Zagorju.

- Ja ti samo ne vozim tenk i avion. Inače sam građevinar i poljoprivrednik, kući imam svinja za svoje potrebe pa meso pripremim za sušenje, a pokoje prase okrenem i na ražnju - samouvjereno će Mile.

Naša reporterka i Mile Drobac (Foto: Sandro Lendler)

U selo Ordanja doselio se iz Bosne kao šestogodišnjak, a u njemu je ostao tokom 1990-ih.

- A čuj, dosta pravoslavaca je o'šlo. Neki iz straha, neki jer su morali, a ja nisam imao problema ni sa kim. Tu smo zajedno odrasli, išli u školu, nikad nisam bio povodljiv, nacionalistički nastrojen. Za mene su ljudi ljudi. Nije bitno tko si, šta si, bitno je da si čovjek. Da ne valjaš, pa da si mi i brat, ne valjaš i gotovo - govori Mile Drobac.

Budući da je ranije posjedovao stroj za rezanje drva, u ratu je imao radnu obavezu. Odlazio je na obližnju streljanu i u Normance gdje je pomagao i vojsci. Kasnije je povremeno putovao na rad kod brata u Zagorje, ali se zbog bolesne majke morao za stalno vratiti u Ordanju.

- Ako u tom periodu ne bih došao kući u Slavoniju, kao da su me igle bole. Naučio sam ovdje, volim ovo mjesto i ni za što ga ne bih mijenjao. Dosta je ljudi, pogotovo mladih, otišlo i u zadnjem periodu, trbuhom za kruhom, ali ja tu u Koški imam svoje društvo, idemo na nogomet, gledamo utakmice. Ne fali mi ništa. A i inače – šta ti fali, to nađeš. A ako ne tražiš, nećeš ni naći - nastavlja.

- Znači, vi ne mirujete? - pitamo ga.

- Ne mirujem. Imam šećer, bolestan sam, al' se ne dam. Dok ide, ide, a kad ne ide, sveti Petar ti pošalje čestitku i doviđenja - veli Mile na rastanku.

Nasuprot njive na kojoj Drobac nastavlja prehranjivati kukuruz, u hladu uredno pokošene okućnice zatičemo ženu na pragu šezdesetih. Dok ispija popodnevnu kavu, oko nogu joj se vrzma pitoma guska.

- Prvo smo mislili da je muški pa smo joj dali ime Pero - govori Mara Peša i potom poziva supruga Nikolu, koji se odmara u kući, da nam se pridruži vani na zraku.

Oboje su iz BiH, ona iz Posavine, on iz Travnika, a u Košku su se s djecom, nakon izbjeglištva provedenog u Njemačkoj, doselili 1997., jer je kod njih, kažu, sve bilo razrušeno. Kći im je ostala u Slavoniji, a sinovi su otišli na Zapad.

- Kakvi ste s komšijama? - zanima nas.

- Sa svima smo dobri - odgovaraju uglas.

- Ne dijelimo ljude na ove i one, ovakve i onakve - govori Mara.

- Ja sam bio u ratu i ratovao sam sa svima jer sam bio profesionalni vojnik - domeće Nikola.

Mara i Nikola Peša (Foto: Sandro Lendler)

- Rat je rat... - prekida ga supruga.

- Za mene je svaki čovjek isti, bio musliman, Srbin ili Hrvat. Sve majke isto plaču. A sve ostalo me, da vam pravo kažem, uopće ne zanima. Imamo malo životinja, koza, ovaca, svinja. Bavim se time i meni dosta - nastavlja Nikola.

Oboje tvrde da su zadovoljni životom u Koški, pogotovo pošto su kao penzioneri samodostatni zbog mogućnosti proizvodnje vlastite hrane. Fale im, doduše, mladi jer je, kako kažu, na toliko kuća u selu premalo djece.

- To je najveći problem, što nam svi idu - ističe Nikola.

- Je li vam trebalo puno vremena da se prilagodite na Slavoniju? - pitamo.

- Pravo da ti kažem, kad sam vidio kako je ovdje zemlja plodna i kako se može sve na njoj raditi, praktički mi je bilo svejedno. Volim raditi, uvijek sam radio, tako da nije bilo problema. Odmah sam prihvatio ove ljude i oni mene. Iako, u početku je bilo malo u stilu "glupi Bosanac", ali to ti je tako svugdje - kaže Nikola.

- Gdje god dođeš, stranac si. Odi u Ameriku pa ćeš se jednako provesti. Kad jednom odeš sa svog praga, ništa više nije isto - dodaje Mara.

- Kamo god da odeš, moraš poštivati zakone te države. Ali trebala bi i država malo drugačije funkcionirati, da bude spremna za razvoj. Iskusio sam to prije godinu dana - nastavlja njen suprug.

Pošto je radio u rudniku, Nikola je u Slavoniji želio primijeniti ranije stečeno znanje. Planirao je izgraditi spalionicu smeća, koja radi samo uz pomoć vode, a umjesto dima, iz nje bi izlazila para.

- Nema kome se nismo obraćali, ali ako nemaš pare da nekome platiš, onda nemaš ništa. Pritom se cijela država, ma cijela Europa, guši u smeću. Ali sve te blokira - rezignirano će naš sugovornik.

- Inače se tim biznisom bavi mafija, tako je u cijelom svijetu. Prevoze smeće 'vamo tamo i sad kad ti ponudiš bolje, čišće i brže rješenje, oni gube novac pa to ne žele dozvoliti. Ako nisi njihov igrač, zaboravi - poentira Mara.

- I što imamo dalje govoriti - zaključuje Nikola Peša, koji čitavu priču na kraju pokušava okrenuti na pozitivu.

No to mu, iz svima nam dobro znanih razloga, ipak ne polazi za rukom:

- Ljudi, ovdje je fino i dalo bi se dobro živjeti samo da je politika drugačija. Ovo je moglo biti jače od Švicarske sto puta, u svakom pogledu. Ali, eto, nažalost...