Ako Vladi uspije ovo s turizmom ili ono s trgovinom, apeliranje bi moglo ući u ekonomsku teoriju kao inovativna metoda utjecanja na tržište, a imena njezinih rodonačelnika bit će zlatnim slovima upisana u pripadajuće udžbenike. Glavni apelant, premijer Andrej Plenković, lično se dakle prvo bio upeo da odobrovolji trgovce.

Da ih uvjeri kako su preskupi i da bi mogli donekle popustiti u ime općeg dobra, kad već politika nije tu obavila svoje. Malo je i zaprijetio u par navrata, ali više radi dojma u publici koja dijeli glasove, a nervozna je zbog vrtoglavog rasta cijena. Sad isto čini s ugostiteljima, iako prijetnje izostaju, jer o ekonomiji i on zna toliko – ne možeš dvaput kupcu uvaliti isti šupalj trik.

Sastalo se tako prošli tjedan državno Vijeće za upravljanje razvojem turizma, s premijerom na čelu i par reprezentanata sektora za stolom. Održali su potom medijsku konferenciju na kojoj smo čuli, u osnovi, ono što se i dosad moglo znati o tržišnim komplikacijama s hrvatskim turizmom. Jer, od njegova oporavka nakon pandemije cijene su mu rasle višestruko u odnosu na mediteransku konkurenciju.

Čak i na prosjek EU-a, pa je smještaj ovdje u međuvremenu poskupio tri i pol puta više. Priprema i posluživanje hrane i pića poskupljivali su više nego duplo od kretanja u prosjeku EU-a. Pritom naša željena klijentela, ciljane zemlje ili tzv. emitivna tržišta hrvatskog turizma, ovih godina rastu sporije od privrede RH i sve se ozbiljnije sustežu u turističkoj potrošnji.

Konačno, iskazana je dramatična zabrinutost nad činjenicom da rast prihoda od turizma već značajno kaska za rastom cijena, a to pogađa i javne financije. Taman kad se pomislilo da je ta naša zlatna koka ustvari jedne vrste perpetuum mobile, rast-rast-rast, pukla je glasno nekakva opruga, iskočio zupčanik, zaribala poluga.

Članovi navedenog vijeća zavapili su da uspon cijena više nije praćen dizanjem kvalitete. Kao da kvalitetu ponude možemo dizati unedogled – zaboga, pa negdje valjda mora postojati granica nadogradnje sunca i mora, koliko god im se rugali da baš i nisu konkurentno sadržajni.

Cjenovni trend, međutim, sve je više inertan, vezan uz vanjske faktore, i s te je strane znatno teže intervenirati, ali to naše junake ne sprečava da pokušaju. Oni iz hotelijerstva, predvođeni Veljkom Ostojićem iz Hrvatske udruge turizma, usput su opet prebacili krivnju na male iznajmljivače. Sektorski igrači naprosto su skloni sve tumačiti prilikama u sektoru, dok ni Vlada ne stavlja konkretne probleme u širi kontekst ekonomske politike.

A svi su se oni, još koliko lani, živo razmetali veličanstvenim rezultatima hrvatskog turizma. Činilo se da cijene ligeštula i cimerfraja i rižota frutidimare mogu rasti proizvoljno visoko, jer efekt upozoravajuće statistike nije bio toliko vidljiv, pa je svaka matematika ostajala tek neobavezujuća apstrakcija.

No došao je tren da se i s vrha to izgovori, u zatišju između dviju sezona, kad smo sami, pa si dopuštamo jaču dozu istine jedni među drugima. Ipak već pouzdano vidimo da će iduća sezona biti osjetno mršavija, a tako i javnofinancijski prihod, ako se zna da onaj turistički stoji iza približno 20 posto BDP-a RH.

- Igramo se tim nesrazmjerom između cijene i kvalitete, prije više od godinu dana komentirao sam problem. Takvom stanju ipak mora doći kraj - za Novosti je rekao Damir Krešić, ekonomist i ravnatelj Instituta za turizam u Zagrebu.

On napominje da u svemu tome ima opravdanih razloga za cjenovni rast, ali i da tržište, odnosno potrošači, nemaju razloga da ih uvaže ako drugdje na Mediteranu mogu proći jeftinije. Osim toga, ukazuje na još jednu značajnu disproporciju, onu između brzine rasta cijena u smještaju i, s druge strane, ugostiteljstvu.

- Zbog svega toga nam je definitivno trebala javna, otvorena komunikacija osoba koje vode turističku politiku i biznis, čije se mogućnosti i vrste utjecaja razlikuju. Pritom znamo da monokulturna nacionalna ekonomija, toliko oslonjena na jedan sektor, nije dobra, i sad ćemo to bolno osvijestiti. No rješenje ne može biti u kočenju turističkog razvoja, nego u bržem rastu drugih sektora. Istodobno, veliko je pitanje što je realno da ponudimo. Volio bih i ja da smo jaki u proizvodnji mikročipova, ali s tim koliko izdvajamo na znanost i tehnologije ništa slično nije moguće. Ovako će se pokazati da je u tim okolnostima i turizam manje stabilan i otporan. Previše je ovisan o općem uvozu, premda njega samog zovemo izvozom na kućnom pragu. A bolje bi bilo da ugostitelji kupuju hrvatski namještaj, umjesto da izvozimo trupce, zatim uvozimo strane interijere - govori Krešić.

Tako je i s hranom koja se poslužuje turistima, većim dijelom uvoznom, dok sve konkurentske turističke zemlje imaju očuvan agrar. Hrvatska se ističe npr. po snažnom izvozu žitarica i još intenzivnijem uvozu brašna i gotovih pekarskih proizvoda. Industrijskog i tehnološkog razvoja nema ovdje više ni u tragovima, izuzev ponešto u konjunkturnom IT-sektoru, ali tu ponovno dolazimo do rečenih mikročipova i, uostalom, znanosti.

Da ne pričamo dalje o financijskom ulaganju, dovoljno nam je uočiti kako uz Vijeće za upravljanje razvojem turizma još uvijek nije oformljen njegov Znanstveni i stručni savjet kao tijelo predviđeno Zakonom o turizmu koji je na snazi više od dvije godine. U njemu bi pak morali biti i neki "predstavnici akademske zajednice (...) i znanstvenih instituta".

No hrvatsku turističku politiku ne sukreira ni savjetodavno nitko iz Instituta za turizam ili s raznih fakulteta turizma, a jednako stojimo sa širom ekonomsko-političkom strategijom. Kad je riječ o inflaciji općenito, ne samo onoj generiranoj u turističkom sektoru, nismo se maknuli od naklapanja o odnosu neposredne ponude i potražnje.

- Rast potražnje u turizmu nije i ne može biti jedini uzrok rasta cijena. Nismo imali rast noćenja 20 posto godišnje da se opravda ovakav rast cijena - rekao nam je ekonomski analitičar Neven Vidaković. Podsjeća da smo imali kontinuirani rast turizma od 2014. do 2019. godine, a inflacije nije bilo.

- Rast potražnje, dakle, nije uzrok rasta cijena. Rast cijena u turizmu je posljedica strukturne inflacije - nastavlja Vidaković. Struktura privrede orijentirane mahom uslugama, naspram proizvodnje materijalnih roba, dugoročno ne može lako ni producirati drukčiji ishod.

- Cijene usluga rastu, dok cijene proizvodnje padaju. Mjera inflacije za proizvođače PPI pada već godinama, pa i ukupna industrijska proizvodnja pada. Imamo ekonomski paradoks u kojemu cijene za potrošače rastu, a cijene za proizvođače roba padaju. Pitanje cijena u turizmu je klasičan primjer rasta cijena u doba strukturne inflacije - dodaje Vidaković.

- Ništa novo, znači, ali tu dolazimo do problema. Nagli rast cijena u turizmu dovodi do tzv. uništenja potražnje. U jednom trenutku cijene postanu prevelike i potražnja padne. Zato turizam u strukturnoj inflaciji prvo ima nagli rast, onda pad. Ovom scenariju Hrvatska je posebno izložena jer će bilo koji pad turističke aktivnosti imati izrazito negativne učinke na cijelu ekonomiju - zaključuje Vidaković, uz opasku da još veći problem danas postaje rast političke nestabilnosti u EU-u, koji ometa planiranje i provedbu većine rješenja ekonomske stabilizacije.

Što se tiče Hrvatske, ona posebno dospijeva pod zidine opisane strukturne inflacije. Ni turizam nije laboratorijski izolirana aktivnost, a nikako da mu se promotri pozicija u širem ekonomskom kontekstu, i da se uzme u obzir struktura dotične nacionalne ekonomije. Ona je u hrvatskom slučaju sama po sebi inflatorna, usmjerena tako da neki sektori brzo rastu, a ostali padaju, što će uzrokovati onaj dramatični raskorak – niske cijene u proizvodnji i visoke za potrošače.

Inflacijska spirala ponire sve dublje, ali indeksi proizvođačkih i potrošačkih cijena, PPI i CPI, u Hrvatskoj se tako razilaze već dugo. Ako jednom posvjedočimo da su okrenuli smjer, znat ćemo da izlazimo iz krize. No premijer je u tom pogledu imao dodatni apel, mimo onog za turističke poduzetnike i cijene, a odnosio se na zaštitu interesa domaćeg turista. Baš kao da se potonji i dosad nije snalazio većinom u nekomercijalnom smještaju ili na crno.

No i Plenković zna da se pad turizma najbolje može amortizirati kroz potentnijeg domaćeg gosta. Samo da toga domaćeg turista, u osnovi sve nas, već i prije najavljenog sloma turizma nije ojadila ova Vladina dika od aktualnog modela ekonomskog rasta. Samo da mu smještaj i hrana nisu preskupi i doma, naime, prije svakog mora i nove sezone.