Rano u nedjelju ujutro krajem ožujka spuštam se glavnom ulicom Cortea, gradića smještenog na visini od 365 metara u samom središtu Korzike koji sa svojih 7.4 tisuće stanovnika čini središte nacionalizma i sveučilišnog života otoka. S obje strane glavne ulice ovog pomalo oronulog, ali izuzetno toplog gradića, su kafići, restorani, pekare-slastičarne, trgovine.
Pospana nakon noći provedene u trajektu iz talijanskog Livorna gledam kako se s druge strane ulice otvara pekara, a radnik iz kombija pjevajući izvlači kruh i peciva. Nekoliko metara dalje, stariji čovjek krenuo je u jutarnju šetnju i zvižduče neku melodiju. U lokalnoj pekari-slastičarni mirišu peciva i kava koju piju ranoranioci. Na prvu, život na ovom otoku čini se opuštenim.
Korzika, četvrti po veličini otok u Mediteranskom moru, smjestila se između Francuske, domovine kojoj se opire, i Italije, pod čijom je vlašću nekada bila. Njene prirodne ljepote i raznolikost - od razvedene obale do planina s najvišim vrhom od čak 2706 metara i brojnih rijeka i jezera, čine je nezaobilaznom turističkom destinacijom. Premda joj je to značajan izvor prihoda, Korzika je na različite načine nekad više, a nekad manje uspješno nastojala odolijevati negativnim posljedicama turizma, a to i čini i danas. Nekada uz pomoć militantnih skupina, a danas naporima aktivista usmjerenih na pacifističko legalno djelovanje.
Pitanje autonomije razlog je netrpeljivosti prema Francuskoj te bukne svako toliko kao prošle godine kada je u zatvoru ubijen Yvan Colonna, svojevrsni simbol korzikanskog nacionalizma
Iza fasade idiličnih sela u unutrašnjosti, gdje kuće izgledaju kao povratak u neki Mediteran prošlosti, strmih cesta kroz planinske lance preko kojih suvereno i slobodno prolaze ovce, konji i krave, a ove potonje se čak i spuštaju do plaža, mora nestvarne boje i obalnih gradića, kriju se svakodnevni problemi i težnje. Osim spomenutog turizma, čine ih lokalna mafija te borba za autonomiju koja je od sedamdesetih i osamdesetih godina prerasla u terorizam, da bi se danas svela na političko djelovanje i stalnu napetost prema Francuskoj.
Borba za autonomiju, odnosno očuvanje identiteta prema geslu "Često okupirana, nikad podčinjena", možda se najbolje ogleda u borbi za korzički jezik, koji pripada romanskoj skupini, a najbliži je toskanskom i dijalektima središnje Italije.
Par sati kasnije i par stotina metara dalje od moje prve impresije idiličnog gradića, u vinskom podrumu s društvom kušam vina. Korzikanska vina su sjajna, kao i sir. I kobasice. Muscat je prvi na redu. U konobi nema nikog osim nas, vlasnika i nekoliko njegovih prijatelja. Starije su dobi. Pijuckaju vino, a sad će uskoro i marenda. Čini mi se da pričaju korzičkim jezikom. Dolazi im još jedan kolega. Razgovor se prebacuje na francuski, to sad prepoznajem. Govore li korzičkim među sobom, pitam vlasnikovog prijatelja, kojeg je dopalo da nas poslužuje. "Da, naravno. Sad smo se prebacili na francuski jer ovaj (pokazuje na onog koji je posljednji došao) ne razumije", kaže mi.
Tople ulice korzikanskog gradića (Foto: Mašenjka Bačić)
Petnaestak dana prije mog dolaska sud u Bastiji presudio je kako je francuski jedini jezik koji se smije koristiti u javnoj administraciji. Prema posljednjem istraživanju regionalne vlasti iz 2021. godine, objašnjava André Fazi sa Sveučilišta u Corteu, korzikanski jezik aktivno koristi 105.500 ljudi, odnosno 39 posto stanovništva Korzike. No, napominje, ove brojke ne moraju ništa značiti jer aktivni govornici mogu se koristiti jezikom 90 ili 10 posto vremena, a samo istraživanje o tome ništa ne kaže.
"Čini mi se očiglednim da smo prije bliži 10 posto. Učenje korzikanskog jezika u školama omogućuje određeni stupanj znanja, no socijalne prakse se smanjuju", kaže Fazi te objašnjava kako je broj stanovnika od 1999. do danas porastao s 260 tisuća na 350 tisuća, a da većina novog stanovništva nikad nije ni čula korzikanski. U svojih osam dana na otoku ni ja ga više neću čuti, osim na radiju. No zato ću često viđati prekrižene francuske toponime na dvojezičnim pločama. Kao i pogrdne natpise poput "French go home", "Colons fora".
Vidimo kako se sve više i više prostora, pogotovo na jugu Francuske, devastira, i ne želimo ići tim putem. Trebamo to zaustaviti sada, jer ne želimo postati takva destinacija, kaže korzikanska sociologinja Pascale Tourrenc
Pitanje jezika usko je vezano uz pitanje autonomije koje je razlog netrpeljivosti prema Francuskoj te bukne svako toliko kao prošle godine kada je u zatvoru ubijen Yvan Colonna, svojevrsni simbol korzikanskog nacionalizma. Colonna je bio jedan od optuženika za ubojstvo perfekta - predstavnika francuske vlasti, koje se dogodilo 1998. godine. Claude Erignac ubijen je metkom u potiljak tijekom večernjeg izlaska sa suprugom na ulicama grada Ajaccia, administrativnog centra na jugoistočnoj obali Korzike. Bila je to akcija radikalne frakcije Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike (Fronte di liberazione naziunale Corsu - FLNC). Francuskim vlastima trebalo je pet godina da pronađu Colonnu koji se skrivao u brdima Korzike i živio kao pastir. Osuđen je na doživotni zatvor koji je služio u Francuskoj, kao i ostali politički zatvorenici.
Korzikanski nacionalisti zahtijevaju premještaj političkih zatvorenika na otok, a nakon što je Colonnu prošle godine u zatvoru ubio jedan drugi zatvorenik, uslijedili su nasilni prosvjedi. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je nakon toga obećao razgovore o autonomiji, a početkom godine je rekao da bi ona mogla biti dio šire ustavne reforme. No Fazi kaže kako se Macronova obećanja negativno primaju na otoku jer ne uključuju glavne zahtjeve nacionalista za korzikanskim kao drugim službenim jezikom te ograničavanje strancima da kupuju nekretnine, uvjeta koji su u različitim oblicima postojali još od sedamdesetih kad je nastao FLNC.
Glavne metode ove organizacije bile su bombaški napadi, a uglavnom su ciljali nekretnine nekorzičkog stanovništva, posebice francuskog, ali i policijske postaje, vladine urede, dalekovode i gospodarsku infrastrukturu. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina skupina je izvela više stotina bombaških napada. Početkom devedesetih kampanja se prebacila i na kontinentalni dio Francuske.
"Ne znam kakve resurse posjeduju danas, no sigurno su znatno manji nego prije 30 ili 40 godina. Objavili su prestanak svojih akcija 2014. godine pomažući tako nacionalistima da dođu na vlast. No oni koje podupiru nisu više u većini na vlasti što im daje poticaj da redefiniraju svoju strategiju", kaže Fazi.
Turizam – izvor problema i prihoda (Foto: Mašenjka Bačić)
Inače, od 2015. na vlasti su različite koalicije autonomaških stranaka i stranaka koje se bore za nezavisnost, no Fazi nije optimističan u vezi s dijaloga s francuskom državom zbog Macronove pozicije unutar izvršnih tijela nacionalne vlasti te nesložnosti nacionalističkih grupa u Korzici koja slabi njihove zahtjeve. Oružana borba FLNC-a imala je naklonost dijela onih koji su se borili da očuvaju otok od pretjerane gradnje i dolaska velikih hotelskih lanaca te protiv pretvaranja Korzike u Azurnu obalu ili španjolske Baleare.
FLNC je tijekom razdoblja od 1980. do 1995. godine navodno napao 999 vila i 357 turističkih objekata. Militanti su tako postali predstavnici borbe protiv betonizacije korzikanske obale koji su osuđivali dogovore države, lokalno izabranih dužnosnika i spekulativnih investitora.
Prema jednom istraživanju iz 2006. godine, 55 posto Korzikanaca smatralo je kako su napadi "spriječili betonizaciju obale", dok ih je 42 posto smatralo suprotno.
"Vjerojatno se i danas radi o pomiješanim osjećajima. No čak i onda kad je bilo više od 400 napada godišnje, broj vikendica i turističkih smještaja je naglo rastao", objašnjava Fazi, potkrepljujući to podacima: 1975. takvih je nekretnina bilo oko 24.000 dok ih je 1990. godine bilo već 55.000.
"Ako jedan napadnuti vlasnik ode, ali postoje dva kupca za njegovu vikendicu, cilj napada nije jasan. U prvoj fazi neki veliki investitori jesu bili otjerani. Tu je cilj napada očitiji. No nisu li oni zamijenjeni lokalnima?" pita se Fazi.
Protiv njih se danas bore organizacije civilnog društva poput U Levante. Na njihovim stranicama mogu se vidjeti peticije protiv privezišta za mega jahte u Ajacciou, sidrišta za velike jahte koje planira država pored ilegalnog restorana na plaži u Murtoliju, sudski epilozi bitaka protiv izdavanja građevinskih dozvola.
Massimu živi vječno (Foto: Mašenjka Bačić)
Član ove organizacije te njen glasnogovornik bio je i Massimu Susini. Njegov lik sa srcem i natpisom "A Massimu" nalazi se po cijelom otoku, na planinskim visoravnima, duž trekking staza po kojima je Korzika poznata, u Ajcciju, osunčanom gradu s palmama, malim ugodnim kafićima i turističkim dućanima. U jednoj zabačenoj uličici išaranoj street artom nailazim njegov lik i davno ostavljene transparente s antimafijaškog prosvjeda. No ponajviše u lučkom sjevernom gradu Bastiji, koja ima navodno najveći trg u Europi. Bastia je pravi lučki grad, jedini gdje na tlu nailazim opuške od cigareta te grafite na skoro svakom zidu. "Massimu sempre vivu", "Mafia No" tek su neki od njih.
Susini je imao 36 godina kada je upucan s leđa na plaži jednog jutra 2019. u Cargèseu, gradiću na jugoistočnoj obali otoka, nedaleko od Ajaccija. Do danas nije otkriveno tko ga je ubio, no njegova smrt izazvala je prosvjede po cijelom otoku, a na sprovodu je bilo nekoliko tisuća ljudi.
"Njegova smrt bila je šok za cijelu zajednicu. On je bio mladi i pošteni čovjek koji je volio Korziku i nije se bojao govoriti ono što su drugi mislili o mafiji i problemima s kojima se Korzika suočava", priča mi Pascale Tourrenc, sociologinja koja vodi mali eko biznis, a članica je kolektiva Cullittivu Anti mafia Massimu, oformljenog na valu nezadovoljstva i bijesa zbog ubojstva ovog mladića, koji se nakon završenog fakulteta u Corteu vratio u rodni grad i postao uzgajivač stoke. A ljeti je držao restoran na plaži. Bio je nacionalist, ali lijevo orijentiran. Pascale mi je objasnila kako nije želio plaćati "reket za zaštitu" mafiji te je o tome javno govorio. Borio se i protiv ilegalne gradnje koja sve više uništava Korziku. Na moju opasku kako korzička obala nije ni približno devastirana kao hrvatska ili drugi dijelovi Mediterana poput juga Španjolske, Pascale odgovara: "Da, za sada, ali mi vidimo kako se sve više i više prostora, pogotovo na jugu Francuske, devastira i ne želimo ići tim putem. Trebamo to zaustaviti sada, jer ne želimo postati takva destinacija." Odlučna Pascale dodaje da je Susini bio vrlo važan za ovu borbu.
"No bio je sam u tome. Zato smo odlučili osnovati kolektiv koji je horizontalno strukturiran i ima oko 2000 članova. Povezani smo i s organizacijama u Italiji i Francuskoj koje se bore protiv mafije, jer u ovoj borbi važno je stvoriti mrežu, baš kao što i mafija radi", kaže Pascale koja se kolektivu pridružila jer smatra da su demokracija i sloboda u Korzici ugrožene.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
