O inflaciji ste lanjskog proljeća u Novostima rekli da će nas pogoditi poskupljenje zaduženja, ali da rješenje postoji. Naime, trebali smo koordinirati monetarnu i fiskalnu politiku kroz planiranje alternativnog financiranja države na međunarodnom tržištu i, s druge strane, aktiviranje javno budžetskih programa za kreiranje novih radnih mjesta. Pa, značajna inflacija nas je u međuvremenu već pogodila, i još će rasti, ali u Hrvatskoj baš i nije poduzeto nešto sistematično za suzbijanje njezinih najtežih efekata?
Naravno da nije. Vidimo ponavljanje standardnoga obrasca ekonomskoga ponašanja. HNB ne može ništa, jer nikada ništa ne mogu, a glavni domet fiskalne politike su vaučeri od 200 kuna i privremeno zamrzavanje cijena. To je krpanje i stvaranje privida da se nešto radi, a ne provođenje koordinirane ekonomske politike. Najgore u svemu je što smo mi mala, otvorena ekonomija, i možemo puno brže djelovati kako bismo amortizirali šokove, a kod nas se ništa ne radi. Najava ministra Marića da će uskoro donijeti paket mjera nije ništa drugo doli kapitulacija, jer čeka da vidi što će druge države napraviti kako bi to mogao prekopirati.
Priča o deficitu je implicitno prepoznavanje da je fiskalni sustav u EU-u neodrživ i da se dugovi moraju početi vraćati. To znači da se potrošnja države mora prebaciti iz zapošljavanja partijskih kadrova prema investicijama. To se ovdje nikada nije dogodilo
Zbog čega tolika sporost i neodlučnost kod donošenja odluka? Obnova od potresa nikako da se zahukta, HNB se ne bori protiv inflacije, Vlada nema mjera osim socijalnih intervencija kratkog daha itd.
Razlog tome je što to nije u fokusnu provoditelja ekonomske politike. Ekonomski fokus Vlade i HNB-a je na euru, a sve ostalo je nevažno. Osim toga, HNB uvijek ima stav da ništa ne znaju i ništa ne mogu. Fascinantno je da, uz sve nastupe zaposlenika HNB-a zadnjih nekoliko tjedana, nitko nije pitao što će HNB napraviti s inflacijom za čiju kontrolu je po zakonu zadužen. Pa ako vam je domet shvaćanja uloge monetarne politike u Hrvatskoj kao Sandre Švaljek koja uporno tvrdi da na probleme, za koje je plaćena da ih rješava, treba upozoravati, onda ne možete ništa. Ako razumijete monetarno-kreditne odnose, onda postoje mjere koje se mogu razviti, ali HNB to nikada nije napravio, i sada moramo platiti cijenu.
Pad standarda
Kazali ste da će nam standard pasti 10 posto prije ulaska u euro i 10 posto nakon, zbog čega ste suočeni s grubim verbalnim napadima i uvredama. No kako vrijeme prolazi, ispast će još da ste bili optimist. Kako u prosjeku izgleda taj pad?
Recimo da imate obitelj koja ima prihode 10 tisuća kuna mjesečno. Neka ta obitelj plaća struju i plin jednu tisuću mjesečno. Nakon najavljenoga poskupljenja, neka im cijena struje i plina ode na dvije tisuće. Ukoliko ne dođe do rasta plaća od tisuću kuna, ta obitelj će morati na nešto potrošiti toliko manje jer se na struji i grijanju može jako malo štedjeti. To je definicija pada standarda. Isto tako, ako prema najavama HNB-a kumulativna inflacija u 2021. i 2022. bude 10 posto, štednja na banci toj će obitelji vrijediti realno toliko manje. Ovo se događa jer cijene rastu, pa trebamo vidjeti što će biti s rastom plaća. Pad standarda koji sam opisao je jasan svima. Nakon ulaska u euro, europska fiskalna kriza će se preliti na nas, i zbog rasta kamatnih stopa će narasti rate kredita. Ta ista obitelj će se morati odreći nečega da bi platila veću ratu kredita.
Jasno je što je globalni uzrok ove inflacije. Posustajanje industrijske proizvodnje tj. ponude nasuprot razumljivom štampanju viška novca nakon prvog, najrigoroznijeg lockdowna, radi ispomaganja zaglavljenih privreda i socijalno najosjetljivijih društvenih slojeva, što nije kompenzirano politikama koje bi neutralizirale lošu stranu takvog zahvata. No što da sad radi EU sa svojom valutom, dakle zajedničkom monetarnom politikom, ali koju je lani zahvatilo razdvajanje kamatnih stopa pojedinačnih članica, npr. na državne obveznice?
To što ste opisati je uvertira u sljedeću krizu koju su već najavili i ministar Marić i guverner Vujčić, a protiv koje ne poduzimaju ništa. Kamatne stope na državne obveznice rastu. Kamatna stopa na 10-godišnju njemačku obveznicu je od kolovoza narasla za 0,3 posto, na hrvatsku za 0,5 posto, na talijansku za 0,7. Što ste zaduženiji, kamatne stope više rastu i dolazi do razilaženja u veličini promjene. Sve tri države se danas zadužuju po kamatnim stopama iz 2019. godine, znači otprije pandemije. Nakon sveg štampanja novca, deficiti i inflacija su za investitore na tržištu postali opasni. Više nitko ne želi posuđivati novac jeftino. Priče da će nam s ulaskom u euro pasti kamatne stope tržište je već demantiralo.
Sada ne trebamo ulaziti u euro. Naravno, o tome osim mene nitko ne priča, puno je bolje pričati priče za laku noć u kojima malim Hrvatima raste standard ako prodaju sve strancima, žive od socijalne pomoći iz EU fondova i imaju nove papiriće za plaćanje
Na to se nadovezuje pitanje zasebnih fiskalnih sustava članica EU-a. Nad njima je donedavno bdjela stega pravila iz Maastrichta, ali danas je na snazi posve obrnuta teorija – deficit navodno više nije važan. U prvom planu je potrošnja, iako vidimo da ni to nije tako jednostavno, naime suočeni smo s akutnim i globalnim disbalansom između ponude i potražnje. I čini se da nismo samo mi ovdje u Hrvatskoj nedorasli situaciji?
Priča o deficitu je implicitno prepoznavanje da je fiskalni sustav u EU-u neodrživ i da se dugovi moraju početi vraćati. To znači da se potrošnja države mora prebaciti iz zapošljavanja partijskih kadrova prema investicijama. To se ovdje nikada nije dogodilo, neće ni sada. Ostale zemlje će pokušati, ali je pitanje koliko će uspjeti prije nego što rast kamatnih stopa ugrozi njihovu fiskalnu stabilnost.
Vedro prelazimo na euro, ali baš u doba epohalne inflacijske (ne)izvjesnosti. Možda laički refleks u velikoj nevolji nalaže da se stisnemo uz veće susjede i potenciramo kontinentalno zajedništvo, pa i monetarno. No ekonomski gledano, kao da se tako izlažemo najistaknutijim slabostima eura kao cjeline, s obzirom na komparativne nedostatke Hrvatske u kontekstu EU-a?
Pa to je razlog zašto sada ne trebamo ulaziti u euro. Imamo svoje probleme. Sa ulaskom u euro preuzimamo i sve probleme koje sam već opisao. Postoji realna mogućnost da imamo pet Grčki u EU-u za dvije godine, a ne samo jednu. Naravno, o tome osim mene nitko ne priča, puno je bolje pričati priče za laku noć u kojima malim Hrvatima raste standard ako prodaju sve strancima, žive od socijalne pomoći iz EU fondova i imaju nove papiriće za plaćanje.
Kao najveći bauk ususret prelasku na euro ističe se očekivani rast cijena zbog same tranzicije. Guverner pritom savjetuje da naprosto biramo trgovce s nižim cijenama. Također, može se pretpostaviti da će rast cijena biti opravdavan inflacijom, bez mogućnosti da razaznamo pravi uzrok u pojedinom slučaju?
Efekt rasta cijena zbog eura je globalno mali, oko 0,5 posto, ovisno o mjerenju, ali to je u potpunosti nevažno u kontekstu inflacije od pet posto. Fokus na priču o inflaciji zbog uvođenja eura, u trenu kada kamatne stope na državne obveznice rastu, a inflacija premašuje pet posto, samo je skretanje pažnje s glavnih problema. Osim toga, iako ministri financija, nezavisni analitičari i HNB kao klonovi ponavljaju da smo visoko eurizirani pa će tranzicija biti samo formalnost, to u praksi nije točno. Tri kategorije cijena se tradicionalno izražavaju u eurima: najam stanova, prodaja stambenih objekata i prodaja automobila. Sve ostalo je samo u kunama. Deviznih kredita ima jako malo. Krediti su u valutnoj klauzuli koja se isplaćuje u kunama. HNB je mogao, da je znao, provesti deeurizaciju države i kreirati drugačije monetarno-kreditne odnose. Ali HNB je uvijek govorio da je nemoguće kontrolirati monetarnu politiku putem kamatne stope, imati politiku ciljane inflacije, iako su mnoge države u okruženju, poput Srbije, to sve uvele. Znači, ne radi se o strukturi hrvatske ekonomije, nego o ljudima koji vode HNB. Problem je jedino i isključivo u njihovu fokusu. Tu je najbolji primjer zadnja afera s trgovanjem dionicama i obveznicama. Dok prosječni Hrvat strahuje kolika će mu biti rata kredita u švicarskim francima, Sandra Švaljek kupuje obveznice banke jer je fokusirana na vlastito bogaćenje. Dok sve centralne banke povećavaju transparentnost i nastoje biti što jasnije u komunikaciji, Boris Vujčić tek sada kaže da će uvesti restrikcije na trgovanje zaposlenika. To su nerad i nemar koji uvijek rezultiraju ekonomskim problemima građana, a ne članova savjeta i zaposlenika HNB-a.
HDZ, Možemo, SDP...
Davno smo se okladili na fiksni tečaj, na štetu domaće proizvodnje i izvoza, i nismo vodili aktivnu monetarnu politiku u skladu s realnim zahtjevima domaće privrede. No sad je se i trajno odričemo, pa se postavlja pitanje podrazumijeva li to određeni rizik ususret nekim budućim ekonomskim krizama, kad više nećemo imati ni teorijsku mogućnost za samostalnu monetarnu intervenciju?
Da stabilan tečaj nosi stabilnost jednostavno je netočno. Postoje i drugi izvori nestabilnosti osim promjene tečaja. Ali mi već jako dugo patimo od krivih definicija koje nam se serviraju. Tako je prodaja imovine strancima navodno strana investicija, a ne siromašenje. Sada je jasno da je upravo stabilan tečaj izvor nestabilnosti kada mala otvorena ekonomija pretrpi vanjski šok. Naravno, HNB nikada nije razvio mehanizme za nošenje s vanjskim šokovima i zato moramo trpjeti. Opet, radi se o neradu, nefokusiranosti i neznanju.
Kad ne bismo imali već puno lošeg iskustva, pomislilo bi se da nam ostaje politička alternativa po kojoj bi s mogućom promjenom vlasti došlo i do promjene rukovodstva HNB-a. I do neke nove monetarne politike koja ne mora nužno mijenjati tečajnu politiku, ali može promijeniti odnos HNB-a prema ekonomiji?
Pogledajmo politički spektar. HDZ se već odredio da je ulazak u euro osnova njihove politike bez obzira na cijenu koju ekonomija mora platiti. U ekonomskom savjetu Možemo! sjede ljudi koji ili podržavaju trenutnu monetarnu politiku ili trenutno vodstvo HNB-a smatraju bogovima hrvatske ekonomske misli. Glavni ekonomski strateg SDP-a Josip Tica je već nekoliko puta u klasičnoj staljinističkoj maniri deklarirao da se o inflaciji ne smije pričati. Kako je on glavni urednik "Ekonomskog pregleda", a znanost je javna, onda je i jasno dao do znanja da se ne smije znanstveno pisati o inflaciji. Taj lik je dekretom zabranio ekonomsku analizu inflacije, i mi onda čekamo da SDP nešto napravi. Da li netko stvarno od njih očekuje promjenu?
Inflacija ostaje te će i nadalje rasti. Cijene energenata rastu itd. Sudionik ste tržišta kapitala, među ostalim. Po kojem scenariju danas operirate u tom kontekstu, i kako će se po vama odvijati budući događaji? I jeste li s obzirom na to i osobno, poslovno zažalili zbog toga što prelazimo na euro?
Inflacija u EU-u neće pasti, ako se i smanji, neće se smanjiti do željene razine ECB-a. Banke sada imaju ogromnu likvidnost i one odlučuju kada će i koga financirati. Ekonomski rast će biti ispod očekivanja, deficiti iznad očekivanja i kamatne stope u EU-u će nastaviti rasti, a posebno će rasti za one više zadužene. U jednom trenutku to će ugroziti fiskalnu stabilnost i tržišta će početi tražiti još veću kamatnu stopu. Nakon toga ćemo imati stvarne probleme. A volio bih da sam u krivu. Osobno bih bio najsretniji kad se ništa od onoga što sam predvidio u ovom i drugim nastupima ne bi ostvarilo, jer bi onda mnogi problemi hrvatskih građana bili izbjegnuti. I javno bih priznao da sam pogriješio. A što se tiče vašeg pitanja o prelasku na euro, moj djed je lijepo rekao: ne možeš mimo svijeta. Najveći argument za euro nitko nije izrekao, a to je da EU bez eura ne može imati globalnu važnost. Osim toga, mi jesmo Europa. Da nema nas, ne bi bilo ni moderne Europe. Prema tome, euro je zadnji korak ka apsolutnom svrstavanju Hrvatske tamo gdje povijesno i politički pripada. U euro bi inače trebalo ući nakon ekonomski najgorega mogućeg trenutka. Znači, npr. 2009. ili 2012. godine. Tada je ekonomsko stanje bilo teško, a fiskalna i monetarna politika radile su sve kako bi ga popravile. U tom trenu možemo koristiti taj ekonomski uzlet. Ali sada smo na ekonomskom vrhuncu, što znači samo da ćemo imati jači udar koji će nastati ekonomskim padom zbog već opisane inflacije i fiskalne nestabilnosti EU-a. Mi se ne možemo popraviti, ali ovaj čas nema razloga da patimo zajedno s EU-om. Morali bismo čekati dok se EU ne stabilizira i ne sredi vlastite probleme, a onda malo poraditi i na svojima.
